zvjezdani atlas, skup astronomskih karata pojedinih dijelova nebeske sfere koji se koristi za lakšu orijentaciju pri traženju objekta opažanja.
Karte u atlasu mogu biti od jednostavnih, sa samo nekoliko stotina najsjajnijih zvijezda, do detaljnih karata s više od 250 000 ucrtanih zvijezda. Posebno mogu biti označene dvojne i promjenljive zvijezde, granice zviježđa i sl. Detaljniji suvremeni zvjezdani atlasi prikazuju zvijezde do približno 9. magnitude. Osim zvijezda, tematske astronomske karte mogu sadržavati maglice, zvjezdane skupove, galaktike, kvazare, izvore rendgenskoga zračenja i dr. Precizan položaj traženih objekata određuje se prema koordinatama iz zvjezdanih kataloga.
Prvi veliki tiskani zvjezdani atlas izradio je Johan Bayer (Uranometrija, 1603). U njemu je osim Ptolemejevih 48 zviježđa prikazano još 12 novih zviježđa južnoga neba, a Bayerovim pismom (grčko slovo i naziv zviježđa) obuhvaćene su 1564 zvijezde. Prvi zvjezdani atlas koji je obuhvaćao zvijezde nevidljive golim okom načinjen je prema podatcima Johna Flamsteeda (Atlas neba, 1729). Sadržavao je 26 karata najvažnijih zviježđa koja se vide iz Greenwicha.
Izradba prvoga fotografskoga zvjezdanog atlasa Karta neba (Carte du Ciel) započela je 1887. na poticaj Pariške zvjezdarnice. Projekt je okupio 18 velikih zvjezdarnica iz cijeloga svijeta i trebao je sadržavati 22 000 astronomskih fotografija snimljenih jednakim instrumentima, od kojih svaka obuhvaća kvadrat od (2°)² nebeske sfere. Projekt nije dovršen jer su tijekom provedbe dogovoreni način rada zamijenile učinkovitije astronomske tehnike. Prikupljeni podatci danas omogućuju mjerenje gibanja zvijezda. Prvi fotografski pregled cijele sjeverne nebeske sfere Pregled neba Zvjezdarnice Palomar (POSS, The Palomar Observatory Sky Survey, 1949–58) sadržava milijune zvijezda.
U XXI. st. internetski zvjezdani atlasi Stellarium, SkySafari, Google Sky omogućuju široku dostupnost suvremenih astronomskih podataka.
