Posavska krajina, povijesni naziv za obrambeno područje na prostoru savsko-dravskog međurječja prema granici s Osmanskim Carstvom. Utemeljena je 1702., nakon Bečkoga (Velikog) rata (1683–99) na pograničju tek oslobođene Posavine, duž lijeve obale Save, te između Save i desne obale Dunava na području Srijema. Posavska krajina bila je jedna od karika obrambenog sustava Vojne krajine.
U izvorima prve polovice XVIII. st. naziva se Slavonsko-savska krajina (Sclavonische(n) Saustromb Gränitz, die Sclavonische Sau Gränitzer) i (Po)savsko-(po)dunavska krajina, a od sredine stoljeća sve češće i Slavonski generalat (Slawonischer Generalat), odnosno Slavonska krajina (Windische Gränitz, Slawonische Gränitz), preuzimajući tako naziv od »stare« Slavonske krajine (tada zvane Varaždinski generalat). U dijelu historiografije ustalio se naziv vojna Slavonija, kako bi se razlikovala od susjedne civilne Slavonije (ili Provincijala) pod vlašću hrvatsko-slavonskoga bana.
Požarevačkim mirom iz 1718. teritorij Habsburške Monarhije proširen je na Srijem te na današnju Bosansku Posavinu s desne obale Save, čime je otvoreno i pitanje opstojnosti posavsko-podunavske krajine sjeverno od Save. Međutim, gubitkom južne Posavine 1739. i utvrđivanjem granice prema Osmanskom Carstvu na Savi krenulo se u daljnje organizacijske reforme. Konačna je podjela oslobođenih područja Slavonije i Srijema provedena 1745. odjeljenjem obnovljenih županija u unutrašnjosti od vojnoga pograničja. Na granici prema Osmanskom Carstvu tijekom prve polovice XVIII. st. formiraju se dvije obrambene cjeline podređene zajedničkom generalu u Osijeku – (Po)savska krajina (Savagrenze, Saustrom Gränitz) obuhvaćala je prostor od Kraljeve Velike do Moravića i bila podijeljena na tri natkapetanije (Gradiška, Brod i Srijemska Rača), a (Po)dunavska krajina prostor od Moravića do Titela s jednom natkapetanijom u Petrovaradinu. Reorganizacijom Vojne krajine sredinom XVIII. st. ukida se kapetanijski sustav i podjela na aktivne vojnike (zemaljsku miliciju) i čardaklije (narodnu miliciju, odnosno pograničnu stražu) te se utemeljuju tri pukovnije – 66. Brodska pukovnija sa sjedištem u Vinkovcima , 67. Gradiška pukovnija sa sjedištem u Novoj Gradiški te 68. Petrovaradinska pukovnija sa sjedištem u Srijemskoj Mitrovici. Pukovnije pritom osim jasno definiranih vojnih postaju i teritorijalno-upravne jedinice. Njihovo je zajedničko zapovjedništvo bilo izravno podređeno Beču i smješteno isprva u Osijeku, od 1783. u Petrovaradinu te konačno 1848. u Zagrebu (izuzev Petrovaradinske pukovnije koje je do 1871. bila pod vojnom upravom Temišvara), kada je i objedinjeno sa zapovjedništvima ostalih hrvatsko-slavonskih krajina. Najznačajnija su naselja na području Posavske krajine bili Osijek, Stara Gradiška, Slavonski Brod i Petrovaradin, gdje su podignute moderne barokne bastionske tvrđave, te Nova Gradiška i Zemun.
Područje cijele Vojne krajine, tako i Posavske krajine, razvojačeno je 1873. te 1881. priključeno Trojednoj kraljevini.
