Irci (irski Gaoidhil), stanovnici Irske, narod keltskog podrijetla. Oko 5 milijuna pripadnika, od toga većina (oko 3,5 milijuna) u Republici Irskoj, a manji dio u Sjevernoj Irskoj i ostatku Velike Britanije. God. 1841. živjelo je na području današnje Republike Irske oko 6,5 milijuna ljudi. Od tada pa do početka 1960-ih zbog trajne emigracije, koja je vrhunac dosegnula za tzv. velike gladi 1845–49., broj stanovnika bio je u stalnome padu. Irska je emigracija bila ponajprije posljedica škrte prirodne sredine i povoljnoga prometno-geografskog položaja na prekooceanskome putu Europa–Amerika. Glavno je odredište emigranata bio SAD, a nakon II. svjetskog rata Velika Britanija. Procjenjuje se da u SAD-u danas živi oko 13 milijuna ljudi irskoga podrijetla. Iraca i njihovih potomaka ima i u Kanadi, Australiji i drugim zemljama. Po vjeri su Irci pretežito katolici. Iako je pripadnost Katoličkoj crkvi usko povezana s osjećajem irskog etničkog identiteta, i pripadnici protestantske manjine u Republici Irskoj (uglavnom engleskog podrijetla) također se osjećaju Ircima. Kelti su Irsku naselili u više valova u drugoj polovici I. tisućljeća pr. Kr.; o njihovim se vezama sa starijim stanovništvom otoka malo zna. Pokrštavanje je započelo u IV. st., a do IX. st. Irska je bila u potpunosti kristijanizirana. U ranome srednjem vijeku Irci su razvili znatnu i osebujnu kulturnu djelatnost, utjecaj koje se preko irskih misionara u VII. i VIII. st. širio po Engleskoj i europskom kopnu (irski kodeksi). Keltska Irska bila je izrazito ruralna, a prve su gradove-luke (Dublin, Cork, Waterford, Wexford i dr.) osnovali Norvežani, poslije postupno asimilirani, kao svoje kolonije.
Povijest
Povijest → irska, povijest; sjeverna irska, povijest
Jezik
Irski (gelički, gelski, gaelski, engl. Gaelic) svrstava se u goidelsku skupinu keltske grane indoeuropskih jezikâ. Osim u Republici Irskoj, njime govori još vrlo malen broj stanovnika Sjeverne Irske. Najstariji su spomenici na irskome kratki natpisi pisani posebnim ogamskim pismom iz III–VI. st. Književnost pisana latinicom pojavila se u VI. st., a glavni su izvor za proučavanje staroirskoga jezika (VI–X. st.) glose, komentari latinskih rukopisa što su ih na europskom kopnu ostavili irski misionari. U tijeku srednjoirskoga razdoblja (X–XII. st.) pojednostavnila se gramatička struktura jezika (nestali su srednji rod i dvojina, u konjugaciji su nestali mnogobrojni supletivni oblici), a na početku novoirskoga razdoblja (kraj XII. st.) reformirao se i pravopis, koji se približio zapadnoeuropskim normama. Iz normanskoga francuskoga i engleskog jezika u irski je prodirao velik broj posuđenica, a upotreba jezika tijekom cijeloga novoirskoga razdoblja bila je u opadanju. Zbog progona katolika tiskarstvo se na irskome razvijalo u katoličkim samostanima u Europi (osobito u Louvainu, od XVI. st.), dok je u Irskoj rukopisna predaja prevladavala do XVIII. st. U gradovima i među izobraženim ljudima već je u XVIII. st. prevladavao engleski jezik. »Velika glad« 1840-ih najteže je pogodila najzapadnije krajeve Irske, gdje se najviše govorio irski jezik. Od početka XX. st. Gelička liga i druge kulturne udruge nastojale su oko oživljavanja irskoga jezika, no s razmjerno malo uspjeha. Premda u Irskoj ima službeni status od osamostaljenja od Velike Britanije, i premda je država uložila velike napore u njegovo očuvanje, irskim jezikom kao materinskim danas govori samo oko 70 000 ljudi u izoliranim područjima na krajnjem zapadu Otoka, u tzv. gaeltachtima. Irskim kao drugim jezikom govori oko 1,7 milijuna ljudi, a upotrebljava se i u javnoj komunikaciji i u službenim dokumentima. Suvremeni je irski jezik samo djelomice standardiziran, i to prije svega na razini pravopisa, reformom iz 1947. Izgovor se znatno razlikuje od dijalekta do dijalekta, pri čemu irski dijalekti tvore kontinuum od najsjevernijega (ulsterski dijalekt u Donegalu) do najjužnijega (munsterski). Najveći broj govornika ima središnji dijalekt, koji se govori u pokrajini Conemara. U fonološkome sustavu irskoga jezika prevladava opreka palataliziranih i nepalataliziranih suglasnika. Naglasak je dinamički, i redovito je na prvome slogu. Poput drugih keltskih jezika, irski ima složen sustav konsonantskih mutacija kojima se izražavaju gramatički odnosi. Za razliku od velškoga, irski je očuvao deklinaciju, a kao u ostalim keltskim jezicima poredak je sintaktičkih kategorija V (glagol) S(ubjekt) O(bjekt).
Književnost
Dvojezičnost je, gotovo od samih početaka, bitna osobitost pisane irske književnosti. Latinski je kao jezik pisane književnosti u Irskoj stariji i od samog irskoga; na njemu je npr. napisano djelo o čudesnim putovanjima sv. Brendana (Navigatio Sancti Brendani Abbatis, vjerojatno ne prije VIII. ni nakon X. st.), jedno od najznačajnijih djela srednjovjekovne irske i europske književnosti. Od XVII. st. do danas, latinsko-irsku dvojezičnost zamjenjuje englesko-irska dvojezičnost. Tako će i suvremeni autori, poput irskih redovnika koji su nekoć ispisivali pjesme na materinskome jeziku na marginama latinskoga rukopisa, pisati svoja djela na engleskom i irskom, ili ih s irskoga prevoditi na engleski, kako bi bila dostupnija širemu čitateljstvu. Premda je Irska i po ustavu dvojezična zemlja, oni kojima je irski materinski jezik malobrojni su, a oni koji govore samo irski gotovo su izumrli: današnja su, stoga, književna djela na irskom izraz oživljavanja irske kulture u grčevitoj borbi za očuvanje izumirućega jezika.
Prvi pisani spomenici staroirske (gaelske, gelske) književnosti potječu s kraja VI. st. Njihovi su autori profesionalni pjesnici, tzv. filidi, koji su se razvili od poganskih svećenika, druida, i čuvali stare predaje postupno prihvaćajući kršćanstvo. Među najstarijim filidima ističu se Colmán Mac Lenéni i Dallán Forgaill, kojemu se pripisuje »Hvalospjev sv. Colombi« (»Amra Coluim Chille«, vjerojatno iz VI. st.). Najstarije irsko pjesništvo sastavljeno je u akcenatskom stihu s izrazitom aliteracijom; rima se, vjerojatno pod utjecajem latinske srednjovjekovne himnike, pojavljuje u VIII. st. kada se razvija bogatstvo silabičkih metričkih oblika. Sačuvani su i poetički traktati u kojima su opisana pravila versifikacije za velik broj irskih stihova, među kojima se ističe lirska strofa deibide. Iz ranoga srednjeg vijeka (VII–IX. st.) potječe i većina staroirskih saga, proznih pripovijesti, koje su sačuvane u kasnijim rukopisima i u jezično moderniziranu obliku. Tradicionalno se razlikuju četiri ciklusa irskih saga: ulsterski, fenijanski, mitološki i leinsterski. Ulsterski ciklus obuhvaća više od stotinu saga; glavni su junaci kralj Conchobar i njegov hrabri suplemenik i nećak Cú Chulainn; radnja se zbiva u pogansko doba, a tematski je vezana uz središnju priču toga ciklusa, »Krađa stoke iz Cooleya« (»Táin Bó Cúailnge«), u kojoj se opisuje sukob plemena Ulata i suparničkoga plemena Connachta, koje Ulatima želi ukrasti čudesnoga bika, »Smeđega iz Cúailngea«. Dok ostali Ulati boluju od neke nepoznate bolesti, Connachtima se suprotstavlja jedino Cú Chulainn. Među pričama ulsterskoga ciklusa ističu se još »Priča o svinji Mac Da Thóa« (»Scéla Mucce meic Dathó«) i »Cú Chulainnova bolest« (»Serglige Con Chulainn«). Fenijanski se ciklus (Fíanaigecht ili Fíannaíocht) odlikuje bogatstvom mašte, nešto je mlađi od ulsterskoga, a nastao je na jugu Irske; umjetnički je u njemu najvrjednija priča »Potjera za Diarmadom i Graínne« (»Tóraigheacht Dhiarmada agus Ghráine«), koja je praoblik legende o Tristanu i Izoldi. Mitološki ciklus obuhvaća legendarne epizode iz doba naseljivanja Irske te priče o poganskim bogovima, a ističu se »Óengusov san« (»Aislinge Óenguso«) i »Snubljenje Étaíne« (»Tochmarc Étaíne«). Četvrti se ciklus naziva leinsterskim, gdjekad kraljevskim ili povijesnim, a okuplja priče vezane uz najstariju povijest leinsterskoga kraljevstva na zapadu Irske. Najpoznatija je priča toga ciklusa »Uništenje Denn Ríga« (»Orgain Denna Ríg«), vjerojatno iz IX. st. Posebno mjesto u srednjovjekovnoj irskoj proznoj književnosti zauzimaju tzv. »Echtrae« i »Imrama«, fantastično-pustolovne priče o putovanjima u čudesne zemlje ili raj, u kojima se često pojavljuju kršćanski elementi. Također treba spomenuti životopise svetaca, npr. »Život sv. Brigite« (»Bethu Brigte«, napisan na irskom nakon 800), te veliki »Psalterij u kiticama« (»Saltair na Rann«, iz XI. st.), napisan u vrlo složenome stihu. U pjesništvu ranoga srednjega vijeka posebno mjesto zauzimaju lirske pjesme o prirodi, i to već u VIII. st. Te su pjesme nastale u samostanima, a u njima pjesnici veličaju ljepotu prirode i vrline pustinjačkoga života. Djela vjerske tematike sastavljaju se u srednjem vijeku i na latinskom jeziku. Od XIII. st. filidi nestaju pod pritiskom nove crkvene organizacije i razvoja osobitog oblika feudalizma što su ga donijela normanska osvajanja, a pjesničku tradiciju nastavljaju bardi, dvorski pjesnici koji su sastavljali pohvalnice svojim feudalnim pokroviteljima; balada postaje popularan oblik pučkoga pjesništva. Sa sve jačim engleskim pritiskom i s time povezanim promjenama u društveno-političkoj i ekonomskoj strukturi zemlje, u tijeku XVI. i XVII. st. nestaju bardske pjesničke škole. U irskoj poeziji dolazi i do metričkih promjena; prelazi se, pod utjecajem engleskog pjesništva, sa silabičkoga na akcenatski metar. Godine 1571. u Dublinu objavljuje Seán Ó Cearnaigh »Geličku abecedu i katekizam« (»Aibidil Gaoidheilige agus Caiticiosma«), prvi irski tiskani tekst, a između 1618. i 1634. Geoffrey Keating glasovitu povijest Irske »Temelji znanja o Irskoj« (»Foras Feasa ar Éirinn«). Među pjesnicima u XVIII. st. ističu se Aogán Ó Rathaille, jedan od posljednjih dvorskih pjesnika, Eoghan Rua Ó Suilleabháin, pjesnik-lutalac i pustolov koji je sastavljao balade, te Brian Merriman, autor poznate satire lascivna sadržaja »Ponoćni sud« (»Cúirt an Mhéan Oíche«, oko 1780). S Rafteryjem, slijepim narodnim pjesnikom (u. 1835), nestaje učena irska književna tradicija, a irski (gelički) jezik gotovo nestaje kao sredstvo književnog izraza. Književnost na irskom jeziku nastavila je živjeti gotovo isključivo kao usmena književnost u ruralnome području na zapadu Irske; autori kao Peig Sayers i Tomás Ó Criomhthain (aktivni početkom XX. st.) seljački su pripovjedači čije su uspomene iz života zabilježene, pa su tako pridonijele posebnomu žanru irske geličke autobiografije. Tek u posljednjim desetljećima XIX. st., otkako je (1878–82) objavljeno nekoliko djela o irskoj povijesti Standisha J. O’Gradyja, dolazi do preporoda nacionalnih osjećaja među irskom inteligencijom, a 1893., kada je Douglas Hyde osnovao Geličku ligu, udrugu za promicanje irskoga jezika i kulture, počinje tzv. keltska renesansa. Mnogi autori engleskoga književnog izraza uče irski i sastavljaju djela i na tom jeziku. Među piscima toga razdoblja istaknuli su se pjesnik Patrick (Pádraig) Pearse (1879–1916), jedan od vođa Uskršnjeg ustanka 1916., vjerski pisac Peadar Ua Laoghaire (Peter O’Leary; 1839–1920) i dr. Usko vezana uz književnost na irskom (geličkom) jeziku, irska književnost pisana na engleskom jeziku nacionalna je po tendenciji i nadahnuću. Među mnogobrojnim piscima te anglo-irske književnosti poznati su pjesnik William Drennan (1754–1820), Thomas Moore (1779–1852), William Carleton (1794–1869), folkloristi Thomas Crofton Croker (1798–1854) i Patrick Kennedy (1801–73), Samuel Ferguson (1810–86) i dr. Procvat irske književnosti na engleskome jeziku, započet s keltskom renesansom, doseže vrhunac u opusu pjesnika i dramatičara, nobelovac William Butler Yeats (1865–1939), u čijoj lirici prevladavaju mistično-filozofski i spiritualistički motivi, dok se u dramama okreće staroj irskoj i keltskoj mitologiji. Uz Yeatsa najznačajniji su pisci dramatičar John Millington Synge (1871–1909), jedan od osnivača irskoga nacionalnog kazališta (Abbey Theatre, 1904), koji je u svojim dramama, uglavnom o životu seljaka na zapadu Irske, izgradio osebujan jezični izraz zasnovan na engleskom dijalektu kojim su govorili neobrazovani irski seljaci (tzv. hiberno-engleski) i Sean O’Casey (1880–1964), autor društveno angažiranih drama o životu dublinskih radnika te o irskom ustanku. Među proznim piscima ističu se James Stephens (1880–1950), Liam O’Flaherty (1896–1984), Sean Ó Faoláin (1900–91) i dr. U nizu književnika irskoga jezičnog izraza u drugoj polovici XX. st. najistaknutiji su pjesnici Máirtín Ó Direáin (1910–88), Seán Ó Ríordáin (1916–77), Máire Mhac an tSaoi (1922–2021), Deirdre Brennan (r. 1934), Mícheál Ó hAirtnéide (Michael Hartnett; 1941–99), Dáithí Ó hÓgáin (1949–2011), Michael Davitt (1950–2005), Liam Ó Muirthile (1950–2018), Nuala Ní Dhomhnaill (r. 1952), Colm Breathnach (r. 1961). Zanimanje za kratku priču i roman osobito su njegovali Seasamh Mac Grianna (1900–90), Máirtín Ó Cadhain (1906–70), Seán Mac Mathúna (r. 1938), Pádraic Breathnach (r. 1942), Alan Titley (r. 1947), Mícheál Ó Conghaile (r. 1962). Keltska je renesansa potaknula i bilježenje djela iz usmene predaje što su ih još čuvali posljednji izvorni govornici i tako pridonijela poznavanju i očuvanju irskoga folklora. Potkraj XX. st. neke značajke irske književnosti pobudile su i tumačenja sa stajališta postkolonijalne kritike. Mnogi istaknuti pisci koji su rođeni na tlu Irske pisali su na engleskome, kao i na njegovim modernim, irskim varijantama (hiberno-engleski, ulsterski, munsterski i dublinski dijalekti), davši velik doprinos engleskoj književnosti: Jonathan Swift, Oliver Goldsmith, Richard Brinsley Sheridan, Bram Stoker, Oscar Wilde, George Bernard Shaw, George William Russell, James Joyce, Austin Clarke, Kate O’Brien, Frank O’Connor, Cecil Day-Lewis, Molly Keane (pseudonim M. J. Farrell; 1904–96), Patrick Kavanagh, Samuel Beckett, Flann O’Brien, Maeve Brennan (1917–93), Thomas Kinsella, William Trevor, braća Brendan, Brian (1926–2002) i Dominic (1928–89) Behan, dramatičar Brian Friel (1929–2015), John Montague, Edna O’Brien, Jennifer Johnston (r. 1930), Maeve Binchy (1939–2012), Seamus Heaney, pjesnikinja Eavan Boland (1944–2020), John Banville, pjesnik Paul Muldoon (r. 1951), romanopisac i dramatičar Sebastian Barry (r. 1955), prozaisti Patrick McCabe (r. 1955), Colm Tóibín (r. 1955), Roddy Doyle (r. 1958), Joseph O’Connor (r. 1963), Colum McCann (r. 1965), Anne Enright (r. 1968), Claire Keegan (r. 1968), Kevin Barry (r. 1969), Emma Donoghue (r. 1969), Paul Lynch (r. 1977), Sally Rooney (r. 1991) i dr.
Kazalište
Premda su se prve irske kazališne kuće gradile već u XVII. st., irsko je kazalište teško odvajati od engleskoga, jer su irski dramatičari uspjeh tražili najčešće na londonskim pozornicama. Unatoč tomu moguće je govoriti o zasebnom, irskom odvjetku engleske dramske tradicije, prepoznatljivom od XVIII. st., od pojave Thomasa Doggetta, Peg Woffington, Charlesa Macklina do O. Wildea i G. B. Shawa u XX. st. Godine 1897. pjesnik W. B. Yeats s Lady I. A. Gregory i Edwardom Martynom osnovao je nekomercijalni Irish Literary Theatre u Dublinu, nastojeći deanglizirati irsku kulturu te potaknuti keltsku i irsku školu stihovane drame, koja će se napajati na vrelu irske junačke usmene književnosti, ali i na klasičnim uzorima poput Sofokla, W. Shakespearea i H. Ibsena te francuskih simbolista poput Villiers de l’Isle-Adama. Nakon tri sezone Yeats i Lady Gregory pridružili su se Franku i Williamu Fayu te utemeljili Nacionalno kazališno društvo (1902), koje se dolaskom u Abbey Street 1904. popularno nazvalo Abbey Theatre. P. Colum i J. M. Synge u repertoar su unijeli zanimanje za seoski i malogradski ambijent te stilski povišenu prozu što će postaviti temelje sve popularnijemu realizmu, koji će opstati do 1950-ih, unatoč jezičnoj subverziji realističkih konvencija, razvidnoj u djelima S. O’Caseyja i D. Johnstona. Yeatsova krilatica »suverenost riječi« te uvjerenje da pjesnička riječ može mijenjati svijet, ostat će estetska i politička dominanta irskoga kazališta, čak i u djelu S. Becketta. Od ostalih kazališnih kuća ističu se amaterski Ulster Literary Theatre u Belfastu (1904–34) i posebice Gate Theatre u Dublinu, utemeljen 1928., jer je nastojao na većoj svijesti o pozorničkim specifičnostima kazališnog medija. U Belfastu su nakon svršetka II. svjetskog rata utemeljene dvije trupe, regionalni Group Theatre i međunarodno usmjereni Arts Theatre. Godine 1951. osnovan je Lyric Theatre, a od novijih se ističe The Field Day Theatre Company, koju je 1980. osnovao Brian Friel.
Likovne umjetnosti
Samosvojni oblici umjetnosti razvili su se u Irskoj u ranome srednjem vijeku (V. do XII. st.). U to se doba javljaju dekorativni motivi keltskih ornamenata (→ kelti), pa se ta umjetnost naziva i novokeltskom. Prvi sakralni objekti isprva su se gradili od drva, potom od tesanoga kamena, a uz njih su se od VIII. st. podizali okrugli zvonici. Crkvice, monolitni stupovi, ploče nalik na nadgrobne stele i kameni križevi dobivaju bogatu plastičnu dekoraciju (prizori iz »Biblije«, rata i lova upleteni su u bujnu pleternu ornamentiku). U slikarstvu se ističu iluminirane knjige; među najvažnijima su raskošno iluminirani rukopisi »Book of Durrow« (oko 670), »Book of Lindisfarne« (698–721) i »Book of Kells« (760–820) te evanđelistari iz Echternacha (VII. st.) i St. Gallena (VIII. st.). Glavni su motivi iluminacija evanđelisti i njihovi simboli te prizori iz »Biblije«, a inicijali i ornamentalne kompozicije izrađeni su kao bujni spletovi geometrijskih i životinjskih motiva. Iluminacije su svjedočanstva samonikle irske likovne kulture, koja zauzima značajno mjesto u kršćanskoj umjetnosti ranoga srednjeg vijeka. U umjetničkom obrtu ističu se predmeti izrađeni od zlata, srebra i bronce s ukrasima u tehnici cizeliranja, tauširanja i granuliranja (crkveno posuđe, relikvijari, kutije za pohranu crkvenih knjiga, fibule, nakit). Osebujan je irski proizvod ručno zvonce od željeza, često pohranjeno u raskošno ornamentirane škrinjice (škrinjica i zvono sv. Patrika, XI/XII. st.). Poslije sve više prodiru stilski oblici iz Engleske i s europskoga kontinenta. Arhitektura romanike slijedi normanske uzore, zadržavajući irsku plastičnu dekoraciju; glavni je spomenik toga stila katedrala u Clonfertu (1166). Gotika rijetko dolazi do izražaja (katedrala sv. Patrika u Dublinu, 1220–54). Sakralni i obrambeni objekti kao i gradnja gradova slijedili su engleske uzore sve do kraja historicizma na početku XX. st. Prvi objekt moderne arhitekture pristanišna je zgrada zrakoplovne luke u Dublinu, djelo arhitekta Desmonda Fitzgeralda iz 1932. Projektni atelijer Ahrends, Burton & Koralek te arhitekti Michael Scott (1905–89), Arthur Gibney (1932–2006) i Sam Stephenson (1933–2006) projektiraju uglavnom u stilu moderne arhitekture L. Mies van der Rohea, a mnogobrojnim su objektima izmijenili izgled Dublina (Radiotelevizijski centar, 1959–61; knjižnica Trinity Collegea, 1961–67; Bank of Ireland, 1972–78). Od kasnih 1970-ih prevladava postmodernistička arhitektura, kojoj je glavni predstavnik Andrzei Wejchert (1937–2009), autor športskih, poslovnih i školskih objekata. U razvoju slikarstva zamjetljivi su utjecaji engleskih i kontinentalnih škola. Mnogi su irski umjetnici djelovali u Engleskoj, kao Nathaniel Hone st. (1718–84), Hugh Douglas Hamilton (1739–1808), Martin Archer Shee (1769–1850) i preteča prerafaelita William Mulready (1786–1863). Godine 1821. utemeljena je u Dublinu umjetnička akademija, a među prvim slikarima školovanima u toj ustanovi bili su slikari krajolika Nathaniel Hone ml. (1831–1917) i William Osborne (1859–1903) te portretisti John Lavery (1856–1941) i William Orpen (1878–1931). Nakon II. svjetskog rata slikari školovani na europskim akademijama postaju vodeći avangardni umjetnici u irskom slikarstvu; slikarice Mainie Jellett (1897–1944) i Evie Hone (1894–1955) donijele su na otok kubizam i apstrakciju. Ekspresionizam zastupaju J. B. Yeats (1839–1922) i Louis Le Brocquy (1916–2012). Tijekom druge polovice XX. st. Patrick Scott (1921–2014), Cecil King (1921–1986), John Eiken (r. 1950) i Felim Egan (r. 1952) slikaju apstraktno, dok se Michael Farrell (r. 1940) i Robert Ballagh (r. 1943) priklanjaju pop-artu. Kraj XX. st. obilježen je umjetničkim pluralizmom: Trevor Geoghegan (r. 1946) i Martin Gale (r. 1949) slikaju hiperrealističke krajolike; Paddy Graham (r. 1943), Brian Maguire (r. 1951) i Michael Mulcahy (r. 1952) slijede neoekspresionizam, na koji se oslanjaju i Michael Kane (r. 1935) i Brian Bourke (r. 1936). Tradicijsko figurativno slikarstvo nastavljaju George Collie (1904–75), Thomas Ryan (r. 1927) i Edward MacGuire (1932–86). Predstavnici su neoklasicističkoga kiparstva u XIX. st. John Hogan (1800–58) i John Henry Foley (1818–74). Početkom XX. st. John Hughes (1865–1941) i Oliver Sheppard (1865–1941) oblikovali su poetične skulpture pod utjecajem obnove keltske umjetnosti i francuskoga simbolizma, dok se Augustus Saint-Gaudens (1848–1907) više oslanjao na impresionizam. Moderni se umjetnički stilovi prihvaćaju tek nakon II. svjetskog rata; apstraktnu skulpturu oblikuju Hilary Heron (1923–77), Ian Stuart (1926–2013) i Gerda Fromel (1931–75). Glavni su predstavnici minimalizama i konceptualne umjetnosti Michael Bulfin (r. 1939) i Brian King (r. 1942), a instalacije radi James Coleman (r. 1941).
U Dublinu se nalaze Irska nacionalna galerija (1864), Irski nacionalni muzej (1877) i Irski muzej moderne umjetnosti (1991); Trinity College Library, iako nije muzej, čuva značajnu zbirku irskih srednjovjekovnih iluminiranih rukopisa.
Glazba
Glazbene prilike u Irskoj najbolje se mogu odrediti kao sukob između nacionalne i kolonijalne ideologije kulture. Malo je glazbenih izvora pretkršćanske Irske, a glazba geličke (keltske) kulture nije sačuvana u notiranome obliku, osim nekoliko gregorijanskih melodija iz XV. stoljeća. Usmena tradicija narodnih melodija počela se skupljati tek od 1792., kada je Edward Bunting transkribirao glazbu s harfističkoga festivala u Belfastu i 1797. objavio prvu zbirku narodnih melodija. Th. Moore objavio je 1810. zbirku »Irske melodije« (»Irish Melodies«), koja je doživjela niz izdanja u XIX. i XX. st. i poslužila za zadovoljenje nacionalnih glazbenih osjećaja Iraca u zemlji i inozemstvu. Nakon ratova u XVII. st. protestantski su slojevi na podlozi gospodarske i političke stabilnosti započeli njegovanje europske umjetničke glazbe, osobito u Dublinu i okolici. U XVIII. st. u Dublinu su, među ostalima, boravili glazbenici Matthew Dubourg, Johann Sigismond Cousser, Francesco Geminiani i G. F. Händel (oratorij »Mesija« praizveden je 1742. u Dublinu), no bavljenje umjetničkom glazbom počelo je slabjeti nakon ujedinjenja Britanije i Irske 1801. Potkraj XVIII. st., pokušaji da se smanji jaz između geličke i dominantne glazbene kulture živo ilustriraju razlike među njima. Dok je Joseph Walker u svojim »Povijesnim sjećanjima irskih bardova« (»Historical Memoirs of the Irish Bards«, 1786) pokušao identificirati Turlougha Carolana (1670–1738) kao pravo žarište irskih glazbenih nastojanja, engleski je glazbeniputopisac i povjesničar Ch. Burney 1787. prijezirno odbacio ulogu geličkoga glazbenika kao »tek nešto bolju od [uloge] frulaša za Whiteboys i druge divlje razbijače bez zakona«.
U XIX. st. popularnost tzv. baladne opere pratilo je opće slabljenje izvorne umjetničke glazbe, premda su amaterska filharmonijska i pjevačka društva postupno uvodila u Irsku europski repertoar. Nakon utemeljenja samostalne irske države 1922., zapuštenost infrastrukture umjetničke glazbe ublažila je irska radioslužba (Irish Radio Broadcasting Service). God. 1926. osnovan je simfonijski orkestar, a znatno se povećala i državna potpora glazbenom školstvu. U prvoj polovici XX. st. još je jedan komentator mogao izjaviti da je »glazba u Irskoj u šokantnome stanju«, no s poboljšanjem gospodarstva nakon 1950. umjetnička je glazba postupno učvrstila svoj položaj. Wexfordski operni festival (Wexford Festival Opera, 1955), Dublinski festival glazbe XX. st. (Dublin Festival of Twentieth Century Music, 1968) i Dublinsko međunarodno pijanističko natjecanje (Dublin International Piano Competition, 1988) reprezentativne su suvremene manifestacije irske glazbe. Najistaknutiji irski skladatelji u posljednjim dvama stoljećima bili su John Field (1782–1837), Michael William Balfe (1807–70), Charles Villiers Stanford (1852–1924), Brian Boydell (1917–2000) i Seán Ó Riada (1931–71).
Premda je mnogo irske glazbe pohranjeno u arhivima i zbirkama snimaka, klasifikacija i etnomuzikološko proučavanje toga materijala tek je djelomično obavljeno. No preporod irske tradicionalne glazbe, koji je započeo potkraj XIX. st. naporima Geličke lige (Gaelic League, 1885), intenzivirao se tijekom XX. st. s puno više uspjeha nego pri oživljavanju geličkoga jezika. Izvođenje tradicionalne irske glazbe bilo je popularno i rašireno kao nikada prije, a utjecaj etničkoga repertoara na irsku komercijalnu glazbu iznimno je snažan i produktivan.
Film
Irska kinematografija razvijala se sporo: kako u svakodnevnoj komunikaciji prevladava engleski jezik, kina su u XX. st. bila obilježena dominacijom britanskog i američkog filma, a filmovi lokalne proizvodnje mahom su anglofoni. Prve snimke na tlu Irske ostvarene su u Dublinu 1897., prvi je kinematograf (Volta Electric Theatre) držao u Dublinu 1909–10. James Joyce s tršćanskim kinoprikazivačem Antoniom Machnichem, prvi igrani film snimljen je 1910 (u hollywoodskoj produkciji), prvi irski zvučni film 1936 (»Zora« – »The Dawn«, Tom Cooper), a prvi je filmski studio otvoren 1958. Od 1923. djeluje službena cenzura, koja je do zakonskih izmjena 1965. bila vrlo stroga (usklađena s katoličkim i konzervativnim stajalištima), a od 2008 (kao Irish Film Classification Office – IFCO/Oifig Aicmithe Scannán na hÉireann – OASÉ) dodjeljuje klasifikacijske oznake filmovima. Od 1943. Irski filmski zavod (Irish Film Institute; do 1982. Nacionalni filmski zavod – National Film Institute), u okviru kojega djeluje irski filmski arhiv, proizvodi namjenske, obrazovne i dokumentarne filmove; istaknuti su dokumentaristi Patrick (Paddy) Carey (1916–94), čiji su filmovi »Yeatsova zemlja« (»Yeats Country«, 1965) i »Oisín« (1970) bili nominirani za nagradu Oscar, George Morrison (r. 1922), koji je realizirao prvi dugometražni film na irskom jeziku, kompilacijski »Mise Éire« (1959), Bob Quinn (Roibeard Ó Cuinn; r. 1935), koji je režirao i prvi dugometražni igrani film na irskome (»Poitín«, 1978), te Louis Marcus (r. 1936), čiji su filmovi »Djeca pri poslu« (»Páistí ag obair«, 1973) i »Osvajanje svjetla« (»Conquest of Light«, 1975) bili nominirani za Oscara. Velik poticaj razvoju irske kinematografije dalo je djelovanje Irskoga filmskog centra (Bord Scannán na hÉireann / Irish Film Board) od 1980; centar od 2018. djeluje pod nazivom Fís Éireann / Screen Ireland. Međunarodnu afirmaciju stekli su redatelji Jim Sheridan (r. 1949), igranim filmovima »Moje lijevo stopalo« (»My Left Foot«, 1989), »U ime oca« (»In the Name of the Father«, 1993) i »Boksač« (»The Boxer«, 1997), te Neil Jordan, osobito filmovima »Plačljiva igra« (»The Crying Game«, 1992) i »Michael Collins« (1996., Zlatni lav u Veneciji). Redateljica Pat Murphy (r. 1951) istaknula se filmovima feminističke tematike (»Maeve«, 1982; »Anne Devlin«, 1984; »Nora«, 2000), a zapaženi su i filmovi koje su režirali kazališni redatelj John Crowley (r. 1969) te irsko-engleski dramatičar Martin McDonagh (r. 1970). Pozornost su privukli i koprodukcijski filmovi irske tematike u režiji britanskih redatelja, napose Alana Parkera (»The Commitments«, 1991), Paula Greengrassa (»Krvava nedjelja« – »Bloody Sunday«, 2002., o prosvjedima u Londonderryju 1972; Zlatni medvjed na festivalu u Berlinu) i Kena Loacha (»Vjetar koji povija ječam« – »The Wind That Shakes the Barley«, 2006; Zlatna palma na Canneskom festivalu). Početkom 2020-ih u prosjeku se snimi dvadesetak igranih dugometražnih filmova na godinu, a broj ekrana 2019. iznosio je 537. Prevladavaju filmovi na engleskome; od 2017. posebno se financijski podupiru filmovi na irskom jeziku, a igrani film »Tiha djevojčica« (»An Cailín Ciúin«, 2022) redatelja Colma Bairéada (r. 1981) bio je prvi film na irskome nominiran za nagradu Oscar. U animiranome filmu svjetski je ugled stekao Tomm Moore (r. 1977) trilogijom filmova temeljenih na irskom folkloru (»Tajna Kellsa« – »The Secret of Kells«, 2009; »Pjesma mora« – »Amhrán na Mara«, 2014; »Wolfwalkers«, 2020), a od glumaca međunarodnu su prepoznatljivost, u britanskim i američkim filmovima, stekli Barry Fitzgerald (1888–1961), Maureen O’Hara, Richard Harris, Michael Gambon (1940–2023), Gabriel Byrne (r. 1950), Pierce Brosnan (r. 1953), Brendan Gleeson (r. 1955), Colin Farrell (r. 1976) i Cillian Murphy (r. 1976).
