Venezuela (Bolivarijanska Republika Venezuela/República Bolivariana de Venezuela), država u sjevernome dijelu Južne Amerike, između Karipskoga mora na sjeveru i Atlantskog oceana na sjeveroistoku (duljina obala 2800 km), Gvajane na istoku (duljina granice 743 km), Brazila na jugoistoku i jugu (2200 km) te Kolumbije na zapadu i jugozapadu (2050 km); obuhvaća 916 445 km².
Prirodna obilježja
Venezuela se sastoji od planinskoga dijela na zapadu i sjeverozapadu, stare gvajanske mase na jugoistoku i nizine rijeke Orinoco između njih. Zapadni planinski dio sastoji se od dvaju ogranaka istočnoga lanca Kolumbijskih Anda (Cordillera Oriental); zapadni, dobro pošumljeni ogranak (Sierra de Perijá) pruža se meridionalno uz granicu s Kolumbijom, a istočni ogranak Meridski Kordiljeri (Cordillera de Mérida) od jugozapada prema sjeveroistoku, gdje prelaze u Obalno gorje (Cordillera de la Costa) usporednog pružanja s karipskim primorjem. Između masiva Sierra de Perijá i Meridskih Kordiljera, kojih je središnji dio (Sierra Nevada) s najvišim vrhom Venezuele (Pico Bolívar, 4978 m) pokriven vječnim snijegom, pruža se tektonska udolina s jezerom Maracaibom (13 280 km²). Jezero je uskim kanalom spojeno s Venezuelskim zaljevom. Jugoistočni dio Venezuele zauzima staro Gvajansko gorje (500 do 800 m), koje se u svome središnjem dijelu izdiže u 1500 m visok ravnjak (La Gran Sabana) građen od krednih pješčenjaka. Iznad ravnjaka uzdiže se nekoliko zaravnjenih planina (tepui), od kojih je najviša Roraima (2810 m) na tromeđi Gvajane, Venezuele i Brazila. Središnji dio Venezuele čini prostrana aluvijalna visokotravnata nizina ljanos (llanos) uz rijeku Orinoco (trećina ukupne površine zemlje) i pritoke, koja u atlantsko primorje prelazi širokom močvarnom deltom Orinoca (oko 30 000 km²). Krajnji jugozapadni dio Venezuele, uz gornji tok Rio Negra, zahvaća sjeverni dio Amazonske nizine. Venezueli pripada nekoliko većih (Margarita, Tortuga, Blanquilla) i niz manjih, pretežno koraljnih otoka u Karipskome moru.
Klima je tropska; u nizini Orinoca savanska, a u jugoistočnom dijelu Gvajanskoga gorja i u gornjem toku Orinoca ekvatorska. Prosječna godišnja temperatura kreće se od 19,4 °C u gorju do 27,4 °C u nizinama. Najveća godišnja količina oborina (2000 do 3000 mm) padne u podnožju Kordiljera i u Gvajanskome gorju; u nizini Orinoca kreće se od 800 do 1100 mm, a najmanja količina oborina padne u primorju Karipskoga mora (500 do 800 mm) i na sjeverozapadu Venezuele (200 do 250 mm). Na jugu su dva kišna i dva suha razdoblja, uvjetovana zenitnim položajem Sunca, a na sjeveru jedno kišno i jedno suho razdoblje.
Venezuelska riječna mreža vrlo je gusta. Slijevu Atlantskog oceana pripada 82% vodenih tokova, uglavnom pritoka Orinoca; samo 17,5% rijeka utječe u Karipsko more, a 0,5% u endoreički bazen jezera Valencia (364 km²) u Obalnome gorju. Sierra Pacaraima razvođe je između porječja Orinoca i Amazone (Rio Negro); rijeka Casiquiare bifurkacijom spaja ta dva porječja. Orinoco (2140 km), najveća venezuelska rijeka, prima vode s Gvajanskoga gorja (Ventuari, Caura, Paragua i Caroní) i s ljanosa (Meta, Apure i Arauca). Za oceanske brodove Orinoco je plovan od ušća do grada Ciudad Bolívara (425 km); za manje brodove plovne su i Apure, Meta i Arauca. U Gvajanskome gorju nalaze se neki od najviših vodopada svijeta (Angelov slap, 979 m; najviši na svijetu, Kukenan i dr.).
Pristranci Anda oko gornjega toka Orinoca te Gvajanskoga gorja i Meridskih Kordiljera obrasli su tropskim kišnim šumama. Savanska visokotravnata vegetacija s galerijskim šumama uz rijeke pokriva nizinu Orinoca i pritoka. Kserofitnim grmljem obraslo je Obalno gorje, akacijama i kaktusima primorska ravnica, a uz obalu Karipskoga mora rastu šume mangrove. U planinskim krajevima razlikuju se tri visinska toplinska i vegetacijska pojasa: topli (tierra caliente) do 1000 m visine, umjereni (tierra templada) do 2000 m i hladni (tierra fría) iznad 2000 m visine.
Stanovništvo
U Venezueli živi 27 227 930 st. prema popisu iz 2011., odn. 31 568 179 st. prema procjeni iz 2017. ili 34,4 st./km². Gustoća je naseljenosti neravnomjerna, gusto su naseljeni sjever i sjeverozapad (karipsko primorje i međuplaninske kotline Obalnoga gorja) gdje na 20% ukupne površine obitava 75% cjelokupne populacije; u metropolitanskome području glavnoga grada Caracasa gustoća doseže do 4800 st./km². Nizina i delta Orinoca te Gvajansko gorje vrlo su rijetko naseljeni (manje od 8 st./km²); područje na jugu Venezuele gotovo je pusto (savezna država Amazonas, 1 st./km²). U etničkoj strukturi prevladavaju mestici (mješanci Indijanaca i Europljana; 51,6%) i bijelci (43,6%; potomci Europljana, uglavnom španjolskoga, talijanskog i njemačkoga podrijetla), crnci (2,8%; potomci afričkih robova) žive pretežno u sjeveroistočnome priobalju, a domorodački Indijanci (1,7%; Guajiro ili Wayuu, Warao, Yanomami i dr.) u sjeverozapadnome planinskom dijelu uz granicu s Kolumbijom, u delti Orinoca i po teško pristupačnim prašumama u unutrašnjosti. Glavninu stanovništva Venezuele čine katolici (71,0% st.); protestanata ima 17,0%, nereligioznih 9,0% i ostalih 3,0% (2011). Broj stanovnika rastao je velikom brzinom; za prvoga popisa stanovništva 1873. u Venezueli je živjelo 1,7 milijuna stanovnika, 1950. pet milijuna, 1971. godine 10,7 milijuna, a 2001. godine 23,2 milijuna stanovnika. Stanovništvo je u razdoblju 1970–95. raslo približno 3% godišnje, a u posljednje se vrijeme stopa rasta usporava. U razdoblju 2010–15. prosječni godišnji porast stanovnika Venezuele iznosi 1,4% i odgovara prirodnomu priraštaju (1,37% ili 13,7‰, 2015). Natalitet se smanjuje (s 22,9% u 2005. na 19,3‰ u 2015) i neznatno je viši od prosjeka za Južnu Ameriku (17,0‰, 2015), mortalitet iznosi 5,6‰, a smrtnost dojenčadi 15,4‰. Useljavanje stanovništva (uglavnom Kolumbijaca) je neznatno. Stanovništvo je mlado; u dobi je do 14 godina 27,0% stanovništva, od 15 do 64 godine 67,0%, a u dobi od 65 i više godina 6,0% stanovništva (2011). Očekivano trajanje života iznosi 69,9 godina za muškarce, odnosno 78,2 godine za žene (2015). Ekonomski je aktivno 14,7 milijuna stanovnika; stopa je nezaposlenosti visoka i iznosi 10,5% (2016). U slabo razvijenoj poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi tek 7,3%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 21,8%, a u uslužnim djelatnostima 70,9% zaposlenih (2011). Službeni je jezik španjolski, a u svakodnevnoj uporabi su i mnogobrojni indijanski jezici. Najstarija su sveučilišta u gradovima Caracasu (osnovano 1721), Méridi (osnovano 1810), Valenciji (osnovano 1833) i Maracaibu (osnovano 1891). Nepismeno je 2,9% stanovništva starijega od 15 godina (2016). Glavni je i najveći grad Caracas (1 942 652 st.; metropolitansko područje 3 242 000 st., 2011); ostali su veći gradovi (2011): Maracaibo (1 898 770 st., šire gradsko područje 2 310 000 st.), Valencia (1 378 958 st.), Barquisimeto (936 651 st.), Ciudad Guayana (672 651 st.), Maturín (447 283 st.), Maracay (401 294 st.), Ciudad Bolívar (335 208 st.), Barcelona (328 881 st.) Cumaná (310 763 st.), Barinas (300 455 st.), San Cristóbal (260 173 st.), Mérida (213 962 st.); u gradovima živi 89,0% st. (2015), mnogi u sirotinjskim četvrtima (barrios) na rubovima velikih gradova.
Gospodarstvo
Od kraja 1990-ih, dolaskom Huga Cháveza na vlast, jača uloga države u gospodarstvu po socijalističkome modelu. Napušten je program ekonomske liberalizacije, a do 2007. je uglavnom dovršena nacionalizacija naftne industrije, telekomunikacijskog i elektroenergetskog sektora. Socijalnim reformama smanjen je udjel siromašnog stanovništva s približno 50% (potkraj 1990-ih) na približno 30% (2013). Vrijednost BDP-a povećana je sa 117,1 milijarde USD (2000) na 393,1 milijardu USD (2010); BDP po stanovniku porastao je s približno 4796 USD (2000) na 13 693 USD (2010). SAD je 2005. Venezueli, kako su se njihovi međudržavni odnosi pogoršali, nametnuo ograničene ekonomske sankcije (postupno ih proširuje), koje su osobito pogodile naftni sektor, vodeći u stvaranju BDP-a i u izvozu te je Venezuela s Rusijom 2008. zaključila sporazum o modernizaciji naftne industrije. Pod utjecajem sankcija, ali i domaćih organizacijskih problema, proizvodnja nafte postupno se smanjivala, s 145,8 milijuna tona (2010) na 27,4 milijuna tona (2020); prosječna proizvodnja nafte pala je s približno 2 842 000 barela (2010) na 540 000 barela (2020) na dan. Udjel je Venezuele u svjetskoj proizvodnji nafte oko 0,6% (2020), a njezine su naftne zalihe najveće u svijetu (2020. procijenjene su na 48 milijarda tona, što je 17,5% svjetskih zaliha). Početkom 2000-ih Venezuela je bila suočena s hiperinflacijom koja je postupno obuzdana (2023. stopa inflacije procjenjuje se na 190%), te s velikom nezaposlenošću (2003. bila je 16,8%). Prosječna godišnja stopa nezaposlenosti od 11% (2000–10) smanjena je na 6,3% (2010–20). Gospodarski razvoj znatno ovisi o kretanju cijene nafte na svjetskom tržištu, a osim sankcija SAD-a opterećuje ga i unutarnja politička nestabilnost (uz učestale štrajkove i prosvjede, nestašice robe široke potrošnje i dr.). U kratkom je razdoblju drastično smanjena vrijednost BDP-a, s 482,3 milijarde USD (2014) na 98 milijarda USD (2018); BDP po stanovniku pao je s približno 15 976 USD (2014) na 3411 USD (2018). BDP je 2023. iznosio 92,2 milijarde USD (3474 USD po stanovniku), a veličina javnoga duga 148,2% BDP-a. Udjel siromašnoga stanovništva 2022. procjenjuje se na 50% (po nekim procjenama početkom 2024. je 82%). Zbog siromaštva i društvene nestabilnosti 2014–23. iselilo se 7,8 milijuna stanovnika, najviše u Kolumbiju (2,9 milijuna), Peru (1,5 milijuna), Brazil (568 000) i Čile (533 000). U sastavu BDP-a 2018. najveći je udjel uslužnoga sektora (68,7%), a slijede industrija (28,4%) i poljoprivreda (2,9%). U industrijskoj su ponudi nafta i njezini derivati, prehrambeni proizvodi i pića, metali, građevni materijali, vozila i oprema, kemikalije, odjeća, i dr. U poljoprivrednoj su ponudi šećerna trska, kukuruz, soja, palmino ulje, riža, krumpir, banane i drugo voće, te riba, razne vrste mesa, mliječnih proizvoda i dr. Uz naftu i prirodni plin, mineralna bogatstva čine i željezna ruda, zlato, boksit, dijamanti, hidroenergetski potencijali, i dr. Vrijednost robnog izvoza 2022. bila je 4,3 milijarde USD, a uvoza 9,5 milijarda USD. Izvozi otpadno željezo i bakar, sirovu naftu, naftni koks, aluminij, zlato, kemikalije, željeznu rudu, i dr. Uvozi sojine prerađevine, kukuruz, rižu, vozila, telekomunikacijske uređaje, lijekove, kemikalije, strojeve i industrijsku opremu, robu široke potrošnje, i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Kina (16,3%), Turska (13,9%), Španjolska (12%), SAD (10,2%), Brazil (8,3%), Indija (5,3%) i Nizozemska (4%). Najviše uvozi iz Kine (31,4%), SAD-a (23%), Brazila (13,8%), Kolumbije (6,5%) i Turske (3,8%). Venezuela je članica OPEC-a (od 1960) i Svjetske trgovinske organizacije (od 1995), a njezino članstvo u MERCOSUR-u (od 2012) suspendirano je 2016.
Promet
Prometna se mreža Venezuele sastoji od 747 km željezničke pruge (nedavno modernizirane pruge Barquisimeto–Puerto Cabello i Caracas–Cúa služe putničkomu prometu, ostale uglavnom teretnomu) i 96 200 km cesta (34% asfaltiranih, 2004). Panamerička cesta prolazi kroz Venezuelu u dužini od 1422 km; glavni su cestovni pravci Caracas–Barquisimeto–San José de Cúcuta (Kolumbija), Caracas–Barcelona–Cumaná i Barcelona–Ciudad Bolívar–Ciudad Guayana. Gusta mreža autocesta povezuje gradove na sjeveru i sjeverozapadu zemlje. Venezuela ima oko 16 000 km unutarnjih plovnih putova, od čega je za oceanske brodove plovno 7100 km (donji tok Orinoca i jezero Maracaibo). Vodeće su morske luke Puerto Cabello, La Guaira (luka Caracasa), Maracaibo, Puerto la Cruz i Cabimas, a riječne Ciudad Bolívar i Ciudad Guayana na donjem toku Orinoca. Zračni je promet vrlo živ, od jedanaest međunarodnih zračnih luka najprometnije su Caracas/Maiquetía (»Simón Bolívar«; 8,8 milijuna putnika, 2010), Maracaibo, Barquisimeto, Barcelona, Valencia i Porlamar (otok Margarita). Izgrađeno je 10 347 km naftovoda i 5941 km plinovoda (2013).
Novac
Novčana je jedinica (jaki) bolivar (bolívar fuerte, Bs.F.; VEF); 1 bolivar = 100 sentima (céntimos).
Povijest
Venezuelu je otkrio K. Kolumbo 1498. na svojem trećem putovanju u Novi svijet. God. 1499. iskrcao se na njezinoj obali španjolski pomorac A. de Ojeda (Hojeda); u njegovoj se ekspediciji nalazio i A. Vespucci, koji opisuje kako su na laguni jednog otoka (danas na jezeru Maracaibo) stanovnici »s mnogo vještine podigli svoje kuće na moru kao u Veneciji«. Odatle ime Venezuela (Mala Venecija), koje se poslije proširilo na cijelu zemlju. Na venezuelskom kopnu nije u prva dva desetljeća XVI. st. bilo stalnih naselja. Nueva Toledo (Cumaná), osn. 1520., postala je naseobinom tek 1523., a Coro je utemeljen 1527. Dublje u unutrašnjost prvi su prodrli Nijemci, pošto je 1528. Karlo V. Habsburgovac, u ime otplate duga, zap. dio Venezuele predao augsburškoj trg. obitelji Welser. U potrazi za bajoslovnim Eldoradom njem. istraživač i konkistador N. Federmann dopro je do Kolumbijske visoravni (1538) istodobno sa Španjolcima (S. de Belalcázar), koji su krenuli iz Ekvadora; Diego de Ordaz (1531) istraživao je područje Orinoca. Njem. okupacija potrajala je do 1546., kada su Venezuelu ponovno preuzeli Španjolci. Europljani su se okrutno obračunavali s domorodcima, pretvarajući ih u robove. God. 1567. osnovan je Caracas, koji je tijekom XVI. st. bio, zajedno s drugim naseobinama duž obale, izložen čestim pljačkaškim pohodima engl. gusara. W. Raleigh pokušao je, bez uspjeha, potkraj stoljeća zauzeti područje Orinoca za engl. krunu. Venezuela se, kao španj. generalni kapetanat, u XVIII. st. neko vrijeme nalazila u sastavu potkraljevstva Nove Granade, a 1777. postala je ponovno generalnim kapetanatom. Privreda se u zemlji razvijala vrlo sporo. Pojačanom imigracijom u XVIII. st. nešto intenzivniji razvoj doživjelo je stočarstvo te plantažni uzgoj tropskoga voća. Potkraj XVIII. st. područje Venezuele bilo je gotovo jednako današnjemu. Tada se među kolonistima (kreolima) začeo i pokret za neovisnost od španj. gospodstva. Izbile su i protušpanj. bune, koje su podupirali Britanci s Trinidada. God. 1806. izbio je ustanak što ga je predvodio F. de Miranda, a njegov cilj bilo je stvaranje neovisne konfederacije pod imenom Columbia; pokušaj je, međutim, propao. Slabljenje Španjolske, koja je potpala pod gospodstvo Napoleona I. Bonapartea, pružilo je ustanicima novu priliku za akciju. Kada su 1810. kreoli pod vodstvom S. Bolívara i F. de Mirande srušili španj. vlast u Caracasu, Nacionalni kongres proglasio je 5. VII. 1811. neovisnost Venezuele. God. 1812. F. de Miranda bio je izabran za poglavara novoproglašene republike i za zapovjednika revoluc. vojske. Primirje što ga je sklopio sa Španjolcima izazvalo je revolt ustanika pa je vodstvo u borbi za neovisnost preuzeo S. Bolívar. Španjolci su 1821. bili definitivno protjerani iz Venezuele, koja je ušla u sastav srednjoamer. republike Velika Kolumbija. Antagonizam između veleposjednika, pristaša Bolívara, i llanerosa (farmera i stočara), kojima se pridružio i dio građ. slojeva, izazivao je unutrašnje trzavice pa je Venezuela, pod vodstvom generala J. A. Páeza, napustila federaciju i 1830. postala samostalna republika, a Páez je za prvoga predsjednika bio izabran 1831. Izravno ili preko svojih eksponenata on je vladao sve do 1850., kada je bio prognan, te ponovno 1861–63. Kao i u drugim latinskoamer. zemljama, i u Venezueli se odvijala borba između liberala i konzervativaca (krupni zemljoposjednici i svećenstvo), a na vlasti su se smjenjivali diktatori. Izbori su često bili samo relativan pojam jer se glasovanju odazivao malen broj stanovnika. Ropstvo je ukinuto tek 1854. U posljednjim desetljećima XIX. st. u Venezuelu je sve više prodirao strani kapital, koji je postavljao i smjenjivao diktatore i na različite načine utjecao na unutar. politiku zemlje. Potkraj XIX. st. na unutar. prilike u Venezueli dominantan utjecaj stekao je SAD, koji je 1899. posredovao u pograničnom sporu između Venezuele i Velike Britanije. Pomor. snage Velike Britanije, Njemačke i Italije blokirale su 1902. obale Venezuele kako bi ju prisilile platiti naknadu za štetu koju su podanici tih zemalja pretrpjeli za građanskih ratova. SAD je i ovaj put intervenirao. Kada je nakon devetogodišnje vladavine predsjednik Cipriano Castro, koji je Venezuelu tretirao kao svoj osobni posjed, 1908. bio srušen, njegovo je mjesto zauzeo venezuelski general i političar J. V. Gómez, koji je zemljom vladao uz pomoć terora (1908–35). Unatoč tomu, za njegove vladavine, zahvaljujući prihodima od masovne eksploatacije nafte, stabilizirano je gospodarstvo, riješen vanjski dug te organizirana državna uprava. God. 1941. Venezuela je prekinula diplomatske odnose sa silama Osovine, a 1945. objavila je rat Njemačkoj i Japanu.
U listopadu 1945. uz pomoć dijela vojske vlast je preuzeo Rómulo Betancourt, vođa stranke Demokratske akcije (AD), koji je započeo društvene reforme. Za predsjednika je potkraj 1947. bio je izabran Rómulo Gallegos, kandidat AD-a (podupirao je agrarnu reformu te veće oporezivanje stranih naftnih kompanija). Državnim udarom u studenome 1948. vlast je preuzela desničarska vojna hunta (njezin član Marcos Pérez Jiménez bio je predsjednik 1953–58); progonila je pripadnike ljevičarskih organizacija, a pogodovala je stranim naftnim kompanijama i uskomu krugu veleposjednika. Sredinom 1950-ih akcije je započela ljevičarska gerilja. U siječnju 1958. režim je svrgnut uz pomoć dijela vojske. Civilna je vlast obnovljena izborima u prosincu 1958., na kojima je za predsjednika bio izabran R. Betancourt (na vlasti do ožujka 1964). Provodio je ljevičarsku ekonomsku i socijalnu politiku (agrarna reforma, socijalno zakonodavstvo), ali je nastavio zabranu radikalnih ljevičarskih organizacija (u studenome 1961. prekinuo je diplomatske odnose s Kubom). Godine 1966. Venezuela se usprotivila proglašenju neovisnosti Gvajane te joj osporavala teritorijalnu cjelovitost (potražuje oko 130 000 km² gvajanskoga teritorija; spor traje i početkom 2000-ih). Sredinom 1960-ih komunistička gerilja uglavnom je prestala djelovati, a 1969. amnestirani su njezini pripadnici. Od 1958. do 1993. najviše izabranih predsjednika bilo je iz Demokratske akcije; 1969–74. i 1979–84. bili su iz redova Socijalno-kršćanske stranke. U 1970-ima, tijekom vladavine Rafaela Caldere (1969–74; ponovno 1994–99) i njegova nasljednika Carlosa Andrésa Péreza (1974–79; ponovno 1989–93), uspostavljana je državna kontrola nad iskorištavanjem prirodnih bogatstava te su nacionalizirani rudnici željeza i kompanije za eksploataciju prirodnoga plina i nafte (političkoj stabilnosti pogodovali su rast cijena nafte sredinom 1970-ih i državna ulaganja u socijalne i razvojne programe). Godine 1978. Venezuela je proglasila gospodarsku zonu od 200 morskih milja te ju uvela i za udaljeni otok Aves, što je izazvalo protivljenje pojedinih karipskih otočnih država. Sporazum o morskoj granici postigla je s Nizozemskom (1978), SAD-om (1980) i Francuskom (1983) za njihove posjede u Karipskome moru. Pitanje morskih granica riješila je sporazumno i s Dominikanskom Republikom (1982) te Trinidadom i Tobagom (1991). Liberalizacija privrede tijekom 1980-ih izazvala je socijalna raslojavanja i povećala društvenu nestabilnost. U Caracasu su 27. II. 1989. izbili masovni prosvjedi u kojima je bilo više stotina poginulih. Dva neuspjela pokušaja državnog udara bila su 1992; u veljači ga je predvodio potpukovnik Hugo Chávez (pomilovan je 1994. i pušten iz zatvora). Godine 1997. osnovao je socijalističku stranku Pokret za V. republiku (MVR), te je pobijedio na predsjedničkim izborima u prosincu 1998 (na vlasti je od 2. II. 1999). Potaknuo je donošenje novog ustava (1999) kojim su uvećane predsjedničke ovlasti; ponovno je pobijedio na predsjedničkim izborima u srpnju 2000. Uspostavio je autoritarnu vladavinu, ideološki zasnovanu na socijalizmu, latinskoameričkom jedinstvu (sa Simónom Bolívarom kao uzorom) i protivljenju prevlasti SAD-a; u privredi jača državni sektor (s više socijalnih i razvojnih programa stekao je široku narodnu podršku). Na parlamentarnim izborima 2000. većinu glasova dobio je MVR (ponovno i na izborima 2005). Oporba je početkom 2000-ih organizirala više masovnih prosvjeda; u travnju 2002. došlo je do pokušaja državnog udara. Chávez je optužio SAD za destabilizaciju Venezuele, a u prosincu 2006. ponovno je pobijedio na predsjedničkim izborima. Uspostavio je sporazume o suradnji s Kubom (2004), Bolivijom (2006), Nikaragvom (2007) i s pojedinim karipskim otočnim državama; potiče stvaranje latinskoameričke integracije bez utjecaja SAD-a te surađuje s Kinom, Iranom, Rusijom i drugim američkim suparnicima (ugovara velike kupnje ruskog oružja). Početkom 2007. Chávez je reorganizirao MVR te osnovao Ujedinjenu socijalističku stranku Venezuele, koja je na parlamentarnim izborima u rujnu 2010. tijesno pobijedila koaliciju oporbenih stranaka. Novi je mandat Chávez stekao pobjedom na predsjedničkim izborima u listopadu 2012. Odnosi s Kolumbijom ostali su pogoršani zbog dugotrajnoga spora oko morske granice (u podmorju bogatom naftom); početkom 2000-ih povremeno se javljaju napetosti i incidenti u pograničju (Kolumbija optužuje Chávezov režim za pomaganje ljevičarske gerilje). Spor oko granice opterećuje i odnose s Gvajanom. Nakon Chávezove smrti (5. III. 2013), predsjednički položaj preuzeo je njegov zamjenik (od 2012) Nicolás Maduro (od 2006. bio je ministar vanjskih poslova); tijesno je pobijedio na predsjedničkim izborima u travnju 2013. Slijedili su prosvjedi pristaša poraženoga oporbenoga kandidata Henriquea Caprilesa (u sukobima s policijom u Caracasu bilo je nekoliko poginulih). Maduro je nastavio Chávezovu politiku te je održan oporbeni otpor režimu (s nizom masovnih prosvjeda); unutarnja politička nestabilnost osnažena je ekonomskim problemima (smanjenje državnih prihoda zbog pada cijene nafte 2014., rast inflacije, nestašice hrane, i dr.). Oporbena koalicija Demokratsko jedinstvo pobijedila je na izborima u prosincu 2015. te stekla parlamentarnu većinu. Slijedili su zahtjevi za političkim promjenama uz prosvjede protiv Madurova režima (u travnju 2017. potaknula ih je zabrana političkoga djelovanja nametnuta Caprilesu). Oporbene stranke uglavnom su bojkotirale predsjedničke izbore održane u svibnju 2018., na kojima je Maduro ponovno pobijedio (Europska unija, SAD i više latinskoameričkih zemalja izbore su ocijenili nedemokratskima). Politička nestabilnost nastavljena je i početkom 2019. novim oporbenim masovnim prosvjedima. U siječnju 2019. predsjednik parlamenta Juan Guaidó proglasio se privremenim predsjednikom do održavanja slobodnih izbora (podupiru ga SAD i Kanada, te Argentina, Brazil, Čile, Kolumbija, Peru i većina zemalja EU-a), što Madurov režim smatra protuustavnim pokušajem osvajanja vlasti (Madurovu vladavinu legitimnom smatraju Rusija i Kina, te Bolivija, Kuba, Meksiko, Nikaragva, Urugvaj i dr.). Madurov položaj osnažila je pobjeda njegove Ujedinjene socijalističke stranke Venezuele na parlamentarnim izborima u prosincu 2020 (dio oporbe bojkotirao je izbore smatrajući ih nedemokratskima). Potom su nastavljene ograničene sankcije koje su Venezueli 2014. nametnule Europska unija, SAD, Kanada i neke druge zemlje; sankcije u energetskom sektoru Venezuela nastoji ublažiti suradnjom s ruskim i iranskim naftnim kompanijama (2020. iranski su tankeri pod vojnom pratnjom opskrbljivali Venezuelu gorivom, protivno interesima SAD-a). Početkom kolovoza 2023. Venezuela je podnijela zahtjev za pridruživanje BRICS-u. Potkraj 2023. snažnom političkom kampanjom obnovila je teritorijalni zahtjev prema Gvajani (potražuje oko 60% njezina teritorija, do rijeke Essequibo); predsjednik Maduro predložio je stvaranje nove federalne sastavnice, države Guayana Esequiba. Na predsjedničkim izborima potkraj srpnja 2024. Maduro je proglasio pobjedu koju mu oporba osporava i optužuje ga za izbornu krađu. Slijedili su masovni oporbeni prosvjedi u Caracasu i drugim gradovima (do kraja kolovoza 2024. zatvoreno je više od 2000 prosvjednika). Sredinom rujna 2024. vlasti su optužile SAD i Španjolsku za pokušaj državnog udara.
Politički sustav
Prema Ustavu od 1999. Venezuela je republika, federalna država s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike državni je poglavar, ima i izvršnu vlast, na čelu je Vijeća ministara (vlade). Imenuje i razrješava dužnosti ministre, imenuje potpredsjednika republike i vrhovni je zapovjednik oružanih snaga. U određenim uvjetima može donositi uredbe sa zakonskom snagom i raspustiti Nacionalnu skupštinu. Bira se izravno, na općim izborima, na mandat od šest godina. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Nacionalna skupština (Asamblea Nacional), koja se bira na mandat od pet godina; imala je 167 zastupnika do izbora potkraj 2020., koji su dijelom bojkotirani, kada je broj zastupnika povećan na 277. Ograničenja broja mandata predsjednika i zastupnika ukinuta su ustavnim amandmanom 2009. Biračko je pravo opće i jednako, imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast ima Vrhovni sud pravde (Tribunal Supremo de Justicia), suce kojega bira Nacionalna skupština na mandat od 12 godina. Država je administrativno podijeljena na 23 države (estados), glavni okrug (distrito capital) što ga čini glavni grad Caracas, te federalne posjede (dependencias federales) koji obuhvaćaju 11 otočnih skupina (Los Roques). Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 5. srpnja (1811).
Političke stranke
Demokratska akcija (Acción Democrática – akronim AD), osnovana 1941., stranka je lijevoga centra. Jedan od osnivača stranke bio je Rómulo Betancourt (predsjednik republike 1945–48. i 1959–64); predsjednici republike iz redova AD-a bili su također na vlasti 1964–69., 1974–79. i 1984–94. Vodeća venezuelska stranka do sredine 1990-ih (povremeno se na vlasti izmjenjuje sa Socijalno-kršćanskom strankom), potom prelazi u oporbu i postaje vodeći protivnik predsjedniku Hugu Chávezu (na vlasti od 1998). Nakon što je bojkotirala izbore 2005., početkom 2008. potiče stvaranje oporbene koalicije Demokratsko jedinstvo koja je poražena na izborima 2010., dočim na izborima 2015. osvaja parlamentarnu većinu koju je zadržala do 2017 (koalicija je raspuštena tijekom 2020–21). Na izborima 2020. AD sudjeluje u koaliciji Demokratski savez i osvaja manji broj zastupničkih mjesta. Od 2000. AD predvodi Henry Ramos. Članica je Socijalističke internacionale. Socijalno-kršćanska stranka (Partido socialcristiano – akronim COPEI zadržao se prema prvom službenom nazivu Comité de Organización Política Electoral Independiente – Odbor neovisne izborne političke organizacije), osnovana 1946., stranka je desnoga centra. Osnivač stranke bio je Rafael Caldera (predsjednik republike 1969–74. i 1994–99); iz stranačkih redova predsjednik republike bio je i Luis Herrera Campins (1979–84). Protivi se prevlasti PSUV-a; od 2008. s AD-om sudjeluje u stvaranju oporbene koalicije Demokratsko jedinstvo koja osvaja parlamentarnu većinu na izborima 2015. Na izborima 2020. osvojila je jedno zastupničko mjesto. Članica je Centrističke demokratske internacionale. Ujedinjena socijalistička stranka Venezuele (Partido Socialista Unido de Venezuela – akronim PSUV), osnovana 2007., stranka je ljevice. Zagovara nacionalizaciju i državni nadzor nad gospodarstvom (posebice nad naftnom industrijom), protivi se globalnoj politici i utjecaju SAD-a. Proizašla je iz Pokreta za V. republiku (Movimiento V República – akronim MVR), koji je 1997. osnovao i predvodio Hugo Chávez, predsjednik republike 1998–2013 (MVR pobjeđuje na izborima 2000. i 2005). PSUV pobjeđuje na izborima 2010., a parlamentarnu većinu gubi na izborima 2015. Nakon Chávezove smrti PSUV predvodi Nicolás Maduro (predsjednik republike od 2013). Na izborima 2020., koje je dio oporbe bojkotirao, PSUV osvaja apsolutnu zastupničku većinu.
Hrvatsko iseljeništvo
Brojnije skupine hrvatskih doseljenika došle su u Venezuelu nakon II. svjetskog rata, prva u kolovozu 1947. Bili su to politički emigranti kojih se u prvim poratnim godinama uselilo oko 800 i koji su činili temelj kasnijih hrvatskih naseobina. Procjenjuje se da u Venezueli živi od jedne do nekoliko tisuća Hrvata; nastanjeni su uglavnom u Caracasu, Maracaibu i Valenciji. Središnja ustanova društveno-kulturnih aktivnosti Hrvata bilo je 1949–72. Društvo Hrvata u Venezueli, a u kasnijem su razdoblju istaknutu ulogu imali Hrvatsko-venezuelanski centar (osnovan 1972) te Novo društvo Hrvata u Venezueli (osnovano 1972). Danas ondje također djeluju: Hrvatski svjetski kongres, Hrvatski odbor za Venezuelu, Društvo Hrvatska žena, Hrvatska mladež u Venezueli, Hrvatska kulturna zajednica, Društvo Katarina Zrinska i dr. U Valenciji je neko vrijeme djelovala nogometna momčad Croacia. Hrvatski poslovni ljudi organizirani su u Cámara Venezolano Croata de Industria y Comercio. Sva su društva politizirana sa zadaćom očuvanja nacionalnog identiteta. Vodeće mjesto u novinstvu imao je Vjesnik Društva Hrvata u Venezueli (1952–2004). Od 1962. djeluje Hrvatski radio sat. Iste godine bila je pokrenuta i Hrvatska subotnja škola za podučavanje djece o hrvatskoj povijesti i kulturi. Hrvati su uklopljeni u venezuelsko društvo te uglavnom pripadaju srednjemu sloju. Zbog prestanka nove imigracije izloženi su asimilaciji.
Književnost
Kako na tlu današnje Venezuele nisu postojale velike pretkolumbovske države ni kulture, a u trostoljetnom razdoblju španjolske vlasti nisu se razvila važna kulturna središta, pojava kulturne i književne djelatnosti vezuje se uz početak XIX. st. Prvi laički, politički koherentan i zemljopisno sveobuhvatan plan za neovisnost Latinske Amerike sročio je Venezuelac F. de Miranda (1750–1816) u prepisci s mnogim tadašnjim europskim vladarima. Slijedio ga je sunarodnjak S. Bolívar (1783–1830), autor velikoga broja tekstova političko-programatske naravi koji zbog nadasve dorađenoga stila i sadržajne vrijednosti za daljnji razvoj kulture u hispanskoj Americi zauzimaju mjesto i u hispanoameričkoj književnosti (npr. »Pismo s Jamajke« – »Carta de Jamaica«, 1815; »Govor u Angosturi« – »Discurso de Angostura«, 1819). A. Bello (1781–1865), koji je veći dio života proživio u Londonu i u Čileu, jedan je od najzaslužnijih za stvaranje novoga hispanoameričkog kulturnoga i književnog identiteta. Bio je urednik i glavni autor vrlo čitanih časopisa (npr. »Biblioteca Americana« i »Repertorio Americano«), te autor prve gramatike španjolskoga jezika napisane u Latinskoj Americi i dugačkih neoklasičnih poema (»Pozdrav pjesništvu« – »Alocución a la poesía«, 1823; »Himna Kolumbiji« – »El himno a Colombia«, 1825; »Poljodjelstvo u žarkom pojasu« – »La agricultura en la zona tórrida«, 1826., i dr.). Tijekom XIX. st., dok su se u drugim mladim državama stvarali književni krugovi, izdavali časopisi i djelovao velik broj pisaca, u Venezueli je književni život bio sporadičan, često i zbog političkih neprilika. Najbolji je primjer romantički pjesnik Juan Antonio Pérez Bonaldo (1846–92), koji je gotovo cijeli život proveo u progonstvu i proslavio se poemom »Povratak u domovinu« (»Vuelta a la Patria«, 1877). Osim njega, pjesnik na razmeđu romantizma i modernizma bio je Manuel Pimentel Coronel (1853–1907). Prva istaknuta stvaralačka generacija pojavila se 1920-ih (»Generacija 1928«, autori kao Vicente Gerbasi, 1913–92., i dr.) i sudjelovala u općem pokretu avangarde. Tijekom XX. st. javio se veći broj produktivnih i samosvojnih književnih osobnosti, među kojima su se osobito istaknuli prozaici. R. Gallegos (1884–1969), utjecajan političar i predsjednik republike (1948), u početku pripovjedač konzervativna kova i regionalne tematike (roman »Reinaldo Solar«, 1920), slavu u cijelom hispanskom svijetu stekao je angažiranim romanima, od kojih je najpoznatiji »Doña Bárbara« (1929). A. Uslar Pietri (1906–2001), polihistor i političar, jedan od promicatelja magijskoga realizma s A. Carpentierom i M. A. Asturiasom, autor je najznačajnijih venezuelskih povijesnih romana (»Rumena koplja« – »Las lanzas coloradas«, 1931; »Put za Eldorado« – »El camino de El Dorado«, 1947). Istaknuti je pripovjedač M. Otero Silva (1908–85) te osobito S. Garmendia (1928–2001), središnja ličnost pripovjedne proze druge polovice XX. st., koji je problematizirao položaj i život pojedinca u modernom svijetu (npr. roman »Pepelnica« – »Día de ceniza«, 1968), a u kratkim pričama utjecao se fantastici. Od prozaika srednje generacije značajni su Adriano González León (1931–2008; roman »Prenosiva zemlja« – »País portátil«, 1969), te Luis Britto García (r. 1940) i David Alizo (1942–2008), pripadnici skupine tzv. antiromanopisaca, spisateljica Milagros Mata Gil (r. 1951) i dr. U venezuelskom pjesništvu (u kojem su se isticali pjesnici Carlos Augusto León, 1914–97., i dr.) došlo je sredinom XX. st. do značajnog obrata, tj. do napuštanja jake veze s tradicijom i okretanja prema univerzalnomu, čak hermetičnomu i intelektualnom. Glavni su predstavnici toga smjera Guillermo Sucre (r. 1933), Edmundo Aray (r. 1936) i dr.
Likovne umjetnosti
U pretkolumbovskoj Venezueli plemena nastanjena uz rijeke izrađivala su stilski različito urešenu keramiku, tekstil, ritualne i uporabne predmete od zlata, opsidijana i kamena. Arhitektura kolonijalnog razdoblja slijedila je španjolske uzore, isprva u kasnogotičkome slogu, potom je u XVII. i XVIII. st. razvijala lokalnu inačicu europskih renesansnih i baroknih crkava (katedrale u Coru i Caracasu, često obnavljane zbog snažnih potresa). Vojne su utvrde od XVI. st. građene na strateškim mjestima; tvrđavu Arayu nasuprot Cumani projektirao je 1622. Juan Bautista Antonelli ml. (oko 1585–1649). Kuće imućnijih građana bile su izgrađene u kolonijalnom stilu. S neovisnošću Venezuele (1811) u Caracasu je započela izgradnja javnih državnih institucija neujednačenih stilskih obilježja; u klasicističkom stilu gradili su Olegario Meneses (oko 1810–60), Luciano Urdaneta (1825–99) i Robert García (1841–1936), a u historicističkom Juan Hurtado Manrique (1837–96). Potkraj XIX. st. španjolski arhitekt Juan Salas u Caracasu je projektirao u stilu secesije reprezentativne rezidencije i vile. Početkom XX. st. glavni arhitekt bio je Alejandro Chataing (1874–1928), autor mnogobrojnih javnih i privatnih građevina u stilu francuskoga historicizma i španjolskoga tradicionalnoga graditeljstva (Nacionalno kazalište u Caracasu, 1904). Historicizam je trajao do sredine 1930-ih, uz rijetke primjere moderne arhitekture, što ih je na industrijskim objektima primjenjivao Rafael Seijas Cook (1887–1969). U internacionalnom stilu projektirali su od 1936. C. R. Villanueva (1900–75) i Tomás José Sanabria (1922–2009). Neke od najvažnijih građevina druge polovice XX. st. u Venezueli nalaze se u Caracasu, a projektirali su ih u najsuvremenijim materijalima i tehnikama Carlos Gómez de Llarens (r. 1939), Daniel Fernández Shaw (r. 1939) i Enrique Siso (r. 1940). Prvi venezuelski slikari bili su Fernando Álvarez Carneiro (1696–1744) i Francisco José de Lerma (oko 1719–53), slikar biblijskih kompozicija, osobito Bl. Djevice Marije s Djetetom. Juan Pedro López (1724–87), slikar, kipar i zlatar, izradio je velik broj umjetničkih djela u baroknome stilu, a Domingo Gutiérrez (1709–93) u stilu rokokoa. U XIX. st. slikari Juan Lovera (1776–1841) i Hilarión Ibarra (1798–1854) te kipar José de la Merced Rada (oko 1797–1855) nastavili su hispansku slikarsku tradiciju, dok su Cristóbal Rojas (1857–90) i Arturo Michelena (1832–1918), školovani u Europi, prihvatili onodobne slikarske pravce i stilove. Najslavniji slikar toga razdoblja bio je portretist i slikar velikih povijesnih kompozicija Martín Tovar y Tovar (1827–1902). Sljedbenici impresionizma bili su Manuel Cabré (1890–1984) i Antonio Edmondo Monsanto (1894–1967). Héctor Poleo (1918–89) glavni je predstavnik nadrealizma, Jacobo Borges (r. 1931) razvijao se od kubizma preko ekspresionizma do socijalnokritičkoga realizma, Oswaldo Vigas (1926–2001) prešao je s apstrakcije na figuraciju, a Víctor Lucena (r. 1958), poznat po maštovitim instalacijama i videouradcima, vrstan je grafičar. Međunarodno su poznati i priznati umjetnici venezuelskoga podrijetla J. R. Soto (1923–2005) i Marisol (pravo ime Marisol Escobar; 1930–2016).
