Wilsonova komora

Wilsonova komora [wi'lsən~] (po Charlesu Thomsonu Reesu Wilsonu koji ju je izumio 1912), prvi uređaj u kojem se mogla vidjeti putanja električki nabijenih čestica, posebno α-čestica i elektrona emitiranih iz radioaktivnih materijala. U osnovi je to posuda ispunjena smjesom zraka i vodene pare, u kojoj se brzim povećanjem njezina volumena s pomoću pokretne membrane i klipa, zbog pada tlaka i temperature, postiže prezasićenost zraka vodenom parom. Prolaskom kroz komoru, brza čestica nabijena električnim nabojem duž svoje putanje ionizira molekule zraka. Ionizirane molekule postaju središta kondenzacije na kojima nastaju sitne kapljice tekućine. Tragovi načinjeni od kapljica vidljivi su po nekoliko sekundi. S pomoću Wilsonove komore otkriveni su pozitron (1932) i mion (1936). Na tom osnovnom načelu razvijena je maglena komora (→ blackett, patrick maynard stuart) i komora s mjehurićima (→ glaser, donald arthur).