astronomska fotografija, fotografija svemirskih objekata ili područja noćnoga neba, najčešće snimljena s pomoću teleskopa, fotoosjetljivih medija i optičkih filtara, većinom dugotrajnom ekspozicijom uz uporabu uređaja za praćenje Zemljine rotacije. Što je dulje vrijeme eksponiranja, to se više svjetlosti prikuplja na fotoosjetljivome mediju i manje sjajni objekti postaju vidljiviji.
Vrste astronomskih fotografija
Vizualno atraktivne snimke svemirskih objekata čine astronomiju pristupačnom široj publici i rabe se u obrazovanju te popularizaciji astronomije. Znanstvene astronomske fotografije primjenjuju se u svim vrstama astronomskih promatranja.
Prema vrsti snimanoga zračenja mogu se podijeliti na: astronomske fotografije u području vidljive svjetlosti, koje omogućuju detaljne slike planeta, prirodnih satelita, zvjezdanih skupova, maglica i galaktika; infracrvene astronomske fotografije, koje omogućuju promatranje objekata zaklonjenih svemirskim oblacima plina i prašine (→ infracrvena astronomija); ultraljubičaste astronomske fotografije, koje omogućuju proučavanje vrućih zvijezda i maglica (→ ultraljubičasta astronomija); rendgenske astronomske fotografije, koje omogućuju proučavanje neutronskih zvijezda i aktivnih galaktičkih jezgri (→ rendgenska astronomija), i radioastronomske fotografije, koje omogućuju proučavanje pulsara i radiogalaktika (→ radioastronomija).
Prema načinu snimanja astronomske fotografije mogu se podijeliti na: astrometrijske astronomske fotografije, koje preciznim mjerenjem položaja nebeskih tijela omogućuju praćenje i otkrivanje objekata u Sunčevu sustavu (kometa, satelita, planetoida, pogotovo potencijalno opasnih planetoida), mjerenje paralakse i vlastitoga gibanja zvijezda i izradu velikih zvjezdanih kataloga (npr. Katalog Hipparcos, 1997); spektroskopske astronomske fotografije, koje prikazujući apsorpcijske ili emisijske spektre svjetlosti omogućuju analizu kemijskog sastava, temperature, brzine gibanja svemirskih objekata i mjerenje brzine vrtnje zvijezda; astronomske fotografije Sunčeva sustava, koje s pomoću svemirskih letjelica i teleskopa omogućuju proučavanje objekata unutar Sunčeva sustava, npr. površine i magnetskih aktivnosti Sunca, svojstva atmosfera ili površina planeta, prirodnih satelita i planetoida; astronomske fotografije dubokoga svemira, koje, zahvaljujući vrlo dugoj ekspoziciji, omogućuju proučavanje slabo svijetlih i dalekih zvjezdanih skupova i galaktika; astronomske fotografije brzih pojava, koje s pomoću automatskih detektora omogućuju proučavanje kratkotrajnih, iznenadnih ili brzo promjenjivih događaja (npr. tranzita i pomrčina, novih i supernovih) i dr.
Povijesni razvoj
Prvu uspješnu fotografiju Mjeseca snimio je 1840. engleski znanstvenik John William Draper (1811–82), prva fotografija zvijezde, osim Sunca, bila je dagerotipija zvijezde Vega koju su 1850. izradili američki astronom William Cranch Bond (1789–1859) i američki dagerotipski fotograf i izumitelj John Adams Whipple (1822–91). Sunčeva korona prvi je put snimljena tijekom pomrčine Sunca 1851. Britanski znanstvenik William Allen Miller (1817–70) i britanski astronom William Huggins (1824–1910) dobili su prve fotografske spektrograme zvijezda Sirius i Kapela 1863. Velika Orionova maglica bila je prva fotografirana maglica (1880), a snimio ju je američki amaterski astronom Henry Draper (1837–82). Međunarodni projekt izradbe prvoga fotografskoga zvjezdanog atlasa Karta neba (Carte du Ciel) započeo je 1887., ali nije dovršen jer su tijekom provedbe dogovoreni način fotografiranja zamijenile učinkovitije astronomske tehnike. William Henry Pickering objavio je Fotografski atlas Mjeseca (1903). Edwin Powell Hubble na astronomskim fotografijama Andromede uočio je cefeide i s pomoću njih dokazao da se Andromeda nalazi izvan Mliječne staze (1925). Prvi fotografski prikaz cijele sjeverne nebeske sfere Pretraga neba Zvjezdarnice Palomar (The Palomar Observatory Sky Survey, 1949–58) sadržavao je milijune zvijezda. Razvoj CCD (engleski Charge Coupled Device) senzora i digitalne fotografije od 1960. omogućio je velik napredak u svim područjima astronomije. Potkraj XX. i početkom XXI. st. svemirske letjelice prešle su velike udaljenosti kako bi se približile drugim svjetovima i omogućile njihovo precizno fotografiranje, npr. Cassini-Huygens, Galileo, New Horizons, Pioneer, Voyager 1, Voyager 2, a svemirski teleskopi snimaju astronomske fotografije neometani Zemljinom atmosferom, npr. Hipparcos, Hubbleov svemirski teleskop i Svemirski teleskop James Webb.
