struka(e): lingvistika i filologija | povijest, opća | religija | likovne umjetnosti
ilustracija
KELTI
ilustracija
KELTI, brončana figurica iz Calacitea, V. st. pr. Kr., Madrid, Nacionalni arheološki muzej
ilustracija
KELTI, brončani lik božanstva iz Bouraya, III. do I. st. pr. Kr., St. Germaine-en-Laye, Musée des Antiquités Nationales
ilustracija
KELTI, kljunasti vrč, Basse-Yutz, sredina IV. st. pr. Kr., London, British Museum
ilustracija
KELTI, pozlaćena kaciga iz Amfreville-sous-les-Monts, IV. st. pr. Kr., Pariz, Louvre
ilustracija
KELTI, zlatna ogrlica iz Snettishama, I. st. pr. Kr., London, British Museum
ilustracija
KELTI, zlatni nakit iz Reinheima, Njemačka, V. st. pr. Kr.

Kelti (latinski Celtae i Galli), skupina indoeuropskih naroda, naseljenih potkraj II. i u početku I. tisućljeća pr. Kr. na prostranu području sjeverno od Marne; odatle je počelo njihovo širenje na jug, po Galiji (Gali) i Pirenejskome poluotoku (Keltiberi). Za velike seobe u V. st. pr. Kr. prešli su u Britaniju, proširili se po zapadnoj i srednjoj Njemačkoj, osvojili gornju Italiju (Gallia Cisalpina) i 387. pr. Kr. prodrli do Rima. Daljnji valovi Kelta prelili su se po južnoj Njemačkoj i Češkoj (Boji) te po Panoniji. Odatle su 280. pr. Kr. krenuli u Traciju i Makedoniju, iduće su godine stigli do Delfa, a 278. pr. Kr. prešli preko Helesponta u Malu Aziju, gdje su se trajno naselili (Galati ili Galaćani). U pohodima 58. do 51. pr. Kr. Cezar je osvojio Galiju i u spisu Komentari o galskom ratu donio mnogo važnih kulturnopovijesnih podataka o Keltima. U I. st. uglavnom su sva područja koja su nekoć nastavali Kelti osvojili Rimljani i Germani. Rezultat je tih velikih seoba bio to da je na golemu području od Atlantskoga oceana do Crnoga mora nastao jedinstven kulturni krug, u kojem je prevladavala latenska kultura, kojoj su nositelji bili Kelti i plemena što su potpala pod njihovu vlast. U zemljama u kojima su se naselili Kelti su se etnički izmiješali sa starosjediocima, osobito s Venetima i Ilirima. Kelti su imali dobro utvrđene gradove (latinski oppida), razvijen lončarski, tkalački i kovački obrt; umjetnički obrt bio je na velikoj visini. Srednju Europu Kelti su upoznali s upotrebom lončarskoga kola i žrvnja. Za keltski društveni poredak značajan je istaknuti položaj plemića i svećenika.

Religija

Glavna su vrela za poznavanje keltske religije djela antičkih pisaca (Posejdonije, Cezar, Lukan), tekstovi na irskom i velškom nastali nakon pokrštavanja, arheološki nalazi (svetišta, grobovi, prikazi bogova), epigrafski spomenici te pučka predaja. – Zabilježeno je više od 300 imena keltskih bogova, no samo su dva zajednička svim Keltima: vrhovni bog Lug (Lugus, Lugos; njegovo ime nose gradovi Lyon, Leiden i dr.) i božica majka (matrona, u Walesu Modron). Nebeski je otac u Irskoj vjerojatno bio Dagda (dobri bog), a kod Gala Taranis (bog groma). Bog podzemlja kod Gala znan je kao Sucellos, a bog rata je Esus. Rogato božanstvo Cernunnos gospodar je divljih životinja. Galski bog Ogmios dovodi se u svezu s irskim bogom Ogmom koji je, prema predaji, izumio pismo kojim se se služili druidi (→ ogamsko pismo). Božica Danu mati je irskih bogova a božica Don velških. Irska božica Birgit (u galskoj predaji Brigantija, u velškoj Caridwen) zaštitnica je pjesništva i svih umijeća. Epona je božica konjâ (u Galiji i Britaniji štovali su je i rimski vojnici); u Walesu joj odgovara Rhiannon, a u Irskoj Macha. I zemlja se shvaćala kao božanstvo. Kelti su uz to štovali vile, patuljke, svete izvore i dr. te vjerovali u zagrobni život. U keltskoj religiji važnu je ulogu imalo svećenstvo. (→ druidi)

Keltski jezici

Keltski jezici najzapadnija su potporodica indoeuropskih jezika. Njihovi spomenici prate se od VI. st. pr. Kr., kada su nastali najstariji lepontski natpisi, pronađeni u talijanskim Alpama, do danas, kada je većina keltskih jezika u izumiranju, a mnogi su već izumrli.

Tradicionalno se keltski jezici dijele na P-keltsku i Q-keltsku granu, prema odrazu indoeuropskoga glasa *kw, koji u P-keltskim jezicima prelazi u p, a u Q-keltskima ostaje kw ili k (c). P-keltski su jezici, prema toj podjeli, lepontski (ili lepontijski, govorio se u talijanskim Alpama u I. tisućljeću pr. Kr.), galski (predrimski jezik današnje Francuske, koji se govorio i u sjevernoj Italiji i dijelovima Podunavlja), te britski (ili britonski), koji se govorio u Britaniji prije anglosaskog osvajanja toga otoka u V. st. Iz britskoga su se razvili velški (ili kimrički, posvjedočen od VI. st.), bretonski (jezik koji su izbjeglice iz Britanije donijeli u Bretanju u V. st.) i kornvolski (ili kornički, jezik pokrajine Cornwall). Nejasno je treba li slabo posvjedočeni northumbrijski smatrati samostalnim britskim jezikom ili dijalektom starovelškoga. Q-keltsku granu, prema tradicionalnoj podjeli, čine keltiberski (jedan od predrimskih jezika današnje Španjolske) i goidelski. Iz (pra)goidelskoga su se razvili irski, škotski (jezik irskih doseljenika u zapadnoj Škotskoj, koji se u srednjem vijeku proširio na cijeli sjever Škotske) i manski (jezik otoka Man u Irskome moru, izumro 1974). Danas su od keltskih jezika živi irski (uz engleski službeni jezik Republike Irske), velški (koji stječe sve službeniji status u Walesu), bretonski (bez ikakva javnog statusa u Bretanji), kornvolski (koji se govorio do kraja XVIII. ili početka XIX. st., a oživljen je u XX. st.) i škotski, koji je zapravo u izumiranju, a govori se još u dijelovima Škotskoga visočja i na Hebridima. O broju govornika pojedinih keltskih jezika postoje vrlo različite procjene, osobito u Bretanji, gdje nema službenih statistika.

U novije doba predložena je i alternativna podjela keltskih jezika, koju prihvaća sve veći broj lingvista; prema toj podjeli iz prakeltskoga se najprije izdvojio keltiberski, a preostali keltski jezici dijele se na dvije skupine: otočnu i kontinentalnu. Kontinentalni su keltski jezici galski i lepontski, dok otočne keltske jezike čine britski i goidelski jezici. Podjela britskih i goidelskih jezika u cjelini je nesporna, i podudara se u obje klasifikacije.

Keltski jezici mnoge osobine dijele s italskima (italičkima), no ne treba ih smatrati dijelom »italsko-keltske« potporodice. Osim italskima, u dijalekatskom su smislu keltski jezici osobito bliski germanskim jezicima.

U odnosu spram indoeuropskoga prajezika, najstariji keltski jezici (osobito galski i staroirski) pokazuju mnoge arhaične crte: očuvali su tragove laringalnih suglasnika (npr. ispred slogovnih sonanata), prijevoj, zadržali su indoeuropsku deklinaciju (u goidelskom, ali ne i u britskom), dvojinu (dual), sva tri gramatička roda (muški, ženski i srednji), a glagolski sustav izvanredno je složen i čuva tragove brojnih indoeuropskih tvorbi: injunktiva, deziderativa, atematskih prezenta, perfekta itd. S druge strane, u staroirskom se razvila oprjeka između tzv. apsolutne i konjunktne glagolske promjene, koja ne postoji ni u jednom drugom indoeuropskom jeziku (premda ima tragova njezina postojanja u velškom), a koja čini glagolski sustav izvanredno kompliciranim.

Među inovativnim osobinama keltskih jezika treba navesti razvoj konsonantskih mutacija, morfonološke pojave koja je iznimno rijetka u jezicima svijeta: na početku riječi sustavno se smjenjuju različite klase suglasnika ovisno o morfološkim i sintaktičkim obilježjima riječi ili sintaktičke konstrukcije koja prethodi u rečenici. Konsonantske mutacije vrlo su razvijene u otočnim keltskim jezicima, no nije poznato jesu li postojale i u kontinentalnima. Otočni keltski jezici odlikuju se razgranatom upotrebom glagolskih imenica umjesto zavisnih rečenica, a poredak je sintaktičkih kategorija u njima S(ubjekt) O(bjekt) V (glagol).

Likovne umjetnosti

U ranome razdoblju (oko 800. pr. Kr.) nastala je halštatska kultura sa znatnim grčkim i etrurskim utjecajima. Glavna su joj obilježja linearna shematizacija s apstraktnom ornamentikom; neka vrst onodobnoga »nadrealizma«. Najčešći su utilitarni i obredni predmeti rađeni u bronci, zlatu i, rijetko, srebru ukrašeni dragim kamenjem (obredna posuda iz Gundestrupa). U mlađoj latenskoj kulturi (oko 400. pr. Kr.) pojavila se skulpturalna plastika (Hermes iz Roquepertusea, III. st. pr. Kr.). U razdoblju oko 200. pr. Kr. čest su motiv ljudske glave (reljef s više glava iz Provanse). Keltska umjetnost završava tzv. oppida-civilizacijom (latinski oppidum: utvrđeni grad); značajni su predmeti rađeni na lončarskom kolu.

Citiranje:

Kelti. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 26.5.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/kelti>.