TRAŽI DALJE:
STRUKE:

judaizam

ilustracija
JUDAIZAM, Haggada, prikaz Pashe na minijaturi, oko 1400., Izraelski muzej, Jeruzalem
ilustracija1ilustracija2

judaizam (kasnolat. iudaismus < grč. ἰουδαϊσμός, prema Ἰουδαῖος: Judejac, Židov), religija Židovâ, potomaka starih Hebreja i baštinika njihovih svetih knjiga, ukupnost vjerskih, društvenih i kulturnih institucija Izraelova naroda; općenito, židovska vjerska, kulturna i društvena tradicija kako je utvrđena i ustaljena nakon babilonskoga sužanjstva obnovom u Palestini, poglavito u plemenu Juda, društveni svjetonazor, ponašanje i djelovanje, društvene, kulturne i pravne norme kod Židova. (→ židovi)

Utemeljitelj je židovske vjere Abraham, s kojim je Bog (JHVH; → jahve) sklopio savez (b’rith). Nakon progonstva u Egiptu, Abrahamovi potomci, Hebreji, nastanili su se u Kanaanu, zemlji obećanoj od Boga, vjerojatno u XIII. st. pr. Kr. No prije ulaska u Kanaan Židovi su 40 godina ostali u pustinji, a vodio ih je Mojsije. Na Sinaju je Bog Mojsiju objavio svoj Zakon. Kršenja Zakona uzrok su ljudskim nedaćama; u budućnosti treba doći Mesija, koji će uspostaviti kraljevstvo pravde. Židovima koji su se nastanili u Kanaanu vladali su suci pa kraljevi (David je Zavjetnu škrinju prenio u Jeruzalem, a Davidov sin kralj Salomon (Salamun), u Jeruzalemu je izgradio prvi Hram). U doticaju sa susjednim narodima Židovi su neprestano bili izloženi idolopokloničkim kultovima, ali su ih proroci podsjećali na njihove dužnosti i obveze prema Bogu. Razorenje prvoga Hrama (587. pr. Kr.) i babilonsko sužanjstvo promijenili su uvjete. Nakon povratka iz sužanjstva (538. pr. Kr.) i ponovne izgradnje Hrama (515. pr. Kr.) Hebreji, uglavnom iz Judina plemena, obnovili su vjerski život u Jeruzalemu strogo u skladu s Mojsijevim zakonima (→ tora). Dodiri i sučeljavanja s helenizmom doveli su do političke afirmacije judaizma, ali i do unutarnjih rascjepa (→ eseni; farizeji, saduceji), a do izraženijih zahtjeva za što strožim poštivanjem Mojsijevih zakona došlo je u doba rimskoga gospodstva. Već nakon prvoga razorenja Hrama, za sužanjstva u Babiloniji (587. do 538. pr. Kr.), žrtveno je bogoslužje bilo zamijenjeno molitvama (čitanje ili recitiranje tekstova iz Tore), a judaizam se očitovao i slavljenjem šabata i obrezanjem. Nakon razorenja god. 70. drugoga Hrama (što ga je bio izgradio Herod) sinagogalni oblik bogoslužja ostao je jedini.

Temeljni je izvor judaizma Biblija, koja za Židove obuhvaća samo one dijelove što za kršćane čine Stari zavjet. Ona obuhvaća Petoknjižje (Pentateuh; hebr. Tora), Proroke (hebr. Nevi‘im) i Spise (hebr. Ketuvim). Pritom je temeljan prvi dio, Tora (Nauk). No pored pisanoga Zakona (pisana Tora) postoji i usmeni Zakon (usmena Tora), koji predajom ide unatrag sve do Mojsija; taj »usmeni« Zakon zapisao je oko 200. god. Rabi Juda ha-Nassi, a u rabinskim školama Palestine i Babilonije nazvan je Mišna. Mišna i komentari koji su joj u idućim stoljećima dani, Gemara, zajedno tvore Talmud.

Židovska se vjera shvaća kao savez Boga s patrijarsima i njihovim potomcima, koje je Bog izabrao kako bi širili njegovo štovanje među narodima, a za djecu Izraelovu taj savez znači obvezu vjernosti Bogu i Zakonu (Tori). Tora nije samo zbirka vjerskih i ćudorednih pravila, nego i zakonik koji sadrži zakone što se odnose na primjenu pravde, postupanje s robovima, vođenje rata itd. Ispovijed židovske vjere riječ je Mojsijeva: »Čuj, Izraele (Š’ma Jisra‘el), Gospod je Bog naš, Gospod je jedan« (Deuteronomij, VI, 4–9, XI, 13–21). To je temeljna potvrda židovskoga jednoboštva (monoteizma).

Osnove židovskoga vjerskoga nauka sažeo je u XII. st. židovski teolog i filozof Majmonid (Maimonides) u 13 točaka: 1. Bog je Stvoritelj svega što je bilo, što jest i što će biti i Providnost svijeta; 2. Bog je Jedan Jedini; 3. On nije tjelesan i ne može se prikazati ni u kojem obliku; 4. Bog je prvi i posljednji; 5. Svoje molitve trebamo upućivati samo Bogu; 6. Sve riječi Izraelovih proroka istina su; 7. Mojsijeva su proročanstva istinita. On je najveći od svih proroka; 8. Tora (Zakon) kakvu imaju Židovi ona je koja je dana Mojsiju; 9. Tora se neće mijenjati i Bog neće dati drugu Toru; 10. Bog zna sva djela i sve misli ljudî; 11. On nagrađuje one koji ispunjavaju njegove zapovijedi i kažnjava one koji ih krše: 12. Bog će poslati Mesiju kojega su navijestili proroci, Izrael čeka dan njegova dolaska; 13. Potpuna vjera u uskrsnuće mrtvih.

Judaizam propisuje svetkovine i blagdane. Subota (Šabat) je dan obveznoga odmora. Drugi su glavni judaistički blagdani tri »hodočasnička« blagdana, od kojih svaki čuva spomen na neki događaj iz židovske povijesti: Pesah, koji održava uspomenu na izlazak iz Egipta, Šavuot (Tjedni, Sedmice), koji čuva sjećanje na objavu Deset zapovijedi Božjih na gori Sinaju, Sukot (Sjenice), koji održava spomen na četrdesetogodišnje prebivanje u pustinji nakon izlaska iz Egipta. Njima se dodaju i dva »stroga« blagdana: Roš ha-Šana (Nova godina), kojom se slavi Stvaranje, i Jom Kipur (Dan oprosta i pokajanja), posvećen postu i molitvi i preispitivanju svojih čina. Na šabat i druge blagdane zabranjeno je raditi.

Spomenutim se blagdanima dodaju i dva manja: Purim (Blagdan izbavljenja), obljetnica čudesnoga oslobođenja Židova iz Perzije, radosni blagdan kada se čita knjiga o Esteri, te Hanuka (Blagdan svjetlosti), kojim se slave pobjede Jude Makabejca te očišćenje od poganskih znamenja i posvećenje drugoga Hrama u Jeruzalemu nakon tih pobjeda.

Židovsko bogoštovlje propisuje tri dnevna bogoštovna čina (šahrit, minha, arvit) za radne dane. Na Šabat, za svetkovina i za neomenije (prvi dan liturgijskoga mjeseca) dodaje se musaf, koji dolazi iza šahrita.

Citiranje:
judaizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 10. 7. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=29433>.