Yeats [jẹits], William Butler, irski pjesnik i dramatičar (Dublin, 13. VI. 1865 – Roquebrune-Cap-Martin, Francuska, 28. I. 1939). Potekao iz protestantske obitelji, mladost je proveo između Londona, Dublina i Sligoa. U Londonu je (1887) s Ernestom Rhysom osnovao Rhymers’ Club i postao poznat kao pjesnik i antologičar irskoga pjesništva (Oisinova lutanja i druge pjesme – The Wandering of Oisin and Other Poems, 1889., i druga djela iz toga razdoblja svjedoče o njegovu intenzivnom zanimanju za istraživanje i prikupljanje irskoga folklora). Otvorenje Irskoga književnoga kazališta u Dublinu (1899) obilježeno je izvedbom njegove Kneginje Cathleen (The Countess Cathleen, 1892); to je kazalište 1904. postalo nacionalni Abbey Theatre, koji je Yeats umjetnički vodio. Domoljubna drama Cathleen rođ. Houlihan (Cathleen Ni Houlihan, 1902) sa, za njega fatalnom, Maud Gonne u naslovnoj ulozi, imala je velik odjek među irskim domoljubima. Koliko god bio svjestan uloge kazališta u formiranju nacionalne svijesti, njegov odnos prema irskom ustanku bio je ambivalentan, iako u pjesmi Uskrs 1916 (Easter 1916) slavi »užasnu ljepotu« koja se iz tog ustanka rodila. U njegovoj političkoj biografiji jednako je kontroverzan kratak, ali intenzivan zanos dublinskom profašističkom organizacijom tzv. plavokošuljaša 1933 (prethodno je bio senator neovisne Irske 1922–28). Značajno je i njegovo intenzivno bavljenje teozofijom i sudjelovanje u radu teozofskih društava koje nadahnjuje i njegovo slavljenje energije i dualiteta kao osnovne pokretačke snage (proza Vizija – A Vision, 1925., 1937). Tri aspekta (metaforički predočena kao faze mjeseca, simbol velikoga kola i čunjevi) tvore simboličku potku njegovih zrelijih pjesama, a autorovo su viđenje povijesti kao spiralnoga sustava viših i nižih oblika stanja svijesti. I u drami se okreće od nacionalnih tema, a poticaj mu je dramskoj stilizaciji japansko kazalište nō, pa u dramama Na Jastrebovu vrelu (At the Hawk’s Well, 1916), Emerina jedina ljubomora (The Only Jealousy of Emer, 1918) i drugima, spaja irsku mitologiju s istočnjačkim misticizmom, stvarajući svoj idiosinkratični mitski svijet tipičan za esteticizam s početka XX. stoljeća. – Najznačajniji Yeatsov prinos književnosti njegovo je pjesništvo. Osjećaj za govorenu riječ koji je razvio radeći u kazalištu i proučavajući bardsko pjesništvo drevne Irske, kao ni utjecaji dekadenata i simbolista, predrafaelita (D. G. Rossetti) te W. Blakea ne mogu do kraja objasniti dojmljivost izričaja, od nostalgičnoga lirizma ranih pjesama do dramatičnih slika i provokativnih misaonih obrata u pjesništvu zreloga razdoblja. Zbirke Raskrižja (Crossways, 1889), Ruža (The Rose, 1893) i Vjetar među trskama (The Wind Among the Reeds, 1899) obilježava ugođaj neoromantičarske sjete, a mitski likovi, smješteni u pastoralni prostor drevne Irske, slaveći nostalgičnim, dekorativnim stihovima njezinu ljepotu, izražavaju dekadentističku nostalgiju za junačkim. Nov izraz, sažetiji, pregnantnije metaforike, razigranijeg i osobnijega tona, ostvario je u zbirkama Zelena kaciga (The Green Helmet and Other Poems, 1910), Odgovornosti (Responsibilities, 1914) i Divlji labudovi na jezeru Coole (The Wild Swans at Coole, 1919). Zbirke Michael Robartes i plesačica (Michael Robartes and the Dancer, 1921), Toranj (The Tower, 1928), Zavojite stube (The Winding Stair, 1933) i Posljednje pjesme (Last Poems, 1933–39) vrhunac su Yeatsova umjetničkoga ostvarenja. Misaone, katkad i kriptične u svojoj zgusnutoj, hermetičnoj simbolici, ispreplećući osobno i univerzalno, revidirajući vlastite mladenačke zanose – intimne i nacionalne – predmetom su stalnoga čitateljskoga izazova i reinterpretacija. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1923.
