Vojna krajina (Vojna granica, Krajina, njemački Militärgrenze, lat. confinium), obrambeno pogranično područje Habsburške Monarhije. Prostirala se uzduž istočnih granica habsburških posjeda od Transilvanije do Jadrana, obuhvaćajući znatne dijelove Hrvatsko-slavonskoga Kraljevstva na području kojega je nastala i razvila se kao zaseban vojnoobrambeni prostor u XVI. st., održavši se do konačnoga razvojačenja 1873. te ponovnoga sjedinjenja hrvatsko-slavonskoga dijela pograničja s civilnom Hrvatskom 1881. Isprva je bila teritorijalno nedefinirana cjelina, sastavljena od manjih i većih pograničnih kamenih ili drvenih utvrda, među kojima se nalazilo mnoštvo stražarskih kula (čardaka), a jasnije teritorijalne obrise poprima tijekom XVII. te osobito reformama u XVIII. st.
Iako se Vojna krajina počinje formirati pod pokroviteljstvom Habsburgovaca tijekom 1520-ih, preteče su joj obrambeni sustavi Sigismunda Luksemburgovca i Matije Korvina. Sigismund, poučen porazom protiv Osmanlija kraj Nikopolja 1396., uspio je do sredine XV. st. postaviti začetke obrambenoga sustava Ugarskoga Kraljevstva koji se temeljio na dvije linije pograničnih utvrda. Nastojanje Matije Korvina da, nakon pada Bosne 1463., izgradi trajan i djelotvoran obrambeni sustav protiv Osmanlija predstavlja drugu važnu razvojnu fazu. Na prostoru sjeverne Bosne, osvojene 1463–64., utemeljuje Jajačku i Srebreničku banovinu (banate), a 1469., preuzevši posjed Frankapana, uspostavlja Senjsku kapetaniju. Nizom reformi postojećeg sustava obrane do 1476. uspostavljene su dvije linije utvrda – Szörény, Orsova, Szentlászló, Beograd, Zemun, Šabac, Srebernik, Jajce, Knin, Skradin i Klis (južnija linija) te Lugos, Karánsebes, Temišvar, Petrovaradin, manje utvrde Srijema, Dubica, Krupa, Bihać i Senj (sjevernija linija). Budući da je država za dinastije Jagelović znatno oslabljena, 1513–29. dolazi do sloma Korvinova sustava obrane. Sultan Sulejman II. Kanuni (Veličanstveni) osvojio je 1521. Beograd, a sljedeće godine Knin i Skradin. Nakon poraza ugarske vojske i smrti kralja Ludovika II. Jagelovića na Mohačkom polju 1526., Osmanlije su prešli Dravu i zauzeli Osijek, otvorivši si tako mogućnost prodora preko Posavine do Zagreba, preko Podravine i Međimurja do Štajerske, preko Velike Kanjiže u južnoj Ugarskoj do Beča te preko Podunavlja do Budima. Kako je kralj Ludovik umro bez nasljednika, hrvatski su staleži, neovisno o Madžarima, 1. I. 1527. izabrali nadvojvodu Ferdinanda I. Habsburškoga za svojega kralja. Pomažući hrvatske staleže vojno i financijski još i prije preuzimanja prijestolja, on se obvezao u Hrvatskoj držati 1000 konjanika i 200 pješaka za njezinu obranu. Time je, udruživanjem snaga kuće Habsburg, unutarnjoaustrijskih zemalja i Hrvatskoga Kraljevstva protiv Osmanlija, započelo razdoblje izgradnje i konsolidacije vojnokrajiškoga obrambenoga sustava.
Isprva privremene vojne postrojbe, smještene u pogranične krajiške utvrde, nizom odluka vladara i staleža unutarnjoaustrijskih zemalja od 1540-ih pretvaraju se u stalne posade. Vojskom je zapovijedao vrhovni ratni zapovjednik Hrvatske i Slavonije, kojemu se 1532. priključuje zamjenik (podzapovjednik) za Hrvatsku, a 1542. i za Slavonsku krajinu. Rastom broja utvrda 1568. dolazi do potpune podjele na hrvatsko i slavonsko zapovjedništvo i imenovanja dvaju odvojenih vrhovnih ratnih zapovjednika, čime se prostor jasno podijelio na Slavonsku krajinu i Hrvatsku krajinu. Sredinom XVI. st. postaje jasno da sustav ne može funkcionirati bez snažnije centralizacije, zbog čega je 1556. osnovano bečko Dvorsko ratno vijeće koje je od tada rukovodilo svim aspektima habsburškog pograničja, a u vojnim pitanjima bilo nadređeno hrvatskom banu i ugarskom palatinu. Uvidjevši da je pograničju, a osobito hrvatskom ratištu, potrebna daljnja vojna i financijska konsolidacija, kralj Rudolf II. i nadvojvoda Karlo II. 1577–78. započinju rasprave o budućnosti Vojne krajine. Staleži Unutarnje Austrije od početka su financirali hrvatsko-slavonsko pograničje te prema zaključcima Sabora u Brucku na Muri 1578. i formalno preuzimaju vođenje obrane (staleži Štajerske za Slavonsku, a staleži Koruške i Kranjske za Hrvatsku krajinu). Na sastanku je odlučeno i da se do tada mnogobrojna terenska i pokretna vojska smanji i rasporedi u pogranične utvrde. Iste godine, osnivanjem Dvorskoga ratnog vijeća u Grazu kao tijela nadležnog za koordiniranje obrane hrvatsko-slavonskog prostora, ban i sabor pod svojom su izravnom jurisdikcijom zadržali samo uzak prostor porječja Kupe, Save i Une između Karlovca i Ivanića (Banska krajina). Iako su tijekom razdoblja konsolidacije slijedili novi teritorijalni uzmaci – pad Klisa, Dubice, Jasenovca, prostora Moslavine, Virovitice, Čazme i prostora Pounja – u drugoj polovici XVI. st. obrambeni je sustav uspješno usporio daljnja veća osmanska osvajanja. Obrana je dodatno ojačana gradnjom (1579–81) bastionske utvrde na sutoku Kupe i Korane koja je prema nadvojvodi Karlu II. nazvana Karlovac.
Istočno pograničje habsburških posjeda uređeno je i sredinom XVI. st. podijeljeno na šest krajiških cjelina – dvije hrvatske (Hrvatska krajina i Slavonska krajina, ne ubrajajući Bansku krajinu kao još uvijek nedefinirano područje) te četiri ugarske (Kaniška krajina, Győrska krajina, Krajina rudarskih gradova i Gornjougarska krajina). Na hrvatskom i slavonskom prostoru već se tijekom druge polovice XVI. st. počinju javljati kapetanije kao osnovne organizacijske cjeline krajiškog sustava. Hrvatski staleži nisu bili skloni reformskim nastojanjima bečkog dvora da se obrana koncentrira u veća i bolje utvrđena fortifikacijska uporišta te su žustro odbacivali ideje rušenja svake, pa i najmanje, utvrde. Iako su nerijetko popuštali kralju i njegovim krajiškim predstavnicima, vojni popisi otkrivaju jasne razlike u odnosu na ugarsko pograničje. Tako je 1576. cijelo Ugarsko Kraljevstvo od Transilvanije do Jadrana imalo ukupno 123 krajiške utvrde i oko 22 500 vojnika na granicama. Pritom su čak 72 utvrde bile s hrvatsko-slavonskog prostora (s posadom od 5323 vojnika), ali je istodobno na njih odlazilo samo 22% ukupnih troškova održavanja Vojne krajine.
Prve veće pobjede kršćana tijekom Dugoga rata (1591/93–1606), uključujući onu u bitki kraj Siska 1593., potvrdile su opravdanost habsburške zamisli o Vojnoj krajini kao obrambenome pojasu protiv Osmanskoga Carstva. Sljedećih je stotinjak godina granica stagnirala uz tek manja teritorijalna pomicanja. Kada je u Svetom Rimskom Carstvu Njemačke Narodnosti izbio Tridesetogodišnji rat (1618–48), on je gotovo potpuno zaokupio političku i vojnu snagu Habsburške Monarhije. Ipak, na pograničju s Osmanlijama nikada nije bilo pravoga mira, već se u razdobljima izostanka većih ratnih sukoba vodio tzv. mali rat. Iznenadni prodori kojima je cilj bio otimanje ljudi (za otkup) i materijalnih dobara te paljenje posjeda i kuća bili su dio svakodnevnog života s obiju strana granice. Financiranje Vojne krajine nije uvijek funkcioniralo djelotvorno, pa su vojne postrojbe zbog kašnjenja plaća često pljačkale okolna naselja ili pak napuštale službu. Habsburgovci su stoga već u XVI. st. počeli tražiti alternativne modele financiranja, a težnju manjem oslanjanju na staleže Štajerske, Koruške i Kranjske potaknulo je i širenje protestantizma u tim pokrajinama. Već 1530-ih na napuštenu zemlju žumberačkoga kraja naseljeni su novi doseljenici (uskoci, prebjezi, Vlasi) koji uz određene povlastice dobivaju i zemljišta na slobodno korištenje uz uvjet da na vlastiti trošak ratuju protiv Osmanlija. Pritom nisu potpadali pod nadležnost vlastelina, nego su uživali znatnu samoupravu s vlastitim vojvodama i knezovima, čime je nastavljen proces marginalizacije ovlasti hrvatskog bana, sabora i plemstva. Uspjeh modela relativne krajiške autarkije potaknuo je njegovu sve širu primjenu tijekom XVII. st., osobito u Slavonskoj krajini. Početkom studenoga 1630. car Ferdinand II. izdao je Vlaške statute (Statuta Valachorum), koji su uređivali odnos vlaških doseljenika u Slavonskoj krajini prema vojnim zapovjednicima, te njihove obveze i prava na unutarnju samoupravu. Doseljenici su tako dobili službeni status krajišnika (njem. Grenzer), a vojni popisi kasnoga XVII. st. i XVIII. st. otkrivaju da je broj neplaćenih vojnika bio i do tri puta veći od broja plaćenih.
Tijekom XVII. st. postojeći je kapetanijski sustav modificiran uvođenjem natkapetanija u Hrvatskoj i Slavonskoj krajini, no u osnovi je ostao nepromijenjen. Znatnije su se teritorijalne promjene zbile potkraj toga stoljeća, nakon pobjede Habsburgovaca u Bečkome (Velikom) ratu (1683–99). Na oslobođenome pograničnom prostoru međurječja Save i Drave, uzduž granice prema Osmanskom Carstvu na rijekama Savi i Dunavu, uspostavlja se 1702. nova Posavska krajina. Oslobođeni prostori Like i Krbave, poslije kraćega razdoblja viševlašća, ušli su 1712. u sastav Hrvatske krajine te bili organizirani unutar natkapetanije Like. Vojnim akcijama banskih četa tijekom rata proširena je i Banska krajina, a pravo na novostečeni prostor između Kupe i Une (s iznimkom Petrinje) priznat je saboru 1703. dekretom kralja Leopolda I. Zbog suzbijanja širenja kuge na prostoru Monarhije, odlukom kralja Josipa I. od 1709. na pograničju se uspostavlja tzv. sanitarni kordon koji je, uz primarnu sanitarnu, imao i carinsku te poštansku ulogu. U njegovu je sklopu uspostavljen niz kontrolnih prijelaza i punktova te obvezna višednevna karantena robe i ljudi prije ulaska u državu. Ilegalne prelaske sprječavali su krajišnici obavljajući stalnu stražarsku službu, a kordon je u konačnici zbog visokih troškova održavanja i tek djelomične učinkovitosti ukinut 1872. Proširivanjem habsburških posjeda, potvrđenih Karlovačkim (1699) i Požarevačkim mirom (1718), hrvatski su staleži tražili znatno smanjenje Vojne krajine te ukidanje Slavonske krajine. Nestankom osmanske opasnosti Vojna je krajina izgubila svoju osnovnu, obrambenu namjenu, no dvor nije bio sklon popuštanju željama staleža jer je u njoj vidio potencijal za jačanje habsburške vojske.
Iako je još u Tridesetogodišnjem ratu bilo krajiških vojnika na europskim ratištima, tek se nestankom ozbiljne osmanske opasnosti u XVIII. st. otvorila Habsburškoj Monarhiji mogućnost stalnoga korištenja krajiških vojnika i u drugim ratovima. Tako su tijekom Rata za austrijsku baštinu (1740–48) krajišnici prvi put u znatnijem broju sudjelovali na ratištima daleko od mjesta stanovanja, proslavivši se taktikom »maloga rata« i ratnim pothvatima po Njemačkoj, Belgiji i sjevernoj Italiji. Prepoznavši vrijednost tih ratnika, vojni su krugovi odlučili provesti temeljitu reorganizaciju radi osnaživanja njihove učinkovitosti i discipline. Pritom je Vojna krajina trebala postala financijski, a time i politički neovisna o utjecaju unutarnjoaustrijskih zemalja. Provedbom reorganizacije sredinom XVIII. st. prostor Vojne krajine u potpunosti je inkorporiran u vojnički sustav te jasno teritorijalno odijeljen od civilne Hrvatske. Financiranje i uprava prelaze u ruke dvora, najprije podređivanjem Dvorskoga ratnog vijeća u Grazu onomu u Beču 1705., potom 1743. ukidanjem vijeća u Grazu. Dokinute su sve povlastice i razlike između pojedinih dijelova pograničja, uprava je ujednačena, vojnici su uniformirani i svi aspekti života podvrgnuti su izravno vojnim vlastima, pretvarajući prije međusobno različite i odvojene »krajine« u jedinstvu habsburšku »Krajinu«. Umjesto dotadašnjih (nat)kapetanija na hrvatsko-slavonskom pograničju utemeljeno je 11 pukovnija koje su postale ravnopravne njemačko-austrijskim i ugarskim pukovnijama. Pukovnije pritom, osim jasno definiranih vojnih, postaju i teritorijalno-upravne jedinice. Nizom odredbi krajišnici su pretvoreni u potpuno profesionalne vojnike koji su u ratu morali služiti monarhiji (svi sposobni muškarci u dobi od 16 do 60 godina), a u miru sami sebe prehranjivati od zemlje koju su dobili na korištenje. Daljnjim reformama glavna su zapovjedništva Slavonske krajine (Varaždinskoga generalata) i Banske krajine 1783. spojena u jedno sa središtem u Zagrebu, a 1786. pridružene su im i pukovnije Hrvatske krajine (Karlovačkoga generalata). Banske su pukovnije ipak već 1790. nanovo izuzete u zasebno zapovjedništvo, da bi konačno 1823. bile ponovno spojene u Ujedinjenoj bansko-varaždinsko-karlovačkoj generalkomandi. Njoj su 1848. pridružene i pukovnije Posavske krajine te se cjelokupno hrvatsko-slavonsko pograničje našlo pod jednim zapovjedništvom (Zagrebačka generalkomanda).
Tako je sredinom XVIII. st. završilo razdoblje Vojne krajine kapetanijskoga tipa, tj. srednjoeuropskog obrambenoga pojasa protiv Osmanlija, a započelo razdoblje Vojne krajine pukovnijskoga tipa, kao svojevrsne habsburške vojarne na otvorenome. Obveze, dužnosti, prava te zemljišnoposjedovni, gospodarski i društveni odnosi krajišnika bili su uređeni Vojnokrajiškim pravima iz 1754. te Temeljnim zakonima iz 1807. i 1850. Mnogobrojne reorganizacije Vojne krajine imale su za cilj da se što bolje i djelotvornije urede vojne i poljoprivredne dužnosti krajišnika. Vođene kameralističkim shvaćanjima ekonomije, habsburške su vlasti u krajinama od 1748. počele osnivati vojne komunitete, obrtnička i trgovačka gradska središta koja su imala niz povlastica i bila izuzeta od vojne obveze. Iako je njihov broj u početku bio veći, do kraja XVIII. st. taj je status zadržalo tek nekoliko najvećih središta (Senj, Karlobag, Petrinja, Kostajnica, Bjelovar, Ivanić, Slavonski Brod, Zemun, Srijemski Karlovci i Petrovaradin). Josip II. u Krajinu 1787. uvodi kantonski sustav kojemu je cilj bio poboljšati standard krajišnika razdvajanjem civilnih i vojnih aspekata života. Uz pukovnije – koje tada postaju isključivo vojne jedinice – uvode se kantoni u kojima su tzv. kantonski časnici radili civilne i upravne poslove. Za razliku od vojnih komuniteta, koji su ostvarili određeni uspjeh, reforma Josipa II. nije postigla željeni rezultat te je 1800. ukinuta.
Mirom u Schönbrunnu 1809. habsburški posjedi južno od rijeke Save ušli su u sastav Ilirskih pokrajina, a s njima i pogranični prostor Hrvatske i Banske krajine koji je ubrzo reorganiziran u tzv. Vojnu Hrvatsku (La Croatie militaire). Pukovnije Vojne Hrvatske sudjelovale su u Napoleonovu pohodu na Rusiju pretrpjevši teške gubitke. Potkraj 1813. habsburške su trupe osvojile to područje te je obnovljena stara organizacija pograničja. Ukidanjem kmetstva 1848. položaj krajišnika znatno je oslabio u odnosu na seljake u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji, a Vojna se krajina sve više pretvarala u anakronizam. Usprkos posebnoj privrženosti krajišnika Habsburgovcima, što se jasno očitovalo tijekom revolucije 1848–49., predstavnici Vojne krajine nakon ulaska 1848. u rad Hrvatsko-slavonskog sabora zahtijevaju sjedinjenje Vojne krajine s civilnom Hrvatskom. Uvođenjem opće vojne obveze u Austro-Ugarskoj Monarhiji 1868. krajiški je sustav postao nepotreban. Usred pritisaka hrvatskog i ugarskog plemstva 1871. uspostavljena je Krajiška zemaljska vlada u Zagrebu, a područje cijele Vojne krajine razvojačeno je 8. VIII. 1873. te konačno carskim Manifestom mojim krajišnicima 15. VII. 1881. priključeno Trojednoj kraljevini.
Vojna krajina i osmanska ekspanzija znatno su promijenile političku i demografsku sliku hrvatskoga povijesnog prostora. Već 1476. radi lakše obrane funkcije bana Hrvatske, odnosno Slavonije, objedinjene su u jednoj dužnosti i osobi. Staleži kraljevstava Hrvatske i Slavonije, do XVI. st. odvojenih političkih cjelina, zbog egzistencijalne ugroze bili su primorani na suradnju. Od 1558. zasebni sabori nestaju, a počinje zasjedati jedinstveni sabor Hrvatske i Slavonije kojemu je upravo obrana »ostatka ostataka« bila jedna od najaktualnijih tema i primarnih težnji. Unutarnje i vanjske migracije promijenile su demografsku i vjersku sliku te stvorile specifičan krajiški etnokonfesionalni mozaik. Doseljavanje populacije s prostora srednjovjekovne Hrvatske na prostor Slavonije dodatno je, uz političko spajanje institucija, utjecalo na stapanje dvaju kraljevstava. Naseljavanjem vlaških i drugih izbjeglica iz Osmanskog Carstva u Vojnu krajinu na prethodno gotovo isključivo rimokatolički prostor dolazi znatan broj pravoslavnog stanovništva. Uglavnom neuspjelim pokušajima habsburških i crkvenih vlasti tijekom XVII. st. i početkom XVIII. st. da politikom unijaćenja integrira kršćane istočnog obreda u sferu katolicizma javljaju se i grkokatoličke skupine. Prema popisu stanovništva 1857. cijelo je hrvatsko-slavonsko područje Vojne krajine imalo 674 864 stanovnika, od toga 396 843 (58,80%) katolika, 272 254 (40,34%) pravoslvaca, 5485 (0,81%) grkokatolika te 282 (0,04%) protestanta.
