radioizvori u svemiru, svemirski objekti koji emitiraju radiovalove. Najjači su radioizvori Sunce i Jupiter, zatim bljeskovite zvijezde, nove, ostatci supernovâ, pulsari, svijetle maglice i neioniziran, hladan vodik, zatim središta aktivnih galaktika, radiogalaktike i kvazari. Radiospektar je pretežito neprekinut, kao sinkrotronsko zračenje, toplinsko zračenje, zakočno zračenje, zračenje kozmičkih masera i mikrovalno pozadinsko zračenje (→ radioastronomija). Postoji i zračenje cijeloga područja neba koje potječe od sinkrotronskoga zračenja. Prošireni izvor radiovalova čini međuzvjezdana tvar. Oblaci neioniziranoga, hladnog vodika zrače spektralnu liniju valne duljine 21,1 cm, dok molekule zrače molekularne vrpce, po kojima se prepoznaju. Među njima se nalaze veće molekule kao formaldehid i različiti alkoholi. S pomoću spektralnih linija molekularnog vodika i drugih molekula, primjerice ugljikova monoksida, izrađena je karta spiralne strukture naše galaktike. Prvi radioizvori bili su imenovani po zviježđu, npr. Labud A (Cygnus A), Centaur A (Centaurus A), Kasiopeja A (Cassiopeia A), a poslije oznakom kataloga i rednim brojem u njemu (npr. 3C 273, tj. Treći cambridgski katalog, redni br. 273), te vrstom objekta (npr. PSR 1257+12, tj. pulsar s koordinatama, rektascenzijom 12 h 57 min i deklinacijom +12°).
