Omar I. (puno ime ‘Umar ibn al-Hattāb [u'mar bin alxaṭṭa:'b]), kalif (Meka, oko 592 – Medina, 3. XI. 644). Oko 615. prihvatio je islam i sudjelovao u hidžri. U Medini je postao jedan od istaknutih sljedbenika i savjetnika proroka Muhameda, koji se 625. oženio Omarovom kćeri Hafsom. Bio je vrlo utjecajan za vladavine Abu Bakra, koji ga je odredio za nasljednika te je 634. postao kalif, ujedno prvi koji se smatrao poglavarom vjernika (amīr al-mu’minīn). Za njegove je vladavine bilo dovršeno ujedinjenje Arabije. Proširio je potom arapsku vlast na Siriju (636), Mezopotamiju (637), Palestinu (640), Perziju i Egipat (642). Odlučno je vodio unutarnju i vanjsku politiku, stvorio je temelje upravnoga ustroja u Arabiji, uspostavio precizan državni registar (divan), ponajprije vojni (dīwān al- ǧund), a u zauzetim područjima zadržao uređenje i ustanove koje je zatekao (u upravi je zadržao grčki jezik u Siriji, grčki i koptski u Egiptu i perzijski u Iraku). Uveo je računanje vremena po hidžri (od 622). Ubio ga je perzijski rob iz osobne osvete. Na mjestu kalifa naslijedio ga je Osman.
