Englezi

Englezi (engleski the English), zapadnogermanski narod koji je zajedno sa Škotima, Velšanima i Ircima naseljen na Britanskom otočju. U Velikoj Britaniji i Sjevernoj Irskoj čine više od 80% stanovništva (oko 44 milijuna pripadnika). Ima ih i u Australiji, na Novome Zelandu, u Južnoafričkoj Republici, Kanadi i nekadašnjim britanskim srednjoameričkim kolonijama te na Indijskom potkontinentu i u Africi. U razdoblju od 1820. do 1974. emigriralo je u SAD 4 840 000 Engleza, pa se računa da njihovih potomaka ima danas na desetke milijuna. Velika disperznost Engleza uvelike je rezultat stoljetne dominacije Engleske kao kolonijalne svjetske sile.

Stvaranje engleskoga naroda započelo je u V. st., kada su germanska plemena Angla, Sasa i Juta zaposjela Britansko otočje. Anglosaska plemena ubrzo su nakon osvajanja protjerala međusobno zaraćena i politički razdvojena keltska plemena (Gale, Brite, Belge) koja su sa starosjediocima Iberima napučivala nizine (Engleska). Kelti su potisnuti u brdovite, nepristupačne krajeve (Wales, Cornwall, Škotska) te u Armoriku (Bretanja). O nazočnosti keltskih elemenata populacije svjedoče i neki geografski nazivi (Thames, Dover, Avon i dr.). Važno su razdoblje u povijesti stvaranja engleskoga naroda invazije Skandinavaca (Danci) u IX. st. Iako su skandinavski narodi ostavili neizbrisive tragove u jeziku, najjačim se smatra utjecaj romaniziranih Normana, koji su u XI. st. osvojili Englesku. O njihovu utjecaju govore i mnoge francuske riječi koje su ušle u engleski jezik. Inkorporiranjem normanskih elemenata populacije završava se formiranje engleskoga naroda.

Nazivi Angelcynn i the Angles za Engleze spominju se već za dolaska Anglosasa, no pučki naziv the English primjenjuje se za sve stanovnike Engleske tek u XI. st. Većina Engleza pripadnici su Anglikanske crkve.

Povijest

Povijest  → engleska, povijest

Jezik

Engleski je najrašireniji svjetski jezik, govori ga kao prvi jezik oko 325 milijuna stanovnika Velike Britanije, Irske, SAD-a, Kanade, Australije, Novog Zelanda, Južnoafričke Republike, Zapadnoindijskog otočja, Gibraltara, Malte, Hong Konga i nekih drugih, manjih zemalja na svim kontinentima i otocima triju oceana. Još oko 150 milijuna ljudi služi se engleskim kao drugim jezikom, ponajprije u bivšim britanskim kolonijama i zemljama Commonwealtha, od čega gotovo 40 milijuna u Indiji. Nastao je kao jezik germanskih plemena Angla, Sasa i Juta, koji su u V. st. iz sjeverne Europe naselili Englesku. Odatle se jezik širio prema sjevernim i zapadnim dijelovima Britanskih otoka, sve više potiskujući keltske jezike starosjedilaca. Nakon normanskog osvojenja Engleske u XI. st. engleski se, u posebnom škotskom obliku (Scots), proširio i dolinskim dijelovima Škotske. U XII. st. normanski su kraljevi zavladali i Irskom i onamo prenijeli engleski jezik. U XVI. st. engleski je bio materinski jezik samo 5 do 7 milijuna ljudi, ali se naseljavanjem sjeverne Amerike prvi put značajno proširio u svijetu. Ondje su uz atlantičku obalu prve kolonije, Virginiju na jugu i Massachusetts na sjeveru, osnovali doseljenici iz jugozapadne i jugoistočne Engleske. Istodobno je naseljavana i Kanada, ali je najviše doseljenika došlo sa sjevera SAD-a potkraj XVIII. st., nakon odcjepljenja SAD-a od Velike Britanije. Karipski su otoci također naseljavani od XVII. st., kada su se preko njih prevozili robovi iz zapadne Afrike. Prvi su kolonisti u Australiju i Novi Zeland došli s juga Engleske potkraj XVIII. st., a dijelovi Južne Afrike naseljeni su u XIX. st. Od XVIII. st. britanski se utjecaj širio i na zemlje Azije i Afrike, pa je tako danas Indija, nakon SAD-a i Velike Britanije, zemlja s najvećim brojem govornika engleskoga jezika zahvaljujući položaju što ga engleski uživa kao jezik administracije, visokog školstva, medijâ, oružanih snaga i turizma. Takva geografska raširenost engleskoga jezika, kao i podrijetlo prvih doseljenika te povijesni razvoj u pojedinim dijelovima svijeta, uvjetovali su raznolikost izgovora i rječnika, a u manjoj mjeri gramatike. Standardne inačice engleskoga jezika ipak su u velikoj mjeri ujednačene širom svijeta.

Engleski je indoeuropski jezik zapadnogermanske skupine pa se u svojem najranijem razdoblju (staroengleski ili anglosaski, V–XI. st.) nije mnogo razlikovao od germanskih jezika na europskom kontinentu. Najstariji zapisi potječu iz VIII. st., a pisani su latinicom, prihvaćenom nakon pokrštavanja u VII. st. No i nakon tog razdoblja katkada se koristilo staro germansko runsko pismo (npr. pjesma San o križu, isklesana na križu u mjestu Ruthwell u Škotskoj). Staroengleski je imao tri glavna narječja: anglijsko, koje se račva na northumbrijsko i mercijsko, te zapadnosasko i kentsko. Najviše je pisanih spomenika, i važnih književnih djela, sačuvano na zapadnosaskom dijalektu, koji se od IX. do XI. st. koristio kao zajednički jezik, nazivan jednako tako engleskim (englisc) kao i saskim (saxonlic). Taj je staroengleski jezik imao gramatički rod i četiri padeža u imenskoj i pridjevskoj deklinaciji te dva vremena i dva načina u glagolskoj konjugaciji, uz razmjerno slobodan red riječi. Rječnik je bio tipično germanski uz razvijenu tvorbu riječi nastavcima i slaganjem. S kontinenta je već bio donesen određen broj latinskih riječi, a druge su preuzete s dolaskom kršćanstva. Keltskih riječi ušlo je u tom razdoblju zanemarivo malo. U drugome, srednjoengleskom razdoblju (XII–XV. st.) normanska su osvajanja 1066. prekinula razvoj zapadnosaskoga, budući da je francuski uveden kao jezik dvorske administracije, vojske i sudstva. Engleski je ostao govor najvećega dijela stanovništva, kojemu su srednji slojevi bili dvojezični. Promjene koje se primjećuju u engleskome jeziku vrlo su znatne, prije svega u rječniku i morfologiji. U tom je razdoblju u engleski ušlo kojih 10 000 francuskih riječi, što je engleski izrazito udaljilo od drugih germanskih jezika i pripomoglo procesu gubljenja nastavaka u morfološkom sustavu, koji je već bio oslabljen zbog karakterističnoga naglaska na osnovi riječi. Dok su državni dokumenti bili pisani latinskim ili francuskim, na engleskim je narječjima, sjevernima, središnjima i južnima, zapisana bogata srednjovjekovna književnost. U ranome novoengleskom razdoblju (XVI–XVII. st.) engleski jezik ponovno jača kao službeni u svim ustanovama, uključujući i škole. Na osnovi jezika kraljevske kancelarije, koju su postavili pisari iz cijele Engleske, koristeći se prestižnim govorom u trokutu London–Oxford–Cambridge, započela je izgradnja općega standardnog jezika. U tom je razdoblju utvrđena pravopisna norma, a na razvoj standarda utjecali su latinski uzori, prijevod Biblije iz 1611 (tzv. autorizirana verzija), te velika sloboda i bogatstvo jezičnoga stvaralaštva engleskoga baroka. U kasnome novoengleskom razdoblju (XVIII–XIX. st.) javljaju se zahtjevi za stvaranjem čvrstih pravila jezične uporabe, a nastaje i najznačajnije djelo toga razdoblja, jednojezični rječnik Samuela Johnsona, koji je dugo vremena služio kao autoritet za jezičnu uporabu. Velika promjena izgovora samoglasnikâ između XV. i XVIII. st. imala je kao posljedicu udaljavanje izgovora od već ustaljenog pravopisa. Provedena je stalna tendencija u govoru da se samoglasnici izgovaraju zatvorenije ili kao dvoglasnici. Engleski je sada postao potpunoma analitičan jezik s ostatcima imeničke i glagolske sklonidbe. Većinu funkcija preuzela je sintaksa, tj. sklopovi s pomoćnim riječima (prijedlozima, pomoćnim glagolima) i ustaljeni red članova tih sklopova i rečenica. U XIX. st. stvara se i izgovorna norma u privatnim školama, gdje su se školovali budući državni službenici i uopće utjecajni ljudi. Taj izgovor (RP, Received Pronunciation) nije vezan za neko područje, nego je to izgovor izobraženih Engleza, koji se većinom nauči školovanjem. U industrijskom i poslijeindustrijskom društvu XX. st. zabilježeno je nestajanje seoskih govora, ali su se gradski dijalekti, od kojih je londonski posebno utjecajan, nastavili razvijati unatoč snažnu utjecaju standardnoga jezika. Društveno raslojavanje u velikim gradovima odražava se i u govoru, a društveni dijalekti (sociolekti) odaju (ne)izobraženost govornika. Dva su glavna dijalekatska tipa u Engleskoj sjeverni i južni govori, koji se karakteristično razlikuju po izgovoru /ʊ/ odnosno /ʌ/ u riječima poput love, but. Drugi tip izgovora vidi se u zapadnim, odn. istočnim govorima, gdje su prvi zadržali stariji izgovor glasa /r/ iza samoglasnika – tzv. rotični izgovor, a drugi ga izgubili (tzv. nerotični izgovor) kao u riječima star, start. Noviji, nerotični izgovor tipičan je za tzv. britanski tip engleskog jezika kakav se još govori u Australiji, Novom Zelandu i Južnoj Africi. Onamo su preneseni pretežito južni engleski govori. Stariji, rotični izgovor zadržao se u Škotskoj i Irskoj, a prenesen je u SAD i Kanadu. Uz britanski, najrašireniji je američki standardni engleski, koji se počeo izgrađivati potkraj XVIII. st. nakon stvaranja nezavisnog SAD-a. On se od britanskoga razlikuje ponajprije u pravopisnoj normi, koja je nešto jednostavnija (brit. colour – amer. color), zatim u dijelu rječnika (amer. truck, railway, mail – brit. lorry, railroad, post) te u pojedinim gramatičkim pravilima i stilu.

Književnost

Staroenglesko doba. Prvo doba književnosti ide od kraja VII. st. do 1066., kada su Englesku osvojili Normani. Anglonormanska književnost bila je na razini europske feudalne književnosti, dok je anglosaska postupno padala u zaborav. Zbog velikih promjena koje su nastale ulaskom romanskih elemenata u engleski jezik, staroengleska književnost i danas je u Engleskoj pristupačna samo stručnjacima. Glavna su i karakteristična ostvarenja tog razdoblja: »Widsith«, narativna pjesma o lutanjima između legendarnih plemena, dvorova i kraljevstava, te epska pjesma »Beowulf«, koja u više od 3000 stihova pjeva o herojskim djelima skandinavskog junaka koji oslobađa susjednu zemlju (Dansku) od strahovitoga zmaja. »Beowulf« je najstariji veći spomenik germanskog pjesništva uopće. Ističu se još elegijske pjesme, od kojih su najbolje »Lutalac« i »Pomorac«, koje pjevaju o udaljenosti od doma, o pogibeljima i samoći na moru. Ta djela potječu iz pretkršćanskoga doba. S kršćanstvom ulaze u poeziju motivi biblijskih legendi Starog i Novog zavjeta (»Egzod«, »Judit«, »San o križu«, »Krist«); pojavila se nova škola, kojoj su na čelu bili pjesnici Caedmon i Cynewulf. Temelje engleskoj prozi dao je kralj Alfred Veliki (kraj IX. st.) svojom redakcijom »Anglosaske kronike«. Preveo je latinska djela Orozija (»Povijest protiv pogana«), Boetija (»O utjehi filozofije«) i Bede (»Crkvena povijest naroda Angla«). Njegovo su djelo u XI. st. nastavili Aelfric i Wulfstan.

Srednjoenglesko doba

Kada su Normani osvojili Englesku (1066), nastao je prekid u književnosti na pučkome jeziku (R. Bacon, koji je oko sredine XIII. st. predavao i pisao u Oxfordu, i ostali pisci koji su se služili latinskim i francuskim jezikom, ne ulaze u ovaj prikaz). Jezik se u to doba obnavljao primjesom romanskih elemenata. Nova književnost, zajedno s obnovljenim jezikom, dobila je određene forme tek u XIII. st., a osnivala se na francuskoj i latinskoj kulturi (kronike u stihu, romantični spjevovi, satire, lirske pjesme). Crkva je prije dvora uvidjela potrebu literature na pučkome jeziku. Prva su djela nabožna karaktera: »Ormulum«, »Handlyng Synne«, »Pravila za isposnice«. U XIII. st. javljaju se prva crkvena prikazanja, ali i svjetovna lirika (»Pjesma kukavice« i »Sova i slavuj«), satire (fabliaux), moralne propovijedi i humoristične anegdote. Romantični spjevovi obrađuju keltske legende o kralju Arturu i vitezovima Okrugloga stola. Tim je legendama dao konačan oblik Geoffrey of Monmouth u svojoj latinskoj »Povijesti kraljeva Britanije«, prije 1147. Legende je dalje obradio normanski pisac Wace (»Geste des Bretons«), a na engleskome Layamon, koji je u svojem spjevu »Brut« pjevao i o kralju Learu i o Cymbelineu.

Tek oko sredine XIV. st. dolazi do izražaja duh engleske književnosti u modernom smislu. W. Langland (oko 1330–1400) u spjevu »Piers Orač« slika pokvarenost klera i dvora i patnje siromaha. Anonimni pisac dao je jednu od najboljih obradbi legendi o kralju Arturu u spjevu »Gawain i zeleni vitez« (oko 1370). Nije poznat pisac lirske alegorije »Biserka«, koja se ističe nježnošću osjećaja i savršenstvom forme. Sva su ta djela još uvijek pisana u aliteracijskom stihu. Prvi pisac koji se dosljedno služio srokom mjesto aliteracije bio je J. Gower (? 1330–1408). On pokazuje kako se potkraj XIV. st. engleski jezik još uvijek borio za prevlast s latinskim i francuskim. Sâm je pisao na sva tri jezika. Njegovo je englesko djelo »Ispovijed zaljubljenoga«, opsežna zbirka priča u glatkim osmercima. Prvi pravi pjesnik i jedan od najvećih u engleskoj književnosti bio je G. Chaucer (oko 1342–1400). Počeo je prevodeći s francuskoga (»Roman o Ruži«), unoseći u englesko pjesništvo francusku metriku. Od Talijana, u prvome redu od Boccaccia, preuzeo je jedanaesterac. Njegov spjev »Troilo i Kresida«, a uzor mu je Boccacciov »Filostrato«, prvi je i najbolji engleski roman u stihovima. Glavno je i izvorno Chaucerovo djelo »Canterburyjske priče«, zbirka novela u stihovima, koje predstavljaju najrazličitije srednjovjekovne žanrove. U okviru hodočašća u Canterbury, u njoj je majstorski prikazana skupina muškaraca i žena iz svih slojeva ondašnjega engleskoga društva. Književnost XV. st. doba je opadanja u Engleskoj, ali je zato u Škotskoj Chaucer dao poticaja nizu snažnih, originalnih pjesnika kao što su: W. Dunbar, škotski kralj Jakov I. (»Kraljeva knjiga«), R. Henryson (»Oporuka Kresidina«) i Gawin Douglas. U Engleskoj je oko 1470. Th. Malory u blistavoj prozi prepričao francuske i engleske legende o kralju Arturu: »Arturova smrt«. U to doba nastala je i većina pučkih balada.

Renesansa

U Engleskoj renesansa znači otkrivanje novih kontinenata, proučavanje klasika i širenje »nove znanosti« (Kopernik). Javlja se sonet, pastorala, epika, roman i drama. Th. Wyatt (? 1503–42) i Henry Howard, earl of Surrey (? 1517–47) učinili su engleski jezik prikladnim instrumentom modernoga pjesništva. Surrey je uveo blank verse, koji će postati glavni pjesnički medij Shakespeareu i Miltonu. U drugoj polovici XVI. st. Ph. Sidney (1554–86) nastavio je nizom soneta (»Astrophel i Stella«) i utemeljio pastirski roman (»Arkadija«) i književnu kritiku (»Obrana pjesništva«). E. Spenser (1552–99) napisao je alegorijski spjev »Vilinska kraljica« (vrline u borbi s tamnim silama zla) i zbirku pastirskih ekloga. Istodobno je W. Shakespeare napisao mladenačke poeme »Venera i Adonis« i »Otmica Lukrecije«, koje zaostaju za briljantnim spjevom »Hero i Leander« Ch. Marlowea. Od lirskih pjesnika ističe se sonetima M. Drayton (1563–1631). Na melodioznost Spensera i Sidneyja reagirali su J. Donne (1573–1631) i B. Jonson (1572–1637). Za Donneom su se poveli tzv. »metafizički pjesnici«: G. Herbert (1593–1633), katolički mistik R. Crashaw (oko 1613–49) i H. Vaughan (1622–95). Neobičnim jezikom i sudarom slika postat će zanimljivi u XX. st. Svjetovnoj školi B. Jonsona pripadaju ljubavni i idilički pjesnici R. Herrick (»Hesperide«, 1650), Th. Carew (1595–1639), R. Lovelace (1618–58), J. Suckling (1609–42), A. Cowley (1618–67) i E. Waller (1606–87). – Renesansni pisci u prozi pišu o državi, odgoju, umjetnosti i religiji. Prvo prozno remek-djelo engleske renesanse napisao je Th. More (1478–1535). Njegova je »Utopija« (na latinskom 1516., na engleskom 1551) bila primjena Platonovih ideja na onodobnu Englesku. F. Bacon (1561–1626) tražio je nove znanstvene metode, koje će prirodu staviti u službu čovjeku (»Novi organon«). Njegovi »Eseji« (1597–1625) sabiru svu praktičnu mudrost oštroumna čovjeka. U to se doba pojavio i prvi engleski roman, »Euphues« J. Lylyja. Taj roman pretjeranosti svake vrste dao je ime književnoj modi, eufuizmu. – Engleska je renesansa pronašla svoj najdublji izraz u drami. Već u XV. st. postojale su dramatizacije biblijskih priča (mystery plays ili miracle plays). Pod utjecajem rimske komedije (Plaut) i tragedije (Seneka) razvila se, s druge strane, učena drama, kojoj su glavni predstavnici bili J. Lyly (1544–1606), R. Greene (1558–92) i G. Peele (1558–97). Th. Kyd (? 1557 – ? 1595) u »Španjolskoj tragediji« (1592) sjedinjuje sve te elemente u jednu cjelinu. Prvi je veliki dramatičar i izravni preteča Shakespearea bio Ch. Marlowe (1564–93) s tragedijama neobuzdane strasti i bezgranične ambicije: »Tamburlaine«, »Malteški Židov«, »Dr. Faust«, i »Eduard II.«. W. Shakespeare (1564–1616), svojim »kraljevskim dramama«, osobito tetralogijom (»Rikard II.«, dva dijela »Henrika IV.« i »Henrik V.«) i komedijama (»San Ivanjske noći«, »Mletački trgovac«, »Na Tri kralja«, »Kako vam drago«) obilježio je vrhunac engleske narodne drame, a tragedije »Hamlet«, »Otelo«, »Kralj Lear«, »Macbeth« remek-djela su svjetske dramske umjetnosti. Izvan tih su dramskih vrsta tzv. »mračne komedije« (»Troilo i Kresida«, »Mjera za mjeru«) i romantične igre (»Zimska priča«). – Shakespeareov suvremenik B. Jonson (1572–1637) najbolji je u »komediji humora«, tj. karaktera (»Volpone«, »Alkemičar«, »Bartolomejski sajam«). Ostali su važniji pisci toga bogatoga dramskog razdoblja F. Beaumont (1584–1616) i J. Fletcher (1579–1625), koji su što zajedno što pojedinačno napisali oko 50 drama, među kojima se ističe živahna burleska »Vitez užarenog tučka«, zatim G. Chapman (1559–1634), prvi prevoditelj Homera na engleski, koji u svojim tragedijama obrađuje teme iz francuske povijesti; Th. Middleton (1570–1627), pisac satiričnih drama (»Igra šaha«, u kojoj se javlja i Markantun Dominis kao »debeli biskup«); Ph. Massinger (1583–1648), čija se komedija »Novi način plaćanja staroga duga« do danas zadržala na repertoaru; Th. Heywood (u. oko 1650) u drami »Žena ubijena ljubaznošću« dao je građansku verziju »Otela«; Th. Dekker (1572–1632), slikar londonskih obrtničkih krugova u komedijama »Postolarov blagdan« i »Stari Fortunat«; J. Webster (? 1580 – ? 1625) u tragediji »Bijeli vrag« ostavio je impozantan lik kurtizane (stvarne Vittorie Accoramboni). Niz elizabetinskih dramatičara zaključuju J. Ford (? 1586 – oko 1640) i J. Shirley (1596–1666). Godine 1642. puritanci su odlukom Parlamenta zatvorili kazališta i prekinuli razvoj drame. Nakon Chaucera i Shakespearea, u XVII. st. javlja se treći veliki engleski pjesnik J. Milton (1608–74), puritanac, Cromwellov pristaša u borbi protiv kralja, pisac religioznog epa »Izgubljeni raj«. Od njegovih proznih spisa ističe se spis »Areopagitica«, pisan u obranu slobode tiska. Potkraj života negodovao je zbog restauracije monarhije dramom »Samson borac«. – Istodobno filozof Th. Hobbes (1588–1679) u sažetu stilu iznio je teoriju o apsolutnoj vladavini kao obrani od »nemani« anarhije (»Levijatan«), a liječnik Th. Browne (1605–82) u pjesničkoj prozi pokušao je pomiriti kršćanstvo s mladom medicinskom znanošću (»Religio Medici«).

Doba restauracije (1660–1700)

Nakon smaknuća Karla I. (1649) Engleskom su vladali Cromwell i puritanci. Ponovno uspostavljanje monarhije za Karla II. (1660) značilo je preokret i u književnosti. Puritanstvo je i dalje živjelo kao anakronizam u »Hodočasnikovu putovanju« što ga je 1678. napisao J. Bunyan (1628–88), propovjednik iz Bedforda. Ali pravi izraz toga doba treba tražiti u političkom liberalizmu filozofa J. Lockea (1632–1704). Građanstvo sve više jača, osniva se Akademija znanosti (Royal Society, 1662). To je doba proze, zdrava razuma i logičkoga reda. Dominantna je pojava u književnosti J. Dryden (1631–1700), satiričar, dramatičar i kritičar. U novoj drami, koja ima malo veze s elizabetinskom, povodi se za Francuzima, prepravljajući čak i Shakespearea prema pseudoklasičnim pravilima (»Sve za ljubav«). Oplođena Molièreom, komedija cvate. W. Wycherley (1640–1716), J. Vanbrugh (1664–1726), G. Farquhar (1677–1707) i osobito W. Congreve (1670–1729) ostavili su djela trajne vrijednosti. Congreveovo djelo »Takav je svijet« smatra se najboljom engleskom komedijom. Od tragičkih pjesnika spomena je vrijedan samo Th. Otway (1652–85). Njegova se drama »Spašena Venecija« održala do danas na pozornici. Uz Drydena se kao satiričar ističe S. Butler (1612–80), koji u spjevu »Hudibras« izvrgava ruglu puritance. Iz toga doba potječe i čuveni »Dnevnik«, što ga je ostavio S. Pepys (1633–1703), dobra slika doba i običajâ.

Doba klasicizma

U XVIII. st. postavljaju se temelji svemu kasnijemu stvaranju. Filozofi G. Berkley (1684–1753) i D. Hume (1711–76) prihvatili su doktrine J. Lockea, koje će zatim razviti I. Kant. Jedini je čisti klasicist u poeziji A. Pope (1688–1744). Njegov spjev »Otmica uvojka« smatra se najboljim herojsko-komičnim epom modernoga doba. Međunarodno je mnogo poznatiji Irac J. Swift (1667–1745), koji je u proznom djelu »Gulliverova putovanja« doveo društvenu satiru do savršenstva. D. Defoe (1660–1731), prvi novinar i poznati autor »Robinsona Crusoea«, u romanima »Moll Flanders«, »Roxana« i u publicističkom radu zastupao je interese mladoga građanstva. Istodobno su R. Steele (1672–1729) i J. Addison (1672–1719) pokrenuli prve časopise »Spectator« i »Tatler« i dali umjetnički oblik engleskom eseju. J. Boswell (1740–95), poznat samo kao pisac klasične biografije S. Johnsona (»Život Samuela Johnsona«), zapažen je kada su nakon II. svjetskog rata objavljeni njegovi novopronađeni dnevnici »Journals«. Sâm S. Johnson (1709–84) izdao je jedno od prvih kritičkih izdanja Shakespearea, pisao biografije engleskih pjesnika (»Životi engleskih pjesnika«), sastavio prvi znanstveni engleski rječnik i diktirao ukus u engleskoj kritici. E. Gibbon (1737–94) napisao je svoje monumentalno djelo »Povijest propadanja i propasti Rimskoga Carstva«, a istaknuti govornik E. Burke (1729–97) iznio svoje konzervativno-liberalne misli o Francuskoj revoluciji (»Razmišljanja o revoluciji u Francuskoj«). Osamnaesto stoljeće veliko je doba engleskog romana. S. Richardson (1689–1761) svojim sentimentalnim, psihološki produbljenim djelima u obliku pisama (»Pamela«, »Clarissa Harlowe«) osniva roman u pravom smislu. Snažan realist H. Fielding (1707–54) dao je bogatu panoramu engleskoga društva u romanima »Joseph Andrews«, »Amelia« i osobito u romanu »Tom Jones«. Za njim slijede T. Smollett (1721–71), pisac pikarskih romana (»Putovanje Humphryja Clinkera«), i L. Sterne (1713–68), koji je djelom »Sentimentalno putovanje kroz Francusku i Italiju« znatno utjecao na europsku književnost, ali je iz perspektive XX. st. zanimljiviji njegov roman »Tristram Shandy«. O. Goldsmith (1728–74) pisao je i komedije (»Ona se ponizuje da bi pobijedila«) i pjesme (»Napušteno selo«), ali je najbolje poznat po romanu »Wakefieldski župnik«. Niz romanopisaca XVIII. st. završava s J. Austen (1775–1817), koja je u romanima iz ladanjskoga života, »Oholost i predrasuda« i »Emma«, dostigla visoku književnu razinu. U oskudnoj drami druge polovice stoljeća komedijama »Škola ogovaranja« i »Suparnici« ističe se R. B. Sheridan (1751–1816). Pjesništvo XVIII. st. u mnogome navješćuje dolazak romantizma. J. Thomson (1700–48) daje opis prirode (»Godišnja doba«), E. Young (1683–1765) u zbirci »Noćne misli« i Th. Gray (1716–71) suprotstavljaju hladnomu racionalnom klasicizmu intenzivni emocionalni doživljaj; G. Crabbe (1754–1832) umjesto pastoralne idile daje realističan prikaz života na selu; Škot J. Macpherson (1736–96) navodnim prijevodom (a zapravo krivotvorinom) starih keltskih pjesama mitskoga barda Ossiana pobuđuje izvanredno zanimanje za narodno pjesništvo u Europi, a sličan je poticaj dala i zbirka narodnih pjesama (»Ostatci drevnog engleskog pjesništva«) koju je 1765. izdao Th. Percy. Pjesništvo toga razdoblja teži slobodnijemu stilu i nastoji se približiti pučkomu govoru. Potkraj stoljeća, kao reakcija na racionalistički građanski roman, nastaju priče i romani iz feudalnoga srednjeg vijeka s fantastičkom romantikom strave (tzv. Gothic novels); glavni su predstavnici toga pseudopovijesnog romana M. G. Lewis (»Redovnik«) i A. Radcliffe (»Udolphovi misteriji«). Izravno prethode romantizmu tek mnogo kasnije priznat pjesnik i slikar W. Blake (1757–1827), s novim individualnim pjesničkim izrazom punim simbolike, i škotski pjesnik seljak R. Burns (1759–96), s izvanredno melodioznom lirikom bliskom pučkim napjevima.

Romantizam

Pjesnici W. Wordsworth (1770–1850) i S. T. Coleridge (1772–1834) izdali su 1798. zajedničku zbirku pjesama »Lirske balade«. Drugo izdanje te zbirke 1800. sadrži predgovor koji se smatra manifestom rane faze engleskog romantizma. Oba su pjesnika u mladosti bila pod snažnim dojmom Francuske revolucije. Coleridge se ističe i kao književni kritičar (»Biographia Literaria« i »Predavanja o Shakespeareu«). Za drugi naraštaj engleskih romantičara odlučniji su događaji na početku XIX. st. u samoj Engleskoj: nagla industrijalizacija zemlje. Tomu naraštaju pripadaju: G. G. Byron (1788–1824), uzor romantičnoga pjesničkog života, borac za slobodu Italije i Grčke, pjesnik spjeva »Hodočašće Childea Harolda«, no prije svega velik satiričar (ep »Don Juan«); P. B. Shelley (1792–1822) poput Byrona je živio u progonstvu, oblikovao svoje borbene ideje prozračnim pjesničkim vizijama, savršenim izrazom (uz pjesme i lirska drama »Oslobođeni Prometej«); J. Keats (1795–1821) odlikuje se intenzivnim doživljajem ljepote kao istine; uz Shelleyjevu, njegova je lirika vrhunac engleskog romantizma. W. Scott (1771–1832) skupljao je škotske narodne balade, prevodio s njemačkoga (uz Goetheove pjesme i »Hasanaginicu«) i konačno se posvetio pisanju romana iz škotske prošlosti (ciklus »Waverly Novels«) te starije engleske (»Ivanhoe«) i francuske povijesti, kojima je znatno utjecao na razvoj povijesnog romana u Europi. Ostale vrste proze prožete su poezijom i velikim zanimanjem za Shakespeareova djela. Poznati su esejisti toga doba Ch. Lamb, Th. Quincey i W. S. Landor.

Doba vladavine kraljice Viktorije (1837–1901) razdoblje je snažnog ekonomskog i tehnološkog napretka, građanskoga blagostanja i razvoja znanosti (Ch. Darwin, J. S. Mill, T. H. Huxley, H. Spencer), praćeno utilitarističkim moralom, autoritarnošću i nacionalnom samosviješću. Protiv sve veće društvene nejednakosti javlja se niz protesta u književnosti. Th. Carlyle (1795–1881) u ime siromašnoga puka napadao je utilitarizam, ali je znanstvenoj historiografiji suprotstavljao kult povijesnoga heroja. U proučavanju povijesti slijedili su ga (»Francuska revolucija«) T. B. Macaulay, J. A. Froude i E. Freeman. Protiv stanja u kojem su živjeli nepovlašteni slojevi Viktorijine Engleske prosvjedovali su romani Ch. Dickensa (1812–70), prikazujući pretežito život malih ljudi u siromašnim četvrtima Londona, dužničke zatvore, odgojne ustanove, dječji rad u tvornicama, uličare (»David Copperfield«, »Oliver Twist«). W. M. Thackeray (1811–63) umjerenom satirom prikazivao je srednje i više slojeve londonskoga društva (»Sajam taštine«). G. Eliot (1819–80) dala je psihološke studije karaktera (»Mlin na Flossi«, »Middlemarch«) i prikaz vjerskih previranja na selu (»Adam Bede«). Sestre Brontë, Charlotte (1816–55) romanom »Jane Eyre«, i Emily (1818–48) romanom »Orkanski visovi«, unijele su u tu književnu vrstu romantične elemente. Kasnijemu Viktorijinu dobu pripadaju: Th. Hardy (1840–1929), pisac romana »Tessa iz obitelji d’Urberville« (»Tess of the d’Urbervilles«) i značajan pjesnik o uzaludnoj borbi čovjeka protiv sudbine; G. Meredith (1828–1909) u romanu »Egoist« dao je izvrsnu satiričnu studiju karaktera; A. Trollope (1815–88) u nizu opsežnijih djela prikazuje zanimljive zaplete između pojedinaca u višim ladanjskim slojevima – zemljoposjednicima, svećenicima, političarima i dr., S. Butler (1835–1902) iznosi loše posljedice vjerskog odgoja (»Put svega živog«); R. L. Stevenson (1850–94) poseže za romantikom pustolovne priče (roman »Otok s blagom«); J. Conrad (1857–1924), rodom Poljak, izvrsnim stilom obrađuje egzistencijalne teme vijeka u sukobu s njemu tuđom egzotičnom sredinom (»Lord Jim«, »Srce tame«). Zanimljivu socijalnu dokumentaciju toga doba dali su: B. Disraeli, E. Gaskell i C. Kingsley. Na prijelazu u XX. st. javlja se pjesnik i pisac britanskog imperijalizma R. Kipling (1865–1936), koji majstorski dočarava svoj doživljaj Indije (»Knjiga o džungli«); on je pobornik »uzvišene misije« Engleza u kolonijama (»Kim«). – Među pjesnicima ranoga Viktorijina doba istaknuto mjesto zauzima A. Tennyson (1809–92), koji u dozreloj pjesničkoj formi iznosi opće ideje, ali i pokolebanu vjeru svojega doba. R. Browning (1812–89) smatra poeziju iskazom pojedinčeve psihologije; teme uzima iz talijanske renesanse, a najbolje su mu pjesme u formi lirsko-dramskih monologa (»Prsten i knjiga«). Tzv. predrafaelitsku školu, koja povezuje pjesništvo sa slikarstvom, predstavljali su pjesnici D. G. Rossetti (1828–82) i njegova sestra Christina (1830–94), W. Morris (1834–96) i A. Ch. Swinburne (1837–1909). Morris je predlagao reformu društva kao uvjet za nesmetan razvoj umjetnosti. Uz tu je skupinu bio vezan i kritičarski rad J. Ruskina (1819–1900). Istaknut je književni kritičar Viktorijina doba M. Arnold (1822–88), poznat kao vrstan pjesnik, a kritika mu ističe etičke vrijednosti i važnost ideja za književnost. Zastupnici larpurlartističke teorije bili su W. Pater (1839–94) i O. Wilde (1854–1900), pjesnik, prozaik, esejist, pisac briljantnih salonskih komedija. Drama je u XIX. st. bila izgubila vezu s kazalištem, gdje su se prikazivala djela bez književne vrijednosti, dok su romantičari pisali lirske drame, koje nisu bile namijenjene izvođenju. Tek potkraj stoljeća, pod Ibsenovim utjecajem dolazi do značajnog preporoda engleske drame.

Dvadeseto stoljeće

Vodeću ulogu u preporodu engleske drame imao je Irac G. B. Shaw (1856–1950). On je stvorio novu, svjesno tendencioznu dramu u kojoj duhovito napada zastarjeli društveni poredak. Najbolja je djela dao već potkraj XIX. st. i u početku XX. st. (»Tri komada za puritance«, »Čovjek i natčovjek«, »Pygmalion«, »Sv. Ivan« i dr.). Drame sa socijalnom tendencijom pisali su J. Galsworthy (1867–1933) i J. B. Priestley (1894–1984). Lakšega zabavnog karaktera bile su drame W. S. Maughama i N. Cowarda. Među novijim piscima prozne drame spominju se T. Rattigan i P. Ustinov. Na početku stoljeća javlja se poetska drama u Irskoj, gdje je u okviru nacionalnoga pokreta osnovano kazalište Abbey. W. B. Yeats (1865–1939) i J. M. Synge (1871–1909) pisali su drame u stihovima, odnosno u pjesničkoj prozi, na teme iz keltskog folklora. U Engleskoj oživljuje poetska drama nakon I. svjetskog rata, a osobito nakon II. svjetskog rata u djelima T. S. Eliota (1888–1965) (»Ubojstvo u katedrali«, »Poziv na koktel«) i Ch. Frya (1907–2005) (»Damu ne na lomaču«). Najveći je engleski pjesnik prve polovice XX. st. W. B. Yeats. Njegovo je pjesništvo s mističnim keltskim temama isprva bilo pod utjecajem simbolizma; u kasnijem razvoju stvarnijim slikama i mudrom ironijom oblikovao je zgusnutu pjesničku misao. Velika prekretnica u engleskom pjesništvu nastala je nakon I. svjetskog rata, kada se rodila svijest o iscrpljenosti konvencionalnoga pjesničkog izraza i počeli su se tražiti novi putovi. Smjer je pokazala poema T. S. Eliota »Pusta zemlja« (1922); slobodan stih govornog ritma, konkretne slike naoko bez logične povezanosti, literarne aluzije sa simboličkim značenjem, glavne su značajke te intelektualne ali duboko ozbiljne poezije, koja se razvija prema hermetizmu. U doba građanskoga rata u Španjolskoj javila se skupina pjesnika koja je na vrlo individualne načine nastojala progovoriti o ljudskim i političkim problemima toga doba: W. H. Auden (1907–73), C. Day-Lewis (1904–72), S. Spender (1909–95), L. Mac-Niece (1907–63). Ta se struja naglo rasplinula uoči II. svjetskog rata, a kao bitan pjesnik nadrastao ju je Auden. U pjesništvu D. Thomasa (1914–53), s izvanrednim zvučnim i gotovo nadrealistički slikovnim efektima, opet dolazi do izražaja prvobitni doživljaj. – Na engleski roman do 1914. utjecali su francuski i ruski realizam kao društvena kritika. Glavni su predstavnici toga razdoblja: H. G. Wells (1866–1946), romanom »Tono Bungay« (poznat i kao autor »Povijesti svijeta« te niza ranih znanstvenofantastičnih romana); E. A. Bennett (1867–1931), koji opisuje industrijski kraj u srcu Engleske (»Priče starih žena«); J. Galsworthy (1867–1933), koji je u svojem najboljem djelu »Saga o Forsyteima« dao, u kronici jedne porodice, sliku engleskoga građanstva. – Značajno razdoblje u razvoju engleskog romana predstavlja prvo poraće. Jak je biljeg djelima toga razdoblja dao razvoj psihologije. Fabula i crtanje karaktera u akciji u novom se romanu zamjenjuju prikazom zbivanja u ljudskoj svijesti; pritom se pisci služe tzv. unutrašnjim monologom. Najveći je domet engleskoga, a i svjetskog romana prve polovice XX. st. »Uliks« Irca J. Joycea (1882–1941). D. H. Lawrence (1885–1930) propovijeda potrebu da se emocionalni, napose seksualni život stavi na nove, prirodne temelje, boreći se protiv licemjerja civilizacije koja odumire (»Ljubavnik Lady Chatterley«). V. Woolf (1882–1941) izražava pjesničkim sredstvima suptilne nijanse svijesti (»Svjetionik«). A. Huxley (1894–1963) dao je najbolja djela (»Kontrapunkt života«) u satiričnim prikazima dekadentnoga naraštaja nakon I. svjetskog rata. Satiričar je i Škot E. Waugh (1903–66); E. M. Forster (1879–1970) bliži je engleskom tradicionalnom romanu (»Howard’s End«, »Put do Indije«). Roman nakon II. svjetskog rata kreće se samo djelomično prema daljnjim eksperimentima s formom (I. Compton-Burnett, H. Green), a uglavnom se vraća tradicionalnoj strukturi romana akcije, obogaćenoj psihološkim zapažanjima (E. Bowen, G. Greene). U nekim se romanima naslućuju obrisi novoga društva slabijih klasnih razlika (u djelima Irca J. Caryja i kod mlađih pisaca K. Amisa, I. Murdoch i J. Waina). – Značajan su utjecaj na razvoj engleske a i europske književne kritike izvršili eseji T. S. Eliota i proučavanje književnosti sa stajališta psihologije I. A. Richardsa (1893–1979).

Tridesetih godina XX. st. dominantnu ulogu u engleskoj književnosti imali su pisci avangarde (Joyce, Eliot, Pound, V. Woolf), a značajan je bio i utjecaj tek nakon 1918. otkrivenoga pjesnika G. M. Hopkinsa (1844–89), s njegovim rezultatima u pjesničkoj sintagmi, strukturi stiha i ritma. Ali ubrzo se glavni tok engleske proze i poezije oslobađa prevlasti kontinentalnog utjecaja, pojačava se veza s engleskom književnosti XIX. st. i klasičnom engleskom tradicijom. U tom cjelokupnom kretanju od elitne književnosti eksperimentatora do komunikativnijih sastava (posebice kod autora lijeve orijentacije) osobito su važnu ulogu imali književno-kritički časopisi (»The New Age«, »Criterion«, »Calendar of Modern Letters«, »Scrutiny«), u kojima su sudjelovali i vodili ih autori poput T. S. Eliota, T. E. Hulmea (1883–1917) i F. R. Leavisa (1895–1978).

Nakon 1945. nastupaju pjesnici na koje su snažno utjecali W. Empson (1906–84) i W. H. Auden. Među njima se ističu: J. Wain (1925–94), Ph. A. Larkin (1922–85), Donald Alfred Davie (1922–95), Th. Gunn (1929–2004) i T. Hughes (1930–98). Njihova je lirika dotjerana, često štura izraza, oštroumna u dosjetki i racionalno komunikativna. I proza (1950-ih i 1960-ih) napušta eksperimentalno naslijeđe, pa se u smislu izraza oslanja na tradicionalne forme (npr. roman XIX. st.). Kao pisac bogate opservacije i razvijene psihološke analize, L. Durrell (1912–90), sjedinjuje u svojim romanima stečevine suvremene znanosti i tradicionalnu proznu formu, dok je G. Greene (1904–91) stekao popularnost svih slojeva čitatelja na svjetskoj razini, psihološki (a često i teološki) utemeljenim zapletima u špijunskom i detektivskom ključu. U području proze teško je povlačiti oštrije granice između pisaca 1940-ih i 1960-ih. Neki od ranijih autora (kao G. Orwell, 1903–50) i sada su naglašeno moderni. Uz Orwellovu poraznu sliku budućnosti (»1984«) i političku alegoriju »Životinjska farma«, značajna je i društvena kritika Alexa Comforta (1920–2000), koji je nazvan Voltaireom engleske književnosti 1940-ih. Najuočljivija književna skupina koja od 1954. daje ton mladoj engleskoj prozi tzv. su mladi gnjevni ljudi (»angry young men«). Od tih »neopikarskih« pisaca (kako su se sami nazvali) ističu se posebno J. Wain, K. Amis (1922–95), I. Murdoch (1919–99). Oni odbacuju pompoznu i snobovsku kulturu i uz puno humora prosvjeduju protiv sustava karijerizma i birokracije. Kazališni izraz nezadovoljstva jednoga cijelog naraštaja najavio je J. Osborne (1929–94) dramom »Osvrni se gnjevno«. U prvim desetljećima nakon II. svjetskog rata najzapaženiji je bio roman »Gospodar muha« (1954), alegorijski roman o dječacima na usamljenom otoku, u kojem je W. Golding (1911–93) dao vrlo pesimističnu sliku o čovjeku. Najpoznatiji svoj roman, »Paklena naranča« (1962), A. Burgess (1917–93) napisao je o anemičnim mladim ljudima, duhovito, ali deprimirano prikazuje blisku budućnost. U sljedećim romanima, pisanima uglavnom konzervativnim realističkim načinom, ističu se smislom za humor i asocijacijama tvorci »sveučilišnih romana« M. Bradbury (1932–2001) i D. Lodge (1935). Novu fazu u engleskoj prozi čine postmoderne konstrukcije u kojima se vrjednovanje kulturnog naslijeđa iskazuje eksperimentalnim povezivanjem sadašnjosti s nekom nedavnom prošlom epohom (J. Fowles, »Ženska francuskog poručnika« 1967; A. S. Byatt, »Posjedovanje«) ili osebujno propitivanje ženske sudbine (nobelovka D. Lessing, »Zlatna bilježnica« 1962). Na kraju XX. stoljeća zapaženo je djelo niza pisaca (I. McEwan, M. Amis, A. Carter, J. Winterstone i dr.).

U pjesništvu na britanskom tlu valja naglasiti bogat regionalni govorni stil što ga je razvio Škot H. MacDiarmid (1892–1978). Pjesnik S. J. Heaney (1939–2013), Irac, dobitnik Nobelove nagrade, impresionira konkretnošću i preciznošću svojeg odnosa prema predmetima i ljudima u kontekstu povijesnih i duhovnih kriza. Brian Friel (1929–2015), također Irac, živahnošću i originalnošću svojih motiva na temu konflikta i razdvojenosti, dominira kazališnim prostorom engleskog jezika u 1990-ima, kao i dramatičar, nobelovac H. Pinter (1930–2008). Feministica C. Churchill (1938) ističe se među ženskim autorima inventivnošću i polemičkom oštrinom (»Top Girls«).

Poseban doprinos engleskoj književnosti potkraj XX. st. dali su useljenici iz nekadašnjih kolonija i drugih prekomorskih zemalja, kao što je dramatičar T. Stoppard (1937), podrijetlom iz Češke. U prozi se ističu Indijac S. Rushdie, raskošnim, ironičnim fantaziranjem (»Djeca ponoći«), zatim diskretni stilist Japanac K. Ishiguro (1954) kao i više autora iz Pakistana, Hong Konga, s Kariba (nobelovci V. S. Naipaul, D. Walcott) i iz nekoliko afričkih zemalja: napose romanopisac Ch. Achebe (1930–2013) i dramatičar, nobelovac W. Soyinka (1934) iz Nigerije te nobelovci J. M. Coetzee (1940) i N. Gordimer (1923–2014) iz Južnoafričke Republike. Svi se oni smatraju dijelom aktualne engleske književne scene, a istodobno su neodvojivi od zemalja svojih izvornih početaka. Pojedinci u danas već vrlo razvijenim nacionalnim literaturama, poput kanadske (M. Ondaatje i M. Atwood) ili australske (nobelovac P. White), također su integrirani u korpus engleske književnosti: ona sve više postaje otvorenim međunarodnim procesom, posredovanjem onoga položaja što ga je engleski jezik stekao u svijetu nakon II. svjetskog rata.

Kazalište

Zametci engleskoga kazališta sežu u XIV. st., kada su se izvodila prikazanja (Miracle Plays). Nakon reformacije bile su popularne scenske igre Moralities (alegorijski prikazi vrlina i mana) i Interludes (zabavne međuigre u tradiciji humanističkih polemičkih dijaloga). Istodobno su se početkom XVI. st., pod pokroviteljstvom pojedinih plemića, formirale i prve profesionalne družine (dječaci su tumačili ženske uloge), koje su bitno mijenjale odlike dramskih predložaka. Njihova se forma znatno skraćuje, do razmjera humorističkih skečeva s glazbom i plesom, ističući komercijalni aspekt, a smanjuje se i broj likova koji zadobivaju stalne, tipske odlike. Predstave su se izvodile na drvenim pozornicama – platformama uzdignutima usred gledališnog prostora, koje su se lako podizale u dvorištima svratišta i dvoraca, ne samo u Engleskoj nego i na kontinentu, osobito u Njemačkoj. Od 1576. nastaju javna kazališta pod patronatom dvora, sa stalnim ansamblima, koja izvode djela suvremenih dramatičara (W. Shakespearea, B. Jonsona, Ch. Marlowea) na tzv. shakespeareovskoj pozornici, s naslijeđenim srednjovjekovnim trodijelnim scenskim prostorom, kakvu zorno oprimjeruje Globe Theatre. Na dvorovima su se davale Masque Plays, u kojima se već nazire utjecaj talijanske pozornice s kulisama, ponajprije zaslugom scenografa I. Jonesa i iluzionističkih učinaka njegovih spektakularnih tehničkih iznašašća. Građanska puritanska revolucija O. Cromwella zabranila je kazalište kao rasadište moralne i fizičke kuge, ali ga je kraljevska restauracija ponovno uspostavila, doduše sa samo dva dopuštena kazališta: Drury Lane i Covent Garden. U XVIII. st., kada su punopravan status stekle i profesionalne glumice, prevladavali su sentimentalni i moralizatorski komadi te opera, dok je puk radije posjećivao tzv. Ballad Operu (poput »Prosjačke opere« J. Gaya). U XIX. st. popularne su nove kazališne vrste: melodrama, pantomima i glazbena burleska, kasnija opereta. Glumac se počeo isticati kao autonomna umjetnička osobnost; D. Garrick, E. Kean i H. Irving, kao glumci ali i ravnatelji družina i kazališta, podigli su organizacijsku i izvedbenu razinu kazališne umjetnosti pa se vraćaju klasičnome repertoaru, ponajprije Shakespeareu. U XIX. st. nižu se nova kazališta i izvan Londona, kao prethodnice današnjih komercijalnih produkcija, tzv. Long Run Productions (predstavâ koje se izvode dok traje zanimanje publike), što se izvode na pozornicama u West Endu. Nasuprot tomu, potkraj XIX. st. razvija se tzv. Independent Theatre (poslije Stage Society), koji izvodi djela suvremenih nekomercijalnih dramatičara (G. B. Shawa, H. Ibsena i dr.). Početkom XX. st. nastaju u provinciji repertoarna kazališta s razmjerno stalnim ansamblima, a u klasičnome repertoaru prednjači londonski Old Vic. Radnička pak publika odlazi u Unity Theatre, gdje se izvode društvenokritički angažirana, lijevo orijentirana dramska djela (F. G. Lorca, S. O’Casey i B. Brecht). Nakon II. svjetskog rata nastavlja se ta tradicija i u Theatre Workshopu, koji izvodi djela suvremenih dramatičara. Država subvencionira nekomercijalnu kazališnu djelatnost i osniva tri državne kazališne kuće: Covent Garden Operu (1948), Sadler’s Wells Operu (1961) i National Theatre (1963). God. 1961. osnovano je prvo kazalište sa stalnim ansamblom (u drugima glumci sklapaju ugovore samo za sezonu ili za određenu predstavu), Royal Shakespeare Company, sa sjedištima u Shakespeare Memorial Theatre, osnovano 1879. u Stratford-upon-Avonu, te u Aldwych Theatre u Londonu. Taj je događaj pogodovao osnutku stalnih ansambala i u pokrajini, pa primjerice kazališta iz Bristola i Coventrija stječu ugled izvedbama djela suvremenih dramatičara (J. Ardena, B. Behana, E. Bonda, J. Osbornea, H. Pintera, T. Stopparda i A. Weskera). U doba krize 1980-ih godina smanjuju se subvencije nekomercijalnim kazalištima, pa se neka i gase (tako Old Vic 1981., nakon 163 godine djelovanja). U 1990-ima raste broj izvaninstitucionalnih kazališnih družina koje djeluju u eksperimentalnom duhu.

Filozofija

Nazivom engleska filozofija obuhvaćen je sveukupni filozofski rad na području Engleske i specifična tradicija filozofskoga mišljenja, koja se zasniva na empirističkom pristupu (prisutnom čak i kod nekih idealista) te na nastojanju za jasnoćom izraza i logičkom preciznošću argumentacije. Prvi engleski filozofi, ili oni koji su djelovali na engleskom tlu, bili su skolastici. Prvi je u nizu poznatih imena neoplatonist I. S. Eriugena. Adelard iz Batha bio je veliki poznavatelj arapske znanosti, koji se okušao u rješavanju najvažnijega filozofskog problema srednjovjekovne filozofije: pitanja univerzalija. Engleska skolastika doživjela je velik razvoj od XII. do XIV. st. Izravni je prethodnik tomu razdoblju bio sv. Anselmo Canterburyjski, Talijan podrijetlom, poznat kao autor jednog od valjanih argumenata u povijesti filozofije o kojem se najviše raspravljalo – tzv. ontološkoga dokaza o postojanju Boga. U raspravi o univerzalijama Anselmo se priklonio realističkoj strani. R. Bacon, premda ne izlazi iz općega teološkog okvira, prvi je predložio eksperimentalnu i matematičku metodu kao put k izvjesnoj spoznaji. J. Duns Scotus (Duns Škot) bavio se cijelim nizom filozofskih i teoloških pitanja, od pitanja slobodne volje do neizbježnoga problema univerzalija. U tome potonjem pitanju on zagovara umjereni realizam, dok se njegov jednako slavni suvremenik W. Ockham priklonio nominalizmu. Osim spoznajnoj teoriji, on je značajan prinos dao razvoju logike i filozofije jezika.

U razdoblju nakon skolastike prvo je veliko ime bio F. Bacon koji je nastojao razviti metodu znanstvene spoznaje. Izravno iskustvo, eksperiment i indukciju smatrao je glavnim oruđima spoznavanja svijeta. Polazeći od mehanističko-materijalističkoga shvaćanja prirode, pitanjem metode bavio se i Th. Hobbes, koji je nastojao kombinirati empiristički i racionalistički pristup. No, najvažniji doprinos Hobbes je dao filozofiji politike. Svojom originalnom i modernom koncepcijom države utemeljene »društvenim ugovorom« utjecao je na cio niz kasnijih autora, ali i na sam politički život Europe. Njegovi su kritičari H. More i Robert Cumberland. J. Locke prvi je uspio izgraditi cjelovit filozofski sustav na empirističkim temeljima. Njegova je glavna teza da sva spoznaja potječe iz iskustva. Ipak, u Lockeovoj filozofiji ima i tragova racionalizma, jer postavlja razum kao najvišeg suca i voditelja u životnim pitanjima. Jedan je od najvažnijih filozofa ne samo engleskoga govornog područja već i povijesti filozofije u cjelini. G. Berkeley, Irac podrijetlom, bio je najpoznatiji predstavnik subjektivnog idealizma. Objekti za koje se misli da postoje u vanjskome svijetu, neovisno o nama, zapravo su samo skupovi osjeta kojih postojanje ovisi o djelatnostima uma. Škota D. Humea empirizam je doveo do sasvim drugačijega, skeptičnog zaključka. On osobitu pozornost posvećuje analizi pojma uzročnosti, kojemu niječe bilo kakvu objektivnost, tvrdeći da se uzročnost sastoji samo u navici povezivanja dviju pojava. Hume se bavio i etikom, filozofijom religije i ekonomskim pitanjima. Njegov je kritičar bio Th. Reid, čiji su se argumenti temeljili na »zdravom razumu«, tipično engleskoj osobini. U ono doba djelovali su A. A. C. Shaftesbury, F. Hutcheson i S. Butler – autori koji su žarište filozofskog interesa prebacili sa spoznajnoteorijskih na etička i, u nešto manjoj mjeri, estetička pitanja.

J. Bentham smatra se utemeljiteljem utilitarističke etike, danas jedne od najraširenijih etičkih pozicija. Empirističku filozofiju u punoj je mjeri reafirmirao J. S. Mill, koji je zaslužan za logički prikaz induktivnih oblika spoznaje. U etici je Mill nastavljao utilitarističku liniju mišljenja koja ga je dovela do liberalističkoga političkoga stajališta. Njegov čuveni esej »O slobodi« izišao je 1859 – iste godine kada i jedno drugo djelo kojega je utjecaj na formiranje modernog svjetonazora neprocjenljiv, »Podrijetlo vrsta« Ch. Darwina. Herbert Spencer i T. H. Huxley od Darwinova biološkog evolucionizma pokušavali su učiniti konzistentan filozofski sustav s etičkim i socijalnim implikacijama. Sasvim po strani tih duhovnih tendencija djelovao je logičar G. Boole koji je dao značajan prinos razvoju moderne algebarske logike. S druge strane, kao protuteža evolucionizmu i empirizmu, u Engleskoj se sve snažnije razvijao idealizam, najčešće u neohegelijanskoj inačici. Edward Caird i John Henry Muirhead kreativni su tumači Hegelove filozofije, a F. H. Bradley i B. Bosanquet pokušavali su razviti vlastite sustave apsolutnog idealizma. Na sličnim je pozicijama bio i J. E. McTaggart sa svojim originalnim analizama pojma vremena, dok F. C. S. Schiller, pod utjecajem američkoga pragmatizma, nagovješćuje otklon od idealizma. W. D. Ross istaknuo se kao tumač i prevoditelj Aristotela te zagovornik intuicionizma u etici.

No za potpuni zaokret koji je doživjela engleska filozofija krajem XIX. st. najzaslužniji su G. E. Moore, koji u pitanjima spoznaje i etike zagovara povratak zdravorazumskoj i empirističkoj tradiciji, te B. Russell, koji je više od bilo kojega drugog engleskog autora obilježio modernu filozofiju. Russell se bavio mnoštvom različitih problema, a najtrajnije je rezultate ostavio u spoznajnoj teoriji, filozofiji jezika i osobito logici. Zajedno s A. N. Whiteheadom, koji se poslije posvetio pitanjima metafizike, razvio je logicistički program zasnivanja matematike na logici. Osim njih, najsnažniji poticaj razvoju engleske filozofije u XX. st. dao je Austrijanac L. Wittgenstein. U ranoj fazi njegove filozofije taj je utjecaj prepoznatljiv u metafizičkoj koncepciji »logičkog atomizma«, koju dijeli s Russellom i Mooreom, a u kasnijoj, antifilozofski nastrojenoj fazi, u intenzivnom bavljenju običnim jezikom. Izravni su nastavljači filozofije običnoga jezika J. L. Austin, poznat po svojoj teoriji govornih akata, i G. Ryle, koji analizira jezik psihologije s pozicija logičkoga biheviorizma. Tu filozofsku metodu preuzeli su i unaprijedili P. F. Strawson, koji na zanimljiv način kombinira filozofiju jezika i metafiziku, i Richard Melvyn Hare, koji analizira jezik moralnih sudova i utemeljuje deskriptivno-analitički pristup etici.

K. R. Popper još je jedan Austrijanac koji je djelovao u Engleskoj. Njegova koncepcija falsifikacionizma u provjeravanju znanstvenih teorija kritički je otklon od pozitivističke filozofije znanosti koju su zastupali filozofi tzv. Bečkoga kruga. Utjecaj logičkoga pozitivizma vidljiv je kod mnogih engleskih filozofa koji su djelovali uoči i nakon II. svjetskog rata. Među njima je najvažniji A. J. Ayer, koji se osim u spoznajnoteorijskim pitanjima okušao i u cijelom nizu filozofskih disciplina. Premda po strani od filozofskih gibanja, matematičar A. M. Turing dao je znatan poticaj suvremenim raspravama u logici, filozofiji uma i umjetnoj inteligenciji. Michael Dummett originalni je tumač Fregeove filozofije s osobitim prinosom filozofiji jezika i filozofiji matematike. Bavio se i problemom uzročnosti, a na području formalne logike zagovarao je intuicionistički pristup. Bernard Williams poznat je po svojim radovima iz etike, u kojima je problematizirao racionalno opravdanje moralnih sudova, te po pokušajima rješenja problema osobnog identiteta. Filozofiju religije znatno je unaprijedio Richard Swinburne, a Derek Parfit jedan je od vodećih autora na području etike, filozofije politike i filozofije uma.

Likovne umjetnosti

Na prijelazu iz neolitika u brončano doba nastali su važni megalitički spomenici (Stonehenge kraj Salisburyja), dolmeni i menhiri. Keltsku umjetnost karakteriziraju ukrasi u obliku spirale i upotreba emajla (štit iz Temze); poznato je više utvrđenih naselja (Old Oswestry, Bagendon). Iz rimskoga su doba ostatci bedema, nekropola, zidnih slika i mozaika (Vallum Hadriani, II. st.). U anglosaskom su se razdoblju (od V. st. do 1066) gradile jednobrodne crkve s prezbiterijem i apsidom (Brixworth, St. Martin u Canterburyju), podizali su se monumentalni kameni križevi te zidne slike i vitraji (u katedrali u Yorku, koje je dao izraditi biskup Wilfrid, 669–674); istaknuto mjesto zauzimali su iluminirani rukopisi (Evanđelistar Sv. Cuthberta, VII/VIII. st.; Aethelwoldov benedikcional, sredina X. st.); poseban se stil anglosaskih minijatura održao do sredine XI. st.

Od 1066. normanski graditelji prilagođuju romaniku domaćoj tradiciji; crkve su longitudinalne bazilike, presječene dvobrodnim transeptom, pravokutna završetka, i s dominantnim četverokutnim tornjem nad križištem; ispod kora je kripta (najstariji dijelovi katedrala u Gloucesteru, Winchesteru, Elyju, Norwichu i Peterboroughu i Durhamu). – Portali su se urešavali reljefima s biblijskom tematikom, prikazima životinja i mjeseci (Lazarovo uskrsnuće i Kristovo opraštanje od Majke Božje, katedrala u Chichesteru). U slikarstvu dalje prevladava iluminacija kodeksa (Albani Psalter, Vita D. Edmunda). Ističe se tzv. Bayeux Tapestry (Tapiserija kraljice Matilde; posljednja četvrtina XI. st.) s prikazima događaja iz doba normanske invazije.

Gotika

Posljednjih godina XII. st. engleska arhitektura poprima konstruktivne i dekorativne elemente francuske gotike, zadržavajući također tradicionalne oblike normanskoga stila. U ranoj fazi (Early English), po uzoru na francusku katedralu u Sensu (prva pojava trifora), gradile su se katedrale u Canterburyju (od 1174), Lincolnu, Salisburyju, Wellsu, Exeteru i Lichfieldu, obnovljena je katedrala u Chichesteru te započela gradnja Westminsterske opatije (1245; kor i transept dovršeni 1269; ostali dijelovi građeni poslije). – Idući, tzv. dekorativni stil (Decorated Style) karakterizira bogatija konstrukcija svodova te raščlanjivanje stupova i potpornja s naglašenim vertikalizmom, vrlo dubokim portalima na pročeljima i velikim prozorima koji završavaju na snopovima šiljastih lukova. – Treću fazu, tj. perpendikularni stil (Perpendicular Style) karakterizira rešetkasta mreža kamenih stupića prozora te lepezasti sustav rebara, koja se na svodu spajaju u zaglavnome kamenu (St. George’s Chapel u Windsoru i katedrala u Winchesteru). Tudorski stil (Tudor Style) karakterizira splošteni oblik gotičkog šiljastog luka (kapela Henrika VII. u Westminsterskoj opatiji). U stilu razvijene gotike gradili su se i koledži u Oxfordu i Cambridgeu, a elementima normanskoga i gotičkog stila urešene su masivne tvrđave i zamkovi (Tower u Londonu, Bodiam Castle u Sussexu). – Gotička skulptura, vezana uz sakralne građevine, ostvarila je najviši domet u drugoj polovici XIII. st. (30 reljefa u katedrali u Lincolnu); početak XIV. st. prevladavao je slikoviti način, a prema kraju stoljeća tvrdoća i ukočenost likova (galerija kraljeva na katedralama u Lichfieldu i Lincolnu); od početka XV. st. (perpendikularni stil) skulpturalni se ukras gubi na vanjskim zidovima i prelazi u unutrašnjost crkava. Vrlo je razvijena bila grobna plastika; nadgrobne ploče s likom pokojnika izvodile su se u mramoru, bronci, a od kraja XIII. st. u alabastru (Westminsterska opatija, katedrale u Wellsu, Elyju i Canterburyju), a sitna se plastika izvodila u kamenu i bjelokosti te reljefi u alabastru. – Od iluminatora ističe se Mathew Paris (oko 1217–59). Vitraji su se u katedralama izvodili od ranoga XIII. st. (Canterbury, Lincoln) pod francuskim utjecajima, ili su se uvozili iz Francuske (Exeter); najstarije zidne slike nastale su pod francuskim utjecajem u Westminsterskoj opatiji, Winchesteru, Chichesteru i drugdje, te manji broj slika na ploči (Raspeće iz Newporta, Essex; diptih Rikarda II.) potkraj XIII. st. i u XIV. st., kada dobivaju obilježja tzv. međunarodnoga gotičkoga stila (mnogobrojne Historije Piersa orača).

Renesansa i klasicizam

Renesansa se javlja u XVI. st. pod utjecajem talijanskih dekoratera; na dvorcu Hampton Court radio je Giovanni da Maiano; potom su prevladavali flamanski i njemački utjecaji. Potkraj XVI. st. u englesku arhitekturu prodrle su ideje A. Palladija, koje će engleskim graditeljima ostati uzorom do sredine XVIII. st. (paladijanizam). U tom se razdoblju ističe I. Jones (1573–1652; pročelje Somerset Housea, Queen’s Housea, Banqueting Housea), a elementi baroka naziru se samo u dekoraciji. Palladijeva se tradicija nastavila dosljedno u djelu njegova učenika Ch. Wrena (1632–1723), od kojega potječe monumentalna crkva sv. Pavla u Londonu. Wrenovi su sljedbenici bili Nicholas Hawksmoor (1661–1736; Queen’s College u Oxfordu) i J. Gibbs (1682–1754; londonske crkva St. Martin-in-the-Fields i biblioteka Radcliffe u Oxfordu). U duhu paladijanizma, ali s reminiscencijama na gotiku, gradile su se nove sveučilišne zgrade u Oxfordu i Cambridgeu. Oko 1765. javio se klasicizam, kojemu su najdosljedniji pobornici bili braća Robert (1728–92) i James Adam (1730–94), autori urbanističkih i arhitektonskih rješenja u Londonu (Adelphi Terrace, Stratford Place) i inovacija u opremi interijera (tzv. Adamov stil), te W. Chambers (1723–96; Somerset House u Londonu); u duhu klasicizma gradili su Henry Holland (1745–1806) i J. Wyatt (1746–1813). Povodeći se za francuskim uzorima, engleski majstori stolari uveli su u upotrebu nove oblike pokućstva. Th. Chippendale (1718–79) tvorac je stila pokućstva u kojem je spojio elemente engleskog baroka i francuskog rokokoa u ujednačenu cjelinu tzv. chippendale stil. Lakši i svrhovitiji oblici pokućstva javili su se u ostvarenjima majstora stolara G. Hepplewitea (u. 1786) i Th. Sheratona (1751–1806). Stilska se obilježja klasicizma odrazuju u keramici, ističu se proizvodi od kamenine i porculana J. Wedgwooda (1730–95). – Vrtno graditeljstvo slijedilo je u XVI. st. francuske uzore, zatim je došlo kraće razdoblje nizozemskog utjecaja, a od prvih desetljeća XVIII. st. nastaje pejsažni, tzv. engleski perivoj, kao vjeran odraz prirode; ističe se graditelj W. Kent (londonski parkovi Kensington i Stowe). Taj se tip pejsažnog parka postupno u XIX. st. širio po cijeloj Europi (zagrebački Maksimir). – Kiparstvo je nakon faze kasne gotike bilo u stagnaciji. U XVI. st. javila se renesansna plastika koju su radili talijanski kipari i dekorateri; ističe se Pietro Torrigiano (nadgrobni spomenici vladara u Westminsterskoj opatiji). Jačaju francuski utjecaji, napose od 1628., kada je u London došao Hubert Le Sueur; a od 1738. radio je u Londonu Francuz Louis François Roubillac, koji je na naturalistički način izvodio portrete i kipove herme za perivoje; prvi vjesnici klasicističkoga kiparstva bili su Joseph Wilton, Th. Banks i Joseph Nollkens koji su sredinom XVIII. st. boravili u Rimu. Najistaknutiji je predstavnik klasicizma J. Flaxman (1755–1826), autor mnogobrojnih mitoloških prikaza, reljefa, nadgrobnih spomenika te modela za porculanske rukotvorine J. Wedgwooda. Na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. engleski kipari slijedili su A. Canovu i B. Thorvaldsena. – Slikari nakon vjerskoga rascjepa s Rimom (prva poloica XVI. st.) i pod pritiskom ikonoklazma napuštaju sakralne teme; prvotno se razvijao portret, a glavni su portretisti bili stranci; prvi je istaknuti predstavnik H. Holbein ml. (u Engleskoj je djelovao 1526–28. i 1532–43; portreti Henrika VIII., njegovih žena i dvorjana); za vladavine Elizabete I. djelovao je A. Mor. Engleski slikari slijedili su njihov realistički način u portretnoj minijaturi, a među njima se ističe N. Hilliard (1547–1619). Od 1632. kao dvorski slikar djelovao je Anthonis van Dyck (portreti Karla I.); njegov je utjecaj ostao snažan tijekom cijeloga XVIII. st. Dominaciju stranaca prekinuo je prvi veliki engleski slikar W. Hogarth (1697–1764). S njegovim realističkim i satiričkim žanr-slikama započela je engleska likovna satira, koja je u grafici najviši domet dosegnula na prijelomu XVIII. i XIX. st. Plejadi engleskih portretista XVIII. st. na čelu je bio J. Reynolds (1723–90), autor osebujnih psiholoških portreta aristokrata, potom Th. Gainsborough (1727–88), koji je u svoje portrete unosio profinjenu eleganciju i obilježja rokokoa, i G. Romney (1734–1802), portretist otmjenih žena, te Henry Reaburn (1756–1823), autor portreta snažnih fizionomija. Sredinom XVIII. st. krajolik je postao najvažnija tema engleskoga slikarstva; začetnik je bio R. Wilson (1714–82), autor krajolika rađenih pod talijanskim utjecajem; izdvajaju se krajolici Th. Gainsborougha u tehnici akvarela, a animalističke motive slikali su G. Stubbs (1724–1806) i Benjamin Marshall (oko 1768–1835). U XVIII. st. razvija se crtež i karikatura olovkom ili perom; Th. Rowlandson (1756–1827) i J. Gillray (1757–1815) jetkom satirom bilježili su aktualna politička zbivanja.

XIX. i XX. stoljeće

U prvoj polovici XIX. st. A. W. Pugin (1812–52) nastavio je s oponašanjem gotike (Gothic Revival) i zajedno sa Ch. Barryjem (1795–1860) gradio londonski Parlament. Ranu gotiku oponašao je G. G. Scott (1811–78; katedrala u Edinburghu), a mnoge su se građevine restaurirale u duhu gotike (dvorac Windsor). John Stone (1753–1837; Bank of England), William Wilkins (1778–1839; National Gallery) i R. Smirke (1781–1867; British Museum) rade u duhu klasicizma Adamova tipa. Arhitektura druge polovice XIX. st., pa i prvih desetljeća XX. st., potpuno je u znaku historicizma; podižu se reprezentativni javni objekti, crkve, trgovačke i stambene zgrade itd. Istodobno su nastale važne inženjerske konstrukcije, a najznamenitija je od njih Kristalna palača u Londonu (1851) J. Paxtona (1801–65). Pod utjecajem J. Ruskina i W. Morrisa, javio se 1880-ih pokret Domestic Revival, kojemu su glavni predstavnici bili Philip Webb (1831–1915), R. N. Shaw (1831–1912), Ch. F. A. Voysey (1857–1941) i E. Lutyens (1869–1944). Početkom XX. st. E. Howard (1850–1928) osnovao je prve tzv. vrtne gradove (Letchworth, Welwyn) koji su postali uzor nizu engleskih novih gradova osnovanih nakon II. svjetskog rata. Tek od 1930-ih nastaju prve građevine u duhu funkcionalizma, uz primjenu željezno-betonskih konstrukcija i stakla (Amyas Connell, Basil Ward, Owen Williams, E. M. Fry, te pripadnici grupe Tecton). Nakon II. svjetskog rata izgradnjom porušenih stambenih blokova te javnih zgrada afirmirala se suvremena arhitektura i donosila su se nova urbanistička rješenja (londonski City, Coventry). Ističu se Robert Mathew (Royal Festival Hall u Londonu, Sveučilište u Yorku), Alison i Peter Smithson (gimnazija u Hunstantonu, 1954), B. Spence (katedrala u Coventryju, 1962), D. Lasdun (Royal National Theatre u Londonu, 1967–76). J. Stirling i James Gowan (Tehnološki fakultet u Leicesteru, 1959–63) afirmirali su konstruktivistički pristup suvremenoj arhitekturi, a R. Rogers (zgrada Lloyda u Londonu, 1979–86), Nicolas Grimshaw (tiskara Financial Timesa u Londonu, 1987–88) i N. Foster (zračna luka Stansted, 1991) slijede high-tech; postmodernizam su pak prihvatili Terry Farrel (upravna zgrada Henley Royal Regate u Henleyu, 1983–85) i Quinlan Terry (Downing College u Cambridgeu, 1989–93). Značajna su ostvarenja engleskih arhitekata u svijetu (Staatsgalerie u Stutgartu J. Stirlinga, 1977–84; nadogradnja i obnova Reichstaga u Berlinu N. Fostera, 1992–96). – Kipari prve polovice XIX. st. J. Gibson (1790–1866) i R. Westmacott (1755–1856), ograničavali su se na eklektičko variranje skromna tematskog repertoara (javni i nadgrobni spomenici, portretna poprsja) pridržavajući se tradicije. U prvim desetljećima XX. st. jačaju utjecaji s kontinenta; os. J. Epsteina (1880–1960) koji je stvorio niz markantnih brončanih portreta znamenitih suvremenika; Eric Gill (1882–1940) slijedio je izraz smirene monumentalnosti A. Maillola, a Alfred Frank Hardiman (1891–1949) išao je za monumentalnošću u lapidarnoj modelaciji ploha i oblika. Smiona rješenja teških i sažetih ljudskih likova koji postupno prelaze u apstraktne volumene ostvario je H. Moore (1898–1986) i u apstraktnom izrazu srodna mu B. Hepworth (1903–75). Slikar i kipar B. Nicholson (1894–1982) slijedio je isprva P. Picassa i G. Braquea, ali ga je susret s P. Mondrianom usmjerio prema geometrijskoj apstrakciji (višebojni reljefi s kvadratima i kružnicama). Lynn Chadwick (1914–2003) radi prve mobile; međunarodnu reputaciju stekli su R. C. Butler (1913–81), Bernard Meadows (1915–2005), K. Armitage (1916–2002), E. Paolozzi (1924–2005) i Leslie Thornton (1925–2016); 1960-ih afirmirali su se minimalističkom skulpturom A. Caro, konceptualnom Bruce McLean, Gilbert & George, performansama B. McLean, a instalacijama Barry Flanagan, Damien Hirst. – Pejsažno je slikarstvo na početku XIX. st. bilo u duhu nizozemskih majstora XVII. st.; izdvajaju se J. Crome (1768–1821) i akvarelist J. S. Cotman (1782–1842), dok su nove kolorističke harmonije, anticipirajući impresionizam, otkrivali J. Constable (1776–1837), W. Turner (1775–1851) i autor poetičnih akvarela R. P. Bonington (1802–28) utječući na razvoj francuskog pejsažnoga slikarstva i tzv. barbizonske škole. Portrete radi T. Lawrence (1769–1830), žanr-prizore D. Wilkie (1785–1814), a animalističkim motivima E. H. Landseer (1802–93) često karikira komična obilježja čovjeka. Posebno mjesto zauzima W. Blake (1757–1827), koji je svojim fantastičnim vizijama ilustrirao Bibliju, Dantea i Shakespearea. Za razvoj engleskoga slikarstva presudna je bila pojava prerafaelita, koje je 1848. osnovao D. G. Rossetti (1828–82); priključili su mu se F. M. Brown (1821–93), W. H. Hunt (1827–1910), J. E. Millais (1829–96) i dr. Suprotstavljanje akademizmu i narativnosti predstavlja slikarstvo J. Whistlera (1834–1903). Potkraj XIX. st. u duhu francuskih impresionista stvarali su Philip Wilson Steer (1860–1942), William Nicholson (1872–1949) i Augustus John (1878–1961). Nakon londonskih izložbi djela V. van Gogha, H. Matissea i P. Picassa (1910. i 1912), slikari okupljeni oko umjetničkih skupina Bloomsbury (Vanessa Bel, Duncan Grant) i Camden Town (Harold Gilman, Charles Ginner) afirmirali su suvremeni slikarski izraz; kubizam i napose futurizam zastupali su tzv. vorticisti (W. Lewis, D. Bomberg i dr.), a nadrealizam Paul Nash (1889–1946) te apstraktno slikarstvo svojim raznovrsnim postupcima G. Sutherland, V. Pasmore, John Piper, Keith Vaughan i dr. Nakon 1950-ih slikari slijede pop-art (Patrick Caulfield, D. Hockney), op-art (Bridget Riley), minimalizam (Peter Joseph), performans (Stuart Brisley) te konceptualnu umjetnost (Richard Long, Hamish Fulton). – Posebno mjesto u engleskoj umjetnosti ima grafika, koja je u XIX. st. dosegnula vrhunac u opusu rafiniranog ilustratora A. V. Beardsleja (1872–98), a početkom XX. st. u grafičkim listovima F. Brangwyna (1867–1956). – Stilsku mnogovrsnost umjetničkog obrta u XIX. st. guši jaka industrijalizacija. God. 1759. za javnost se otvorio Britanski muzej, 1851. osnovan je Muzej South Kensington, danas Victoria i Albert Museum, 1856. National Portrait Gallery, a 1897. Tate Gallery.

Glazba

Engleska ima dugu i raznovrsnu glazbenu tradiciju, počevši od srednjega vijeka. Njezina se glazbena baština očituje u mnogim područjima uključujući folklornu i umjetničku glazbu (madrigali, crkvena glazba, opere, komorna i koncertna glazba). Najstariji sačuvani glazbeni spomenici (X–XI. st.) sadržavaju glazbu koja se oslanja na praksu gregorijanskoga korala (npr. tzv. Winchesterski tropar). Jedno je od najstarijih sačuvanih djela razvijene engleske polifonijske glazbe »Sumer is icumen in« iz XIII. st., za šest glasova s tekstovima na latinskom i engleskom jeziku. Na području crkvene glazbe u Engleskoj se prakticiralo nekoliko liturgija, od kojih je među najistaknutijima tzv. Sarum Rite iz Salisburyja. Početkom XV. st. J. Dunstable i njegovi suvremenici imali su velik utjecaj na glazbu europskoga kontinenta. U doba renesanse u Engleskoj je cvjetalo nekoliko glazbenih žanrova poput madrigala, instrumentalnih fantazija i fantazija za glazbala s tipkama te crkvene glazbe katoličke i anglikanske tradicije. Najutjecajniji među renesansnim skladateljima bili su Th. Tallis, Th. Morley i W. Byrd. Najveći majstor engleske barokne glazbe bio je H. Purcell, posebno u svojoj instrumentalnoj, zborskoj i scenskoj glazbi. Tijekom XVIII. st. znatan su doprinos engleskoj glazbi dali stranci: G. F. Händel znatno je unaprijedio englesku glazbenu kulturu svojim talijanskim operama, engleskim oratorijem i mnogobrojnim instrumentalnim vrstama, a J. Ch. Bach proveo je znatan dio svoje karijere u Londonu, pridonijevši usponu glasovirske glazbe u tome gradu. Među engleskim skladateljima toga razdoblja istaknuli su se Thomas Linley i William Boyce.

U prvoj polovici XIX. st. značajna osobnost engleskoga glazbenog života bio je W. S. Bennett. Uz njega su se istaknuli članovi tzv. londonske glasovirske škole, poglavito Čeh J. L. Dussek i Irac J. Field. U drugoj polovici i pri kraju XIX. st. izrazite osobnosti kao što su bili Ch. H. Parry, Ch. V. Stanford, G. Grove, Alexander Campbell Mackenzie, E. W. Elgar, Henry Wood i dr. ponovno su ojačali britansku glazbenu kulturu i obnovili njezino mjesto na međunarodnoj glazbenoj sceni.

Skladatelji XX. st. prihvatili su raznolikost glazbenih stilova i formi poput neofolklora, glazbenih struja iz Francuske, Austrije i Njemačke, američkog jazza i suvremenih popularnih smjerova. R. Vaughan Williams, G. T. Holst, Roger Quilter, W. Walton, M. Tippett, Harrison Birtwistle, Mark-Anthony Turnage, Thomas Ades, te posebno B. Britten, pripadaju među najcjenjenije engleske skladatelje XX. st. Londonski West End značajno je središte glazbenoga kazališta, kojemu su glavni predstavnici Noel Coward, Ivor Novello i A. L. Webber. Engleski rock-sastavi poput Beatlesa, Rolling Stonesa i Spice Girls izvršili su u svojim žanrovima svjetski utjecaj.

Englesko je društvo tijekom povijesti općenito pružalo jaku podršku glazbi na dvoru, u crkvama, kazalištu i koncertnim prostorima. Jedno od središnjih mjesta u engleskoj glazbenoj baštini zauzima katedralna zborska tradicija, koja uključuje djelatnost zborova Westminsterske opatije i raznih koledža poput npr. King’s Collegea (Kraljevski koledž) u Cambridgeu. Opera zauzima istaknuto mjesto u glazbenome životu; djeluju operne kuće kao što su Royal Opera (Kraljevska opera), Covent Garden, English National Opera (Engleska nacionalna opera) i Opera North. Orkestri su s međunarodnim ugledom London Symphony, London Philharmonic, Philharmonia, Royal Philharmonic i Halle Orchestra iz Manchestera. Postoje i mnogobrojni komorni ansambli, među kojima su najistaknutiji London Mozart Players, Academy of St. Martin-in-the-Fields i English Chamber Orchestra. Ranu glazbenu scenu predstavljaju vrhunski ansambli poput Gabrieli Consort and Players, Tallis Scholars, The Scholars of London, The Sixteen, Academy of Ancient Music, Hanover band i drugi. Cijenjenu i dugu tradiciju u Engleskoj imaju i amaterska zborska društva i pokret sastava limenih puhača. Među najpoznatijim su glazbenim festivalima Three Choirs Festival, Glyndebourne Festival (opera), Adelburgh Festival i široko popularni Henry Wood Promenade Concerts (tzv. Proms, koji se održavaju svake godine u londonskoj dvorani Royal Albert Hall od sredine srpnja do sredine rujna).

Na području elektroničkih medija od svojeg je osnutka 1922. na promidžbi glazbe vrlo aktivan BBC (British Broadcasting Corporation), koji sponzorira nekoliko glazbenih ansambala, uključujući BBC Symphony Orchestra, BBC Singers i BBC Philharmonic (orkestar specijaliziran za izvođenje suvremene glazbe). Važnu ulogu u suvremenoj engleskoj glazbenoj kulturi ima i komercijalna radiopostaja Classic FM.

Engleska folklorna glazba svoje korijene ima u pjesmi i plesu. Najpopularniji su tipovi takvih pjesama balade, carols i tzv. sea shanties. Trajnu popularnost uživaju i danas plesovi poput English country dancing, Morris dancing i sword dancing.