Tarski [ta'rsk’i], Alfred (pravo prezime Teitelbaum), poljski logičar i matematičar (Varšava, 14. I. 1901 – Berkeley, 26. X. 1983). Doktorirao 1924. iz matematike na Sveučilištu u Varšavi, gdje je potom predavao logiku. Emigrirao 1939. u SAD; isprva predavao na Harvardovu sveučilištu, a od 1942. do 1973. na Sveučilištu u Berkeleyu. U pionirskom radu Pojam istine u formaliziranim jezicima (Pojęcie prawdy w językach nauk dedukcyjnych, 1933) razložio je matematičku definiciju istine te zaključio da pojam istinosti ima antinomijski karakter, koji proizlazi iz univerzalizma govornoga jezika. Prvotno jedinstveni jezik morao bi se razlučiti na tzv. objektni jezik i tzv. metajezik u kojem se strogo definira istinitost iskaza objektnog jezika čime se izbjegavaju moguće antinomije. Zauzimajući se za rehabilitaciju pojma istinosti, tvrdio je da je to filozofski najhitniji problem. Tim je radom znatno utjecao na analitičku filozofiju, simboličku logiku, semantiku i filozofiju jezika. Bavio se i konceptom logičke posljedice u djelu O pojmu logičke posljedice (O pojęciu wynikania logicznego, 1936), algebarskom logikom, metodama dedukcije. S Abrahamom Robinsonom Tarski je koncipirao matematičku teoriju modela. Znatno je pridonio i teoriji skupova, topologiji, teoriji mjere, geometriji i algebri. Ostala važnija djela: Uvod u matematičku logiku i metodologiju matematike (Einführung in die mathematische Logik und in die Methodologie der Mathematik, 1937), Metoda odlučivanja za elementarnu algebru i geometriju (A Decision Method for Elementary Algebra and Geometry, 1948), Algebra kardinalnih brojeva (Cardinal Algebras, 1949), Nerazriješene teorije (Undecidable Theories, 1953), Logika, semantika i metamatematika (Logic, Semantics, Metamathematics, 1956).
