radioastronomija (radio- + astronomija), grana astronomije koja istražuje radioizvore u svemiru s pomoću radiovalova valne duljine od 1 mm do 30 m koje propušta Zemljina atmosfera (ionosfera). Prvi su galaktičke radiovalove opažali Karl Guthe Jansky, koji je 1932. ustanovio da se njihov izvor nalazi u središtu Mliječne staze, te Grote Reber, koji je 1945. izradio radiokartu neba, utvrdivši kao izvore Sunce i Andromedinu galaktiku te druge izvore koji nisu emitirali vidljivo zračenje.
Naglim razvojem radioteleskopa omogućeno je snimanje na svim radiovalnim duljinama. Svemirski radioteleskopi omogućuju postizanje puno veće duljine baze radioteleskopskih interferometra i dobivanje slika velike rezolucije. Mjeri se vlastito gibanje i paralaksa radioizvora, a izvori se uspoređuju s njihovim oblicima u drugim dijelovima elektromagnetskoga spektra. Obične zvijezde slabi su izvori radiovalova, a kao jači se izvori ističu osobiti objekti, veoma gusti i maleni, u brzoj vrtnji, kao što su to pulsari, radiogalaktike i kvazari. Ovisnost sjaja radioizvora o njihovu broju otkriva njihov raspored po dubini svemira, što pomaže razumijevanju razvoja svemirskih tijela i svemira u cjelini. Optičkim metodama opaženi su neki radikali i atomske skupine u međuzvjezdanom prostoru (CH-radikal, 1937; CN i CH+, 1939), ali su tek spektralne metode radioastronomije omogućile uvid u postojanje niza atomskih skupina, sve do složenih organskih molekula, npr. CH3CHO, HNCO, kao i niza anorganskih vrsta poput SiO, H2S, H2O, SO itd.
U mikrovalnom području elektromagnetskoga spektra bilježi se vrlo slabo pozadinsko zračenje koje pristiže s cijele nebeske sfere. Radioastronomija uključuje i radarsku astronomiju, aktivno istraživanje tijela Sunčeva sustava s pomoću radara – mjerenjem vremena potrebnoga za povrat radiovala koji se odrazio od ispitivanoga tijela, kao i mjerenjem jakosti i polarizacije odraženoga radiovala. Razvijen u II. svjetskom ratu, radar je u astronomiji najprije bio upotrijebljen za točno mjerenje Mjesečeve udaljenosti (madžarski i američki astronomi 1948), njegova gibanja, te za praćenje meteorskih tragova. Otkriveni su dnevni meteorski rojevi i ustanovljeno je da svi meteori pripadaju Sunčevu sustavu. Nadalje, određivane su udaljenosti planeta, periodi njihove vrtnje (prvo točno mjerenje Merkurova i Venerina perioda vrtnje), dimenzije, reljefne značajke i svojstva tala na površinama planeta. Radari i radarski visinomjeri postavljani su na mnogim svemirskim letjelicama.