Aristarh sa Samotrake (grčki Ἀρίσταρχος ὁ Σαμόϑραξ, Arístarkhos ho Samóthraks), grčki filolog (Samotraka, oko 216. pr. Kr. – Cipar, oko 144. pr. Kr.). Učenik Aristofana iz Bizantija, predstojnik Aleksandrijske knjižnice i odgojitelj mladih Ptolemejevića. Iz političkih razloga bio je prisiljen pobjeći na Cipar, gdje je ubrzo umro. Priredio kritička izdanja Homera, Hezioda, Arhiloha, Alkeja, Anakreonta i Pindara. Marginalne sigle kojima su se koristili njegovi prethodnici dopunio je i modificirao, a svoj je kritički sud o tekstnoj postavi podrobno obrazlagao u odjelitim komentarima. U emendaciji tekstova bio je iznimno oprezan, držeći se načela da »Homera valja tumačiti samim Homerom«. Komentirao je mnogobrojne klasike (Homer, Heziod, Pindar, Eshil, Sofoklo itd.) i sastavio niz monografija o pojedinačnim problemima homerske filologije, uglavnom polemičkoga značaja; u jednoj se od njih suprotstavio Ksenonovoj tezi kako Ilijada i Odiseja nisu djela istoga autora. Od Aristarhovih spisa očuvani su samo oskudni odlomci. Odbacivao je alegorijsku interpretaciju kakvu su promicali stoici, a suprotstavljao im se i kao jezikoslovac, priklanjajući se učenju analogista (aleksandrijska filološka škola). Aristarh je antičku filologiju postavio na znanstvene temelje, a njegov rad na Homerovim tekstovima vrhunac je onodobne kritike i egzegeze teksta.