Irska (irski Éire, engleski Ireland; neslužbeno Republika Irska/Poblacht na hÉireann/Republic of Ireland), država na istoimenom otoku; obuhvaća više od 4/5 njegove površine, tj. 70 273 km2 (s okolnim otočićima).
Prirodna obilježja
Prirodna obilježja
→ irska (otok)
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2016. u Irskoj živi 4 761 865 st., a prema procjeni 2019. god. 4 921 500 st. S prosječnom gustoćom naseljenosti od 70 st./km² (2016) ubraja se u rjeđe naseljene države Europske unije (prosjek 118 st./km²). Glavnina stanovništva živi u primorju (1,9 milijuna st. ili 40% populacije živi u pojasu do 5 km udaljenom od mora, 2016), a najviše u istočnom i jugoistočnom dijelu države; na području Velikog Dublina (Greater Dublin Area) živi 40% ukupnoga stanovništva. Najslabije je naseljeno područje na zapadu (grofovija Leitrim, 20 st./km²; Mayo 23 st./km²) i jugozapadu (grofovija Kerry, 31 st./km²). Stoljetne borbe između Iraca i Engleza, bolesti i osobito velika glad (Great Famine, 1845–49) izazvana nerodicom i gnjiljenjem krumpira (plamenjača krumpira – Phytophthora infestans) doveli su do velike smrtnosti (oko milijun stanovnika umrlo je od gladi) i masovnog iseljivanja (iselilo se oko milijun st.). Za prvoga popisa stanovništva 1841. na području današnje Irske živjelo je 6 528 799 st., a do početka XX. st. broj stanovnika prepolovio se (3 221 823 st., 1901). Irska je bila emigracijska zemlja sve do početka 1960-ih, kada je, unatoč pozitivnomu prirodnom priraštaju, spala na svega 2 818 341 st. (1961). Od tada je broj stanovnika u stalnom porastu (osim u razdoblju 1986–91. kada je zabilježen blagi pad); 1979. bilo je 3 368 217 st., 1991. god. 3 525 719 st., 2006. god. 4 239 848 st., a 2011. god. 4 588 252 st. U novije doba, u vezi s ubrzanim ekonomskim razvojem, useljivanje uglavnom premašuje iseljivanje (najveći je pozitivni migracijski saldo iznosio 104 800 osoba u 2007., dok je u razdoblju krize 2010–14. bio negativan, odn. bilo je ukupno 107 800 više iseljenika nego useljenika). Zbog dugotrajne emigracije znatna je irska dijaspora osobito u SAD-u, Velikoj Britaniji, Kanadi, Australiji i Novom Zelandu. Stanovnici su uglavnom Irci (87,0%, 2016); među stranim državljanima, kojih je 535 475 i čine 11,4% stanovništva, najbrojniji su državljani Poljske (122 515 pripadnika), Velike Britanije i Sjeverne Irske (103 113), Litve (36 552), Rumunjske (29 186), Latvije (19 933), Brazila i Španjolske; Hrvata je prema popisu 2016. bilo 5285. Službeni su jezici engleski, kojim govori većina stanovništva, i irski (govori ga 39,8% stanovništva, ali dnevno se njime služi tek 1,7%, 2016) koji se kao prvi jezik (materinski) sačuvao uglavnom u lokalitetima (tzv. gaeltachtima) u zapadnome dijelu države te u malim izoliranim područjima u zapadnome Corku, Waterfordu i Meathu. Prema vjeroispovijesti najviše je rimokatolika (78,3%, 2016), iako se njihov udjel smanjuje (84,2%, 2011), zatim anglikanaca (pripadnici Irske crkve; 2,7%), muslimana (1,3%), pravoslavaca (1,3%) i prezbiterijanaca (0,5%); sve je veći udjel stanovnika koji se izjašnjavaju da nisu vjernici (9,8%, 2016). Porast broja stanovnika Irske među najvišima je u Europi; u posljednjem međupopisnom razdoblju (2011–16) porast iznosi 3,8% ili 0,8% na godinu, a rezultat je za europske prilike visokoga prirodnog priraštaja i pozitivnoga migracijskog salda, odn. većeg useljivanja od iseljivanja. Prirodni je priraštaj stanovništva, iako u padu, za europske prilike visok (7,0‰ u 2016; 12,0‰ u 2011) zbog relativno visokog nataliteta (13,5‰ u 2016; 10,1‰ u Europskoj uniji) i niskog mortaliteta (6,5‰ u 2016; 10,0‰ u EU), a niska je i smrtnost dojenčadi (3,0‰ u 2016; 3,6‰ u EU). Stanovništvo je za europske prilike mlado. U dobi je do 14 godina 21,1% stanovništva (u Europskoj uniji 15,6%, 2016), od 15 do 64 godine 65,5% st., a u dobi od 65 i više godina 13,4% (u EU 19,2%, 2016). Populacija Irske dugovječnija je od europskoga prosjeka; očekivano trajanje života (2018) iznosi 80,5 godina za muškarce (78,3 godine u EU) i 84,1 godinu za žene (83,6 godina u EU). Ekonomski je aktivno 2 304 037 st., od čega je nezaposleno 11,5% (2016). U poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu radi 4,6% zaposlenih stanovnika, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 16,8%, a u uslužnim djelatnostima 78,6% (2016). Sveučilišta su u Dublinu (najstarije je University of Dublin/Trinity College, utemeljen 1592), Corku, Galwayu, Limericku. Glavni je grad Dublin (irski Baile Átha Cliath; 554 554 st., 2016., šire gradsko područje obuhvaća 1 173 179 st., 2016). Ostala su važnija središta (2016): Cork (irski Corcaigh; 125 657 st., šire gradsko područje 208 669 st.), Galway (Gaillimh; 79 934 st.), Limerick (Luimneach; 58 319 st., šire gradsko područje 94 192 st.), Waterford (Port Láirge; 53 504 st.) i dr.; u gradovima živi 62,7% st. (2016).
Gospodarstvo
U razdoblju 1995–2007., s prosječnom godišnjom stopom rasta od 6%, irska je ekonomija postala jedna od najdinamičnijih u Europskoj uniji (2002. irsku funtu zamijenila je eurom). Nakon stagnacije 2008–12 (svjetska financijska kriza, kolaps građevinskoga sektora, pad potrošnje, investicija i dr.), tijekom koje je stopa nezaposlenosti povećana s 4,9% (2007) na 15,4% (2012), a javni dug dosegao 120% BDP-a (2012), slijedio je postupan ekonomski oporavak s ponovno visokom prosječnom godišnjom stopom rasta od 9,4% (2012–17). Irska je 2017. bila na devetome mjestu u svijetu po veličini BDP-a po stanovniku (iznosio je 68 723 USD), a 2017. i 2018. imala je rast BDP-a od 8,1%. Vrijednost BDP-a 2019. bila je 388,6 milijarda USD, a BDP po stanovniku iznosio je oko 78 660 USD. U sastavu BDP-a najveći je udjel uslužnoga sektora (oko 63%), zatim industrije (36%) i poljoprivrede (1%). Prirodna su bogatstva malena; ističu se nalazišta cinka, bakra, plina, dolomita, gipsa i srebra. Poljoprivreda se temelji na uzgoju goveda i mljekarstvu, te na proizvodnji žitarica, krumpira i drugog povrća. U Europskoj uniji 2018. u ukupnoj proizvodnji govedine udjel Irske je 9% (623 000 t), a u ukupnoj proizvodnji sirova mlijeka 5% (7,8 milijuna tona). U industriji prevladava proizvodnja hrane, pića (pivarstvo – proizvodnja svjetski poznatog piva »Guiness«), odjeće, kemikalija, lijekova, strojeva, vozila, računalne opreme i dr. U uslugama prevladavaju trgovina, bankarstvo, transport, turizam i dr. (2018. prihod od stranih turista je oko 6,9 milijarda USD). Stopa nezaposlenosti je 5,6% (2018). Vrijednost izvoza 2018. je 167 milijarda USD, a uvoza 106,9 milijarda USD. Izvoze se industrijska oprema i strojevi, računala, kemikalije, medicinski uređaji, farmaceutski proizvodi, hrana i dr. Većinu uvoza čine kemikalije, naftni derivati, vozila, strojevi i oprema, tekstil i roba široke potrošnje. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri SAD (27,7%), Belgija (13%), Velika Britanija (11,4%), Njemačka (7,4%) i Nizozemska (5,4%). Najviše uvozi iz Velike Britanije (21,9%), SAD-a (17,4%), Francuske (12,6%), Njemačke (11,7%) i Kine (5,8%). Veličina je javnoga duga 63,6% BDP-a (2018).
Promet
Unutar Irske putnički se i robni promet pretežno odvijaju dobro razvijenom cestovnom mrežom dugom 99 837 km (2018; od toga autoceste i druge nacionalne ceste 5413 km). Najgušća je mreža prometnica na području Dublina, koji je suvremenim cestama povezan s većim gradovima. Željeznička mreža duga je 2124 km; od Dublina se radijalno šire željezničke pruge prema ostalim dijelovima zemlje, kao i prema Belfastu u Sjevernoj Irskoj (veza Dundalik–Newry). Irska je ispresijecana mrežom nekoć plovnih kanala, koji danas služe uglavnom u turističke i rekreacijske svrhe; glavni su kanali Royal Canal koji povezuje Dublin (Irsko more) s gornjim tokom rijeke Shannon i Grand Canal koji povezuje Dublin s donjim tokom Shannona i rijekom Barrow (kraj Athyja). Međunarodni se promet odvija morskim i zračnim putem. Zbog blizine britanskog i europskog tržišta veća su se lučka središta (ukupan lučki promet 55,1 milijun tona, 2018; prevladava uvoz 67,3%) razvila na istočnoj i jugoistočnoj, slabije razvedenoj obali; preko Dublina (26,3 milijuna tona, 2018) odvija se velik dio irske vanjske trgovine (40% otpada na Veliku Britaniju i Sjevernu Irsku). Ostale su veće luke: Shannon Foynes Port (10,7 milijuna tona) u estuariju Shannona, Cork (9,5 milijuna tona), Rosslare (2,1 milijun tona) i Waterford (2,0 milijuna tona). Osim brodskih, česte su i trajektne veze (Dublin, Cork, Rosslare) s britanskim lukama (Holyhead, Liverpool, Douglas, Fishguard, Pembroke) te s francuskima (Roscoff, Cherbourg), a sezonski i sa španjolskom lukom Bilbaom. Glavna je međunarodna zračna luka Dublin koji ostvaruje promet od 31,3 milijuna putnika ili 86% od ukupnoga broja putnika (36,5 milijuna 2018) u zračnom prometu zemlje; ostale su veće zračne luke Cork (2,4 milijuna putnika), Shannon (kraj Limericka; 1,7 milijuna), Knock i Kerry.
Novac
Novčana je jedinica euro (€; EUR); 1 euro = 100 centa. Do 1. I. 2002. novčana je jedinica bila irska funta (irish pound, IR£; IEP); 1 funta = 100 penija (pence).
Povijest
Irska je bila nastanjena već u paleolitiku (oko 7500 god. pr. Kr.). Oko 6000 god. pr. Kr. na otok su došli mezolitički lovci-sakupljači, a nakon njih neolitičko stanovništvo (u IV. tisućljeću pr. Kr.) koje je gradilo monumentalne megalitske grobnice (Newgrange, Browne’s Hill Dolmen, Ossian’s Grave). Gradnja grobnica nastavila se i u brončanom dobu koje je u Irskoj započelo oko 2000 god. pr. Kr. Željezno doba započelo je seobom Kelta koji su se na njezino područje doselili u prvom (oko 600. pr. Kr.) i drugom valu (oko 300. pr. Kr.). Oni su otok podijelili približno na 150 manjih kraljevstava (tuatha) koja su se početkom nove ere sjedinila u pet kraljevstava (irski Cúig Cúigí: pet petina, engleski Five Fifths): Connachta (Connacht), Laigin (Leinster), Mide (Meath), Muma (Munster) i Ulaid (Ulster). Iako otok nije nikad došao pod vlast Rima, ipak je preko Britanije i Galije bio u kulturnim i gospodarskim vezama s Rimskim Carstvom. Tek je širenjem kršćanstva od V. st. započelo čvršće povezivanje Irske s europskim zapadom. Pokrštavanje Iraca započelo je dolaskom katoličkih misionara sv. Paladija (430) i sv. Patrika (432). Tijekom VI. i VII. st. osnovali su se samostani (Clonmacnoise, Glendalough), koji su ubrzo postali središta razvoja skolastike. Iz njih su potekli znameniti katolički misionari sv. Kolumban, sv. Gal i sv. Kilijan, koji su odigrali značajnu ulogu u širenju kršćanstva u zapadnoj Europi. U srednjem vijeku dugo se još održala stara keltska organizacija klanova, dok se zemlja oko 500. godine podijelila na sedam kraljevstava: Aileach (Donegal), Airgialla (Londonderry, Armagh i Monaghan), Ulaid (Antrim i Down), Connachta, Muma, Mide-Brega (Meath) i Laigin. Ta su se kraljevstva tek u X. st. sjedinila u labav savez pod vlašću jednoga vladara, koji je nosio naslov kralja cijele Irske (staroirski Ard rí Érenn). Dotadašnji razvoj Irske bio je prekinut najezdama Normana (Vikinga), koji su prvi put napali otok 795. Prvo trajno naselje uspostavili su u Dublinu (841), dok su u prvoj polovici X. st. osnovali i druge gradove države: Waterford (914) i Limerick (922). Otada irski kraljevi ne vode samo borbe međusobno nego i s Normanima. Borba protiv normanske vlasti započela je irskim osvajanjem Limericka (967), a završila je pobjedom kralja cijele Irske Briana Borua u bitki kraj Clontarfa (1014). Nakon pobjede nad Normanima, u Irskoj su tijekom XI. i XII. st. trajale borbe za prevlast nad otokom među kraljevstvima Munster, Connacht, Leinster i Ulster. U te sukobe upleli su se u XII. st. Englezi. Kralj cijele Irske Roderic O’Connor (Ruaidhri Ua Conchubair) protjerao je 1166. Dermota MacMurrougha, kralja Leinstera, koji je zatražio pomoć od engleskoga kralja Henrika II. Oslonivši se na taj poziv i darovnicu pape Hadrijana IV., on je 1170. uputio u Irsku vojni odred pod vodstvom Richarda de Clarea (zvanoga Strongbow), koji je osvojio u istočnoj Irskoj kraljevstvo Leinster i gradove Dublin, Waterford i Wexford. Taj se engleski teritorij u Irskoj od XII. st. zvao Pale i bio je jedini posjed engleskoga kralja na otoku do prve polovice XVI. st. Godine 1171. engleski kralj Henrik II. stigao je u Dublin i uzeo naslov Gospodara Irske (Lord of Ireland). Njegovu vlast nad Irskom jedini nisu priznali kraljevi Connachta i Ulstera. Nakon sukoba s kraljem Rodericom O’Conorom (1171–75) Irska je formalno bila podijeljena na dva dijela: u zapadnome su neovisno vladali irski plemići, a istočni je pripao engleskomu kralju, u čije je ime vladao namjesnik u Dublinu. Za vladavine engleskoga kralja Ivana Bez Zemlje uspostavljena je u Dublinu središnja kraljevska uprava nad otokom. Učvršćenje engleske vlasti nastavilo se podjeljivanjem lena engleskomu plemstvu i uspostavom staleškoga parlamenta u Dublinu 1297., u koji su mogli ući samo normanski plemići. Privremeni slom engleske vladavine u Irskoj započeo je 1315. invazijom Škota na Irsku koji su 1316., uz pomoć irskoga plemstva, okrunili Edwarda Brucea, brata škotskoga kralja Roberta I., za irskoga kralja. Kada je on poginuo u bitki kraj Dundalka 1318., obnovljena je engleska vlast u Irskoj. Da bi spriječio nove irske pobune, engleski kralj Eduard II. oduzeo je do 1329. posjede mnogim irskim plemićima i klanovima te umjesto njih uspostavio velike grofovije, koje je podijelio normanskim plemićima. Od polovice XIV. st. dolazi do stapanja Iraca i Normana (Angloirci), uzdizanja njihove političke moći i propasti kraljevske vlasti na otoku. Tu je vlast u Irskoj privremeno obnovio engleski kralj Rikard II. u dva vojna pohoda (1394–95. i 1399). Za građanskoga rata u Engleskoj između dinastija York i Lancaster (Rat dviju ruža) u Irskoj su vlast preuzela tri grofa (od Desmonda, od Ormonda i od Kildarea) koji su uspostavili plemićku oligarhiju (Aristocratic Home Rule). Vlast engleskih kraljeva svela se samo na okolicu Dublina (Pale). Kraljevsku vlast u Irskoj opet su ojačali vladari iz dinastije Tudor. Godine 1494. Henrik VII. ograničio je vlast irskoga parlamenta, a 1541. Henrik VIII. uzeo je naslov kralja Irske i vladao cijelim otokom. Za njegove vladavine počelo je ukidanje irske samouprave, nasilno uvođenje reformacije i naseljavanje protestantskoga stanovništva na posjedima oduzetima katolicima i Katoličkoj crkvi. Godine 1585. Irska je bila podijeljena na 32 grofovije. Nasilna reformacija nastavila se i za vladavine drugih engleskih kraljeva iz dinastije Tudor, što je bio uzrok pobuni Iraca 1591. pod Hughom O’Neillom, koja je završila porazom u bitki kraj Kinsalea 1601. Dovođenje engleskih i škotskih doseljenika na zaplijenjena imanja pobunjenika imalo je dalekosežne posljedice. Krvava su obračunavanja nastavljena i u XVII. st. Nakon gušenja jednog od ustanaka (1649–50) Oliver Cromwell potpuno je izmijenio sastav stanovništva sjeverne Irske, raselio dotadašnje vlasnike zemlje katolike i naselio protestante. Pokušaj svrgnutog engleskoga kralja Jakova II. da s pomoću francuske vojske zavlada u Irskoj (1689) nije uspio, iako su Irci Jakova kao katolika objeručke prihvatili. Vojska Vilima III. Oranskog izborila je pobjedu i do 1691. osvojila sva katolička uporišta. Nakon toga Englezi su proveli konfiskaciju posjeda i plansko preuzimanje gospodarstva u Irskoj, a katolike isključili iz javnih služba. Do kraja XVIII. st. više od 90% zemlje bilo je u rukama Engleza i Angloiraca. To je dovelo do novih nemira i masovnog iseljivanja. U drugoj polovici XVIII. st. osnivale su se tajne organizacije (Right Boys i dr.), koje su se borile protiv britanske vlasti. U svezi s Američkim ratom za neovisnost i mogućnošću iskrcavanja Francuza u Irskoj, britanski se pritisak ponešto ublažio (uvođenje Zakona o habeas corpusu, za katolike sloboda vjerske službe, otvaranja škola i stjecanja posjeda). Francuska revolucija dala je još više poticaja za borbu protiv britanske vlasti; 1791. s tim je ciljem osnovan savez Ujedinjeni Irci (United Irishmen).
Irski ustanak 1798., koji su pripremili članovi saveza United Irishmen, britanska vlada Williama Pitta ml. iskoristila je da u izboru parlamenta u Dublinu 1800. provede Zakon o sjedinjenju Irske s Engleskom (Act of Union), istovjetan zakonu o uniji sa Škotskom iz 1707. Dana 1. I. 1801. proglašeno je sjedinjeno Kraljevstvo Britanije i Irske (unija je bila raskinuta tek zakonom o Home Ruleu za Irsku 1914). Irska je izgubila zaseban parlament, a u zajednički britansko-irski parlament Irska je od tada slala 32 zastupnika u Gornji i 100 zastupnika u Donji dom; izbor zastupnika bio je ograničen vrlo visokim izbornim cenzusom i vjerom (katolici nisu mogli sudjelovati u političkom životu). Unatoč provedenomu sjedinjenju Irska je i dalje u političkom i gospodarskom pogledu bila ovisna o Velikoj Britaniji, koja je nastavila kolonijalnu eksploataciju zemlje. Irska je u to doba bila gotovo isključivo agrarna zemlja. Irski su farmeri bili u zakupničkom odnosu prema britanskim zemljoposjednicima, vlasnicima zemlje. Od 1815. gospodarske i socijalne teškoće Irske sve se više zaoštravaju. Srednji sloj građanstva, pretežito katoličke vjere, bio je glavna pokretačka politička snaga Irske u prvoj polovici XIX. st. Daniel O’Connell potaknuo je 1823. osnutak Katoličkog udruženja (Catholic Association), a 1829. izglasan je u britanskome Parlamentu zakon o političkoj emancipaciji katolika, po kojem su oni stekli pravo izbora u Parlament i pristupa u javne službe. Pokret za raskidanje unije s Velikom Britanijom djelovao je organiziranije nakon 1840., kada je osnovano Narodno udruženje za opoziv unije (National Repeal Association) preko kojega su pristaše opoziva, pod O’Connellovim vodstvom, nastojali postići sporazumno rješenje s britanskom vladom.
Polovicom XIX. st. sukobi su se dalje zaoštravali. Britanski zemljoposjednici nametnuli su razvoj stočarstva pa su seljaci zakupci, napoličari, prisilno napuštali gospodarstva. Osiromašenje stanovništva, bolesti, velika glad (Great Famine, 1845–49; izazvana nerodicom i gnjiljenjem krumpira) i masovno iseljivanje u SAD, katastrofalno su smanjili broj stanovnika u Irskoj. Samo 1850-ih godina umrlo je oko 1 milijun, a iselilo je oko 1,25 milijuna ljudi. U razdoblju od 1841. do 1901. broj stanovnika smanjio se gotovo na polovicu (od 8,2 milijuna na 4,5 milijuna).
Pokret za neovisnost dobio je na masovnosti polovicom XIX. st. Uz O’Connellove pristaše za raskid odnosa s Velikom Britanijom, u Irskoj je od 1842. do 1848. djelovala i manja, radikalna, grupa Mlada Irska (Young Ireland), koja je 1847. u krugu radničkih i građanskih društava organizirala Irsku konfederaciju. Lijevo krilo te Konfederacije pripremilo je 1848. ustanak, koji je britanska vojska brzo ugušila. Neki članovi Konfederacije prišli su 1858. osnovanomu tajnomu savezu fenijana (Irsko republikansko bratstvo – Irish Republican Brotherhood) te sudjelovali u podizanju, također neuspjelog, ustanka Iraca 1867. Oko smirivanja stanja u Irskoj osobito je nastojao britanski premijer, liberal William Ewart Gladstone, koji je uspio provesti niz reformi značajnih za Irsku. Godine 1869. Anglikanska crkva izgubila je status državne crkve u Irskoj, pa je katoličko stanovništvo oslobođeno obveza njezina uzdržavanja. Od 1870., nakon prvoga britanskog zakona o zaštiti zakupa (Land Act), kojim su ograničene povlastice zemljoposjednika, zemlja je postupno, uz odštetu, počela prelaziti u ruke zakupaca.
Pokret Iraca za autonomiju naglo se razvio 1880-ih godina. Parlamentarnu borbu započeo je Isaac Butt, zatraživši 1871. za Irsku, prvi put u Donjem domu, vlastiti parlament i vladu. Godine 1873. osnovana je Liga za samoupravu (Home Rule League), koja je u britanskome Parlamentu djelovala kao Irska parlamentarna stranka (Irish Parliamentary Party). Godine 1879. stvorena je Irska liga za zemlju (Irish Land League), masovna organizacija irskih seljaka zakupaca, koja je pod vodstvom Charlesa Stewarta Parnella, služeći se sredstvima bojkota, nastojala ograničiti samovolju britanskih veleposjednika i postići ukidanje britanskoga privatnoga veleposjeda. Da bi pridobio glasove irskih poslanika u Donjem domu, Gladstone je u dva navrata (1886. i 1893) podnio Gornjemu domu prijedlog zakona o ograničenoj samoupravi za Irsku (Home Rule Bill). No oba su prijedloga bila odbijena, Gladestoneova Liberalna stranka zbog toga se podijelila, »liberalni unionisti« (protivnici irske autonomije) prešli su u Konzervativnu stranku. Borbi za agrarnu reformu snažno se priključio 1898. osnovani Ujedinjeni irski savez (United Irish League), koji je od 1900. vodio John Redmond. Nakon Zakona o zemlji 1903. irski su zakupci postali vlasnici zakupljene zemlje. Gospodarsko popuštanje britanske vlasti nije pratilo političko, pa je napetost i dalje rasla. Radništvo se okupljalo oko Socijalističko-republikanske stranke (1896–1904) Jamesa Connollyja. Godine 1905. počeo je djelovati i republikanski pokret Sinn Féin (irski: mi sami) koji se borio za jedinstvenu i potpuno samostalnu irsku državu. Kada je 1912–13. liberalni kabinet britanskoga premijera Herberta Henryja Asquitha ponovno podnio Gornjemu domu zakon o ograničenoj samoupravi za Irsku, on ga je, nakon duga oklijevanja, prihvatio (1914); ali kako je u međuvremenu izbio I. svjetski rat, odlučeno je da zakon stupi na snagu tek nakon svršetka rata. Prihvaćanje zakona izazvalo je unutrašnjopolitičku napetost u Irskoj. U sjevernoj Irskoj, u Ulsteru, organizirale su se oružane protestantske dragovoljačke postrojbe (Ulster Volunteers), koje su se svim sredstvima protivile provedbi Home Rulea. U južnoj Irskoj pripadnici Sinn Féina organizirali su slične irske dragovoljačke postrojbe (Irish Volunteers). Ljeti 1914. cijela je zemlja bila zahvaćena građanskim ratom. Nezadovoljni takvim rješenjem irskoga pitanja, koje bi Irsku zadržalo u sastavu Britanskog Carstva, pristaše Irish Republican Brotherhooda i Sinn Féina, potpomognuti radnicima, podignuli su 24. travnja 1916 (na uskršnji ponedjeljak) ustanak u Dublinu i proglasili Irsku Republiku. Nakon šestodnevnog otpora ustanak je skršila britanska vojska.
Nakon svršetka I. svjetskog rata, u siječnju 1919., sastali su se u Dublinu irski zastupnici britanskoga Donjega doma, inače članovi Sinn Féina, koji su se konstituirali kao neovisna Irska skupština (Dáil Éireann) pod predsjedništvom Eamona De Valere. Oni su proglasili neovisnost Irske te uspostavili privremenu republikansku vladu s De Valerom na čelu. Budući da britanska vlada nije priznala taj akt, izbio je Anglo-irski rat u kojem su se za neovisnost Irske osobito hrabro borili pripadnici Sinn Féina, organizirani u Irsku republikansku armiju (IRA). Ponovno se rasplamsao građanski rat, pa je britanski Parlament 23. XII. 1920. morao izglasati novi zakon o Home Ruleu za Irsku (Government of Ireland Act) koji je predvidio stvaranje dvaju samoupravnih područja u sastavu Velike Britanije: Južne Irske (katoličke) i Sjeverne Irske, koju bi tvorilo šest unionističkih, protestantskih, industrijski razvijenih grofovija Ulstera. Južna Irska odbila je podjelu; ponovno se razbuktao građanski rat u Sjevernoj Irskoj u kojem su se sukobili pristaše i protivnici sporazuma s Velikom Britanijom. Nakon primirja što ga je De Valera sklopio s britanskim premijerom Davidom Lloydom Georgeom u srpnju 1921., dana 6. XII. 1921. irski predstavnici (Arthur Griffith, Michael Collins) potpisali su s njim Anglo-irski sporazum o dominionskom statusu Irske Republike i odrekli se svojih zahtjeva u odnosu na Sjevernu Irsku. Ujedno su britanskim zemljoposjednicima priznali pravo na odštetu za zemlju koja im je oduzeta. Tu je odluku potvrdio tijesnom većinom novoizabrani irski parlament 7. I. 1922., a stupila je na snagu 6. XII. 1922. prihvaćanjem novog ustava, po kojem će se nova država zvati Slobodna Država Irska (irski Saorstát Eireann, engleski Irish Free State). Slobodna Država Irska dobila je 26 od 32 irske grofovije. Irski jezik (→ irci, Jezik), koji je bio već gotovo izumro, proglašen je službenim (od 1893. za renesansu irskoga jezika i kulture borila se Gaelic League). Interese britanske krune u novoj državi zastupao je generalni guverner.
Nezadovoljan polovičnim rješenjem, De Valera se povukao i pridružio zagovornicima samostalne i cjelovite Irske, s kojima je započeo građanski rat (1922–23). Umjesto De Valere predsjednik Irske skupštine postao je A. Griffith, a na čelu privremene vlade bio je Michael Collins. Nakon njihove smrti, William Thomas Cosgrave obnašao je obje funkcije do prosinca 1922., kada je postao predsjednik Izvršnoga vijeća (premijer) Slobodne Države Irske (do 1932). Cosgrave je 1923. utemeljio i vodio stranku Cumann na nGaedheal. Od većega dijela Sinn Féina De Valera je 1926. osnovao novu građansku oporbenu stranku Fianna Fáil (irski: vojnici sudbine). Nakon izborne pobjede svoje stranke (1932) De Valera je u svojstvu predsjednika vlade (1932–48) nastojao da se Sjeverna Irska priključi Slobodnoj Državi Irskoj. Na političkoj sceni pojavile su se nove stranke. Ujedinjenjem stranke Cumann na nGaedheal s dvije manje stranke centra i desnice De Valerini su protivnici, pod vodstvom W. T. Cosgravea, 1933. utemeljili političku stranku Fine Gael.
Novim ustavom od 29. XII. 1937. Slobodna Država Irska promijenila je naziv u Irska (irski Éire, engleski Ireland) i jednostrano je proglašena njezina suverenost i neovisnost te uspostavljen položaj predsjednika republike. Velika Britanija prihvatila je te odluke tek 1945. Za prvoga predsjednika bio je izabran Douglas Hyde (1938–45). Kao članica Commonwealtha Irska je i dalje ostala gospodarski povezana s Velikom Britanijom. Za II. svjetskog rata zadržala je neutralnost, ne dopustivši saveznicima da se koriste irskim teritorijem. Nakon II. svjetskog rata sve se više povezivala s američkim kapitalom u nastojanju da se gospodarski odvoji od Velike Britanije i osamostali. Novi predsjednik republike postao je Seán Thomas O’Kelly (1945–59). Potpisavši u prosincu 1948. Zakon o Republici Irskoj (Republic of Ireland Act; stupio na snagu 18. IV. 1949), kojim je Irska proglasila punu neovisnost i istupila iz Commonwealtha, De Valera se, nakon izbornoga poraza svoje stranke, povukao s položaja premijera. Novi predsjednik vlade postao je John Aloysius Costello, vođa pobjedničke stranke Fine Gael. Od 1949. Irska je neovisna država, a od 1955. članica je UN-a. Najutjecajnije su stranke konzervativna Fianna Fáil (iz njezinih su redova premijeri više puta bili E. De Valera, Charles James Haughey, Jack Lynch) i kršćansko-demokratska Fine Gael (u nekoliko mandata premijeri su bili J. A. Costello i Garret FitzGerald). Godine 1973. Irska je pristupila Europskoj zajednici; zadržala je vojno-političku neutralnost, a potkraj 1999. pristupila je programu NATO-a Partnerstvo za mir. Mary Robinson bila je prva žena izabrana za predsjednicu (1991–97), a potom je izabrana Mary McAleese. Jedna je od glavnih tema irske politike status Sjeverne Irske. Nakon višegodišnjih pregovora, Irska i Velika Britanija dogovorile su 1995. odrednice za sjevernoirski mirovni sporazum, koji je zaključen 10. IV. 1998 (i prihvaćen na referendumu 22. V. 1998. u Irskoj i Sjevernoj Irskoj). S tim sporazumom Irska je prihvatila da iz ustava ukloni dijelove koji sadrže pretenzije na Sjevernu Irsku, kojoj je zajamčena autonomija i pravo na samoodređenje. Sporazum omogućuje i osnivanje ministarskoga vijeća kao zajedničkoga tijela Irske i Sjeverne Irske, zaduženoga za njihovu političku, gospodarsku i drugu suradnju. Sjevernoirski mirovni proces nastavljen je uz sudjelovanje Irske i početkom 2000-ih. Od 1997. do 2008. premijer je bio Bertie Ahern, vođa konzervativne stranke Fianna Fáil (1994–2008), a nakon njegove ostavke zbog korupcijskog skandala premijer je postao Brian Cowen, novi lider Fianna Fáil. Od 2011. premijer je Enda Kenny (od 2002. predvodi kršćansko-demokratsku stranku Fine Gael). Ponovno je premijer nakon izbora 2016., a nakon njegova povlačenja sredinom 2017. na mjestu vođe Fine Gaela i na položaju premijera zamijenio ga je Leo Varadkar (od 2011. bio je ministar više resora). Na izborima u veljači 2020. tri su vodeće stranke, Sinn Féin, Fianna Fáil i Fine Gael bile gotovo izjednačene po broju mandata. Tradicionalno suparničke stranke Fianna Fáil i Fine Gael postigle su sporazum o podjeli vlasti u lipnju 2020. te na čelo koalicijske vlade, koju podupire i Zelena stranka, dolazi Micheál Martin (od 1997. do 2011. više puta bio je ministar različitih resora, od 2011. predvodi Fianna Fáil); koalicijskim sporazumom predviđeno je da ga potkraj 2022. na mjestu premijera zamijeni L. Varadkar (lider Fine Gaela). On je bio premijer do ostavke u travnju 2024., kada ga je zamijenio Simon Harris (od ožujka 2024. predvodi Fine Gael).
Politički sustav
Prema Ustavu od 29. XII. 1937 (dopunjen u niz navrata) Irska je unitarna, parlamentarna republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Na čelu je države predsjednik republike (Uachtarán na hÉireann), ujedno i vrhovni zapovjednik vojske. Predsjednika republike biraju građani izravno za mandat od 7 godina i na najviše dva mandata. Vlada obavlja izvršnu vlast, a za svoj je rad odgovorna parlamentu. Sastoji se od premijera (Taoiseach) i ministara. Premijera bira parlament, a postavlja predsjednik republike, koji na prijedlog premijera i podršku parlamenta postavlja i ostale članove vlade. Zakonodavnu vlast ima dvodomni Parlament (Oireachtas), koji se sastoji od Zastupničkog doma (Dáil Éireann) i Senata (Seanad Éireann). Zastupnički dom ima 166 zastupnika koje građani biraju izravno. Senat ima 60 članova, od kojih 11 imenuje predsjednik vlade, po 3 biraju Državno sveučilište Irske i Sveučilište u Dublinu, a 43 člana biraju stručne skupine (predstavnici kulture, gospodarstva, javne uprave i socijalnih službi). Mandat je obaju domova 5 godina. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast obavljaju Vrhovni sud, apelacijski sudovi i prvostupanjski sudovi. Administrativno je država podijeljena na 29 županija i 5 gradova. Nacionalni blagdan: Dan svetoga Patricka, 17. ožujka.
Političke stranke
Ujedinjena irska stranka (Fine Gael, irski: obitelj Iraca), osnovana 1933., demokršćanska je i liberalna stranka. Nastala je ujedinjenjem stranke Cumann na nGaedheal koju je 1923. osnovalo krilo Sinn Féina na čelu s Williamom Cosgraveom (premijer 1922–32), a koje je prihvatilo političku podjelu irskoga otoka i dominionski status Slobodne Države Irske, s dvije manje stranke centra i desnice. Tijekom 1960-ih u stranci najveći utjecaj ima socijaldemokratsko krilo, a od 1980-ih vodi liberalnu politiku. Bila je na vlasti u nekoliko mandata, na čelu koalicijskih vlada: 1948–51., 1954–57., 1973–77., 1981–87. (osim nekoliko mjeseci 1982), 1994–97; ponovno je na vlasti nakon izbora 2011 (s Laburističkom strankom u koalicijskoj vladi). Na izborima 2016. ostvarila je relativnu zastupničku većinu i potom formirala manjinsku vladu. Od 2002. do 2015. stranku je vodio Enda Kenny (premijer 2011–17). Vođa stranke (od 2017) Leo Varadkar bio je premijer 2017–20. Treća je po broju zastupnika nakon izbora 2020 (neznatno iza Republikanske stranke i Sinn Féina), te sudjeluje u koalicijskoj vladi. Članica je Europske pučke stranke i Kršćansko-demokratske internacionale. Republikanska stranka (Fianna Fáil – The Republican Party, irski: borci sudbine), osnovana 1926., konzervativna je stranka. Nastala je izdvajanjem krila Sinn Féina na čelu s Eamonom de Valerom (premijer 1932–48., 1951–54., 1957–59; predsjednik republike 1959–73), koje se protivilo političkoj podjeli irskoga otoka i dominionskom statusu Slobodne Države Irske, ali je prihvatilo parlamentarno djelovanje. Nakon de Valere Fianna Fáil predvodi vlade 1959–73., 1977–81., 1982., 1987–94. i 1997–2011; potom je u oporbi, a od 2016. u parlamentu je podržavala manjinsku vladu Ujedinjene irske stranke. Od 1994. do 2008. stranku je vodio Bartholomew (Bertie) Ahern (premijer 1997–2008). Nakon izbora 2020. na kojima je druga po broju glasova te dijeli prvo mjesto po broju mandata (sa Sinn Féinom) predvodi koalicijsku vladu (s Ujedinjenom irskom strankom i Zelenom strankom). Vođa stranke (od 2011) Micheál Martin premijer je od 2020. Članica je Saveza liberala i demokrata Europe i Liberalne internacionale. Sinn Féin (irski: mi sami) osnovan je 1905. kao pokret za jedinstvenu i samostalnu Irsku (→ sinn féin). Stranka je ljevice (demokratski socijalisti). Od 1983. do 2018. predvodi ga Gerrard (Gerry) Adams. Veći broj mandata osvaja na izborima 2011. i 2016; oporbena je stranka. Velik uspjeh postiže na izborima 2020., na kojima je prva po broju glasova te izjednačena s Republikanskom strankom po broju mandata (ostaje u oporbi). Laburistička stranka (Labour Party), osnovana 1912., socijaldemokratska je stranka. Sudjelovala je u više koalicijskih vlada, najviše sa strankom Fine Gael. Na izborima 2020. peta je po broju glasova; u oporbi je od 2016. Članica je Stranke europskih socijalista i Socijalističke internacionale. Zelena stranka (Green Party – An Comhaontas Glas), osnovana 1981. kao Ekološka stranka Irske (sadašnji naziv ima od 1987), stranka je lijevoga centra. Od 1989. je u parlamentu (u oporbi), a 2007–11. podupire vladajuću koaliciju koju vodi Republikanska stranka. Na izborima 2011. nije ušla u parlament, vraća se u njega nakon izbora 2016., a najbolji rezultat ostvaruje na izborima 2020 (četvrta po broju glasova i zastupnika), te je u vladajućoj koaliciji s Republikanskom strankom i Ujedinjenom irskom strankom. Članica je Globalnih zelenih.
