Hrvatska krajina (njemački Krabatische Gränitz), izvorni službeni naziv za obrambeno područje koje je branilo preostale dijelove Hrvatsko-slavonskoga Kraljevstva te Kranjske i Koruške od osmanskih napada. Preteče su joj obrambeni sustavi Sigismunda Luksemburgovca te osobito Matije Korvina. Hrvatska krajina počinje se formirati 1522–23. slanjem prvih habsburških vojnih postrojbi u pomoć ugroženom hrvatskom pograničju. Postavši 1527. kraljem Hrvatske i Ugarske, Ferdinand I. Habsburgovac obvezao se da će u Hrvatskoj za obranu držati 1000 konjanika i 200 pješaka. Tada se Hrvatska krajina počinje oblikovati kao najzapadnija karika obrambenog sustava Vojne krajine.
Isprva privremene vojne postrojbe nizom odluka vladara i staleža unutarnjoaustrijskih zemalja od 1540-ih pretvaraju se u stalne posade. Vojskom je zapovijedao vrhovni ratni zapovjednik Hrvatske i Slavonije kojemu se 1532. priključuje zamjenik (podzapovjednik) za Hrvatsku. Rastom broja utvrda 1568. dolazi do potpune podjele na hrvatsko i slavonsko zapovjedništvo i imenovanja dva odvojena vrhovna ratna zapovjednika, čime se i Hrvatska krajina jasno dijeli od Slavonske krajine. Hrvatski prostor počinje se sustavno utvrđivati pod Ivanom Lenkovićem, isprva podzapovjednikom za Hrvatsku, a poslije (1556–67) i vrhovnim ratnim zapovjednikom obrane, koji je inzistirao na rušenju i napuštanju niza malih utvrda i konsolidaciji obrane u veća uporišta. Iako je pritom naišao na žestok otpor hrvatskoga plemstva (osobito Zrinskih), u konačnici je uz kraljevu potporu modernizirao niz utvrda i međusobno ih povezao u lanac tvrđava, kaštela i čardaka za smještaj vojske. Nakon što su Osmanlije zaposjedanjem utvrda Lješnice, Otoka, Buševića (1558), Novigrada na Uni (1560), Krupe (1565), Cazina, Bužima (1576), Zrina, Ostrošca, Gornje i Donje Kladuše, Podzvizda, Peći(grada) (1577) i Gvozdanskog (početkom 1578) probili unsku obrambenu liniju, provedena je hitna konsolidacija Hrvatske krajine. Prema zaključcima Sabora u Brucku na Muri 1578. vođenje obrane formalno preuzimaju staleži Unutarnje Austrije, koji su od samih početaka bili i glavni financijeri Hrvatske krajine. Osnivanjem Dvorskoga ratnog vijeća u Grazu iste godine pogranični prostor i utvrde u potpunosti su izuzeti iz vlasti bana i Hrvatsko-slavonskog sabora te je Hrvatska krajina stavljena pod nadležnost Koruške i Kranjske.
U početku se Hrvatska krajina prostirala na teritoriju omeđenom Jadranskim morem na jugozapadu, rijekom Kupom na zapadu (izuzev tzv. Žumberačkog distrikta koji je kao enklava obuhvaćao prostor Samoborskog i Žumberačkog gorja), rijekom Savom na sjeveru te približno rijekom Unom na istoku. Od 1564. dvjema prije uspostavljenim kapetanijama (Senjskoj i Bihaćkoj) pridružuju se još dvije – Ogulinska i Hrastovička – dok su izvan kapetanijskog sustava ostale pounjske utvrde Zrinskih. Do kraja XVI. st. uspostavljaju se Slunjsko-uskočka (1578), Turanjska (1580), Tounjska (1584) i Otočačka kapetanija (prije kraja XVI. st.). Hrvatska krajina isprva nije imala stalno središte (Senj i Bihać bili su najvažnija uporišta), no izgradnjom Karlovca (1579–81) zapovjedništvo se stacionira u novoizgrađenu bastionsku tvrđavu, zbog čega se uz naziv Hrvatska krajina postupno javlja i Karlovački generalat. Prostor Senjske i Ogulinske kapetanije bio je geografski odvojen od ostatka pograničja, zbog čega se u XVI. i XVII. st. često naziva i Primorska krajina (Confinia maritima, Mör Gränitz), odnosno cijelo pograničje Hrvatsko-primorska krajina. Prema popisu vojske Hrvatske krajine 1578. na njezinu su se teritoriju nalazile 33 utvrde, 807 konjanika i 1648 pješaka. Tijekom Dugoga rata (1591/3–1606), padom Bihaća (1592) i niza pograničnih utvrda dolazi do uzmicanja granice koje je potaknulo provedbu nove reorganizacije obrane. Bihaćka i Hrastovička kapetanija ukinute su 1592., a uski je pojas uz desnu obalu donjega toka Kupe (nekadašnja Hrastovička kapetanija) ubrzo izdvojen iz sastava hrvatskoga pograničja te stavljen pod banovu upravu kao Banska krajina (izuzev područja novoutemeljene Petrinjske kapetanije koje je došlo pod Slavonsku krajinu). Tijekom XVII. st. na Hrvatskoj krajini postoje tri natkapetanije (Karlovačka, Senjska i Žumberačko-Slunjska) i pet kapetanija (Ogulinska, Turanjska, Tounjska, Otočačka i Barilovićka, osnovana 1615). Od sredine XVII. st. ponekad se javlja i Tržićka kapetanija koja je bila pod izravnim zapovjedništvom karlovačkoga generala.
Nakon Bečkoga (Velikog) rata (1683–99) oslobođeni su prostori Like i Krbave, koji su 1712. ušli u sastav Hrvatske krajine te bili organizirani unutar natkapetanije Like (ponekad zvane i Lički distrikt), s devet kapetanija i tri porkulabije u Lici te tri kapetanije i jednom porkulabijom u Krbavi. Za razliku od starijih dijelova hrvatskoga pograničja novopripojeni prostor financirala je izravno bečka Dvorska komora. Požarevačkim mirom 1718. pograničju je pripojena i okolica Furjana na Kordunu. Reorganizacijom Vojne krajine sredinom XVIII. st. prostor Karlovačkoga generalata potpuno je inkorporiran u vojnički sustav, tj. jasno odijeljen od Civilne Hrvatske. Umjesto kapetanija utemeljene su 60. pukovnija sa sjedištem u Gospiću, 61. pukovnija sa sjedištem u Otočcu, 62. pukovnija sa sjedištem u Ogulinu i 63. pukovnija sa sjedištem u Slunju (u sastavu te pukovnije nalazilo se i područje Žumberačkog distrikta). Pukovnije pritom osim jasno definiranih vojnih postaju i teritorijalno-upravne jedinice. Svištovskim mirom (1791) i Dubičkom konvencijom (1795) pukovnijama Hrvatske krajine priključeni su gradovi i utvrde Cetin, Drežnik, Donji Lapac, Srb i pojas zemljišta kraj Plitvičkih jezera ispod Plješevice. Također, uprava nad generalatom prelazi u Beč, najprije podređivanjem Dvorskoga ratnog vijeća u Grazu onomu u Beču 1705., potom 1743. ukidanjem vijeća u Grazu. Zapovjedništvo pukovnija Karlovačkoga generalata premješteno je 1786. u Zagreb te ujedinjeno sa zapovjedništvom bansko-slavonskih pukovnija. Iako su banske pukovnije 1790. ponovno izuzete u zasebno središte, Hrvatska i Slavonska krajina su do ukidanja zadržale zajedničko zapovjedništvo u Zagrebu.
Područje cijele Vojne krajine, pa tako i Karlovačkoga generalata (Hrvatske krajine), razvojačeno je 1873. te 1881. priključeno Trojednoj kraljevini.
