struka(e): povijest, opća
Ali bin Abi Talib
četvrti kalif
Rođen(a): Meka, oko 600.
Umr(la)o: Al-Kufa, 24. I. 661.

Ali bin Abi Talib (arapski ‘Alī bin Abī Ṭālib [a'li: bin abi:' ṭa:'lib]), četvrti kalif (Meka, oko 600Al-Kufa, 24. I. 661). Rođak i zet Muhamedov (oženjen Muhamedovom kćeri Fatimom). Kada je izbila pobuna protiv kalifa Osmana, koji je u unutarnjoj politici zastupao interese svojega roda (Omejidâ), vođe pobune, vojskovođe i namjesnici izabrali su, nakon Osmanova smaknuća, Alija za kalifa (Medina, 656). Ali se morao boriti protiv mnogobrojnih protivnika; nakon neodlučne bitke protiv Omejida Muavije I. kod Siffina (657) napustio ga je dio njegovih dotadašnjih sljedbenika, koji će poslije biti prozvani haridžiti. Kada je jedan od njih ubio Alija, nastao je velik rascjep u islamu jer su Alijevi pristaše, šijiti, zakonitim kalifima priznavali samo Alija (kojega drže prvim imamom) i njegove potomke. Po šijitskim predajama Muhamed je na povratku s posljednjega, Oprosnog hadža, u mjestu Gadir Hum Alija imenovao svojim nasljednikom, tj. političkim vođom i vjerskopravnim autoritetom muslimana. Iako se šijitske struje razlikuju po razini statusa koju dodjeljuju Aliju (do sljedbi koje ga deificiraju pa ih većinski šijizam smatra ekstremističkima), svi vjeruju da je posjedovao specifična ezoterijska znanja koja su nakon njega prešla na njegove potomke. Ali je bio izniman govornik i darovit pjesnik. Njegove govore, pisma i izreke skupio je u X. st. šijitski učenjak Šerif Razi u zbirku Staza rječitosti (Nehdžul-belaga, arapski Nahğ al-balāġa), koja za šijitske muslimane predstavlja drugi najvažniji izvor vjere (nakon Kurana), a za ostale muslimane te uopće u povijesti književnosti uzor klasične arapske retorike i stilistike.

Citiranje:

Ali bin Abi Talib. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 6.12.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/ali-bin-abi-talib>.