vrijeme, neprekidni slijed promjena u kojem se trenutci ili njihove transformacije mogu zamisliti kao neprekidni niz oblika koji jedan drugoga potiru; neprostorni kontinuum.
1. U fizici, osnovna fizikalna veličina (znak t) koja opisuje trajanje zbivanja, razmak između dvaju događaja ili redoslijed odvijanja događaja; skalarna veličina koja omogućuje razlikovanje dvaju inače identičnih događaja u istoj točki prostora. Smjer vremena iz prošlosti u budućnost nije vezan uz prostorno usmjerenje, već uz entropiju i druge nepovratne procese, npr. biološko starenje ili širenje svemira. Mjerna jedinica vremena jest sekunda (znak s). Iznimno su dopuštene mjerne jedinice: minuta (znak min), koja traje 60 sekundi, sat (znak h) koji traje 3600 sekundi, dan (znak d) koji traje 24 h = 1440 min = 86 400 s, godina. Za mjerenje vremena mogu poslužiti periodične pojave u prirodi, npr. rotacija i revolucija Zemlje, i različite naprave, npr. pješčani sat, vodeni sat, mehanički sat, digitalni sat, atomski sat i dr. Međunarodno atomsko vrijeme (TAI) mjeri se s pomoću atomskih satova te se iz njega izvodi svjetsko vrijeme (UTC) kao temelj za sva mjerenja i za tzv. građansko vrijeme, mjesna vremena, vremenske zone te različita službena vremena.
U klasičnoj teoriji relativnosti sve do XX. st. smatralo se da vrijeme jednoliko teče za svakoga i na svakome mjestu, primjerice Galileijeve transformacije iskazuju stav da je vrijeme za sve referentne sustave isto, Newtonov zakon gravitacije opisuje gravitacijsku silu kao trenutačno međudjelovanje na daljinu.
U specijalnoj teoriji relativnosti Albert Einstein postavio je tvrdnju o ovisnosti vremena o brzini gibanja sustava: što se sustav brže giba, vrijeme sporije teče. Ako su npr. dva sata sinkronizirana i postavljena jedan uz drugi, oni pokazuju isto vrijeme sve dok ostaju jedan uz drugi. Ako se jedan od satova giba relativističkom brzinom (usporedivom s brzinom svjetlosti), a drugi sat ostaje mirovati, onda će sat u sustavu koji se giba pokazivati da vrijeme teče sporije nego na satu u sustavu koji miruje za faktor √ 1 − v²/c² , gdje je v brzina gibanja sustava, a c brzina svjetlosti. Ta se pojava naziva dilatacija vremena. Dokazana je eksperimentalno na više načina, npr. uspoređivanjem vremena poluraspada brzih miona koje se povećava s brzinom gibanja tih čestica. Dok su se prostor i vrijeme u klasičnoj fizici smatrali odvojenim entitetima, u teoriji relativnosti oni su povezani u jedan četverodimenzionalni prostor-vrijeme, pri čem je vrijeme samo jedna od komponenata prostor-vremena. Povratni fizikalni procesi podvrgavaju se simetriji obrata vremena (T-invarijantnost) što znači da izgledaju jednako kad se odvijaju unatrag u vremenu. U fizici dodatnih dimenzija (više od četiriju dimenzija), u kozmologiji i višedimenzijskim teorijama struna i superstruna (→ supergravitacija) vremenu pripada uvijek samo jedna dimenzija.
2. U astronomiji, praćenje tijeka vremena i određivanje vremenskih mjernih jedinica postiže se opažanjem periodičnih prirodnih pojava koje su vezane uz rotaciju i revoluciju Zemlje i gibanje drugih nebeskih tijela. Sunčano vrijeme jest geocentrično vrijeme koje se mjeri od prolaska Sunca kroz gornji meridijan mjesta u kojem se mjeri. Zvjezdano (sideričko) vrijeme jest geocentrično vrijeme koje se mjeri od prolaska zvijezda preko mjesnog meridijana koje se rabi se za određivanje položaja nebeskih tijela na nebu. Zemaljsko vrijeme (TT) suvremeni je astronomski vremenski standard za astronomsko mjerenje s površine Zemlje, jednako je međunarodnom atomskom vremenu (TAI) plus 32,184 sekunde. Julijansko vrijeme broji dane od početka Julijanskoga razdoblja, tj. od podneva (12:00 UTC) 1. siječnja 4713. pr. Kr. prema Julijanskom kalendaru. Kozmičko vrijeme definirano je na temelju modela širenja svemira, s početkom u trenutku velikoga praska.
3. U meteorologiji, stanje atmosfere u nekom trenutku na promatranome mjestu, izraženo vrijednostima meteoroloških elemenata kao što su oborine, tlak, temperatura, vlažnost, vidljivost, naoblaka i druge meteorološke pojave. U širem smislu, stanje troposfere ili njezina donjega dijela tijekom nekoliko dana, najdulje do jednoga mjeseca, a određuje se na meteorološkim postajama u određenim razdobljima.
Pod umjetnim djelovanjem na vrijeme razumiju se aktivnosti koje dovode do promjene vremenskih uvjeta na nekom lokalitetu. U užem smislu to su izazivanje ili povećanje količine oborina, raspršivanje magle, sprječavanje pojave tuče. U širem smislu to su povećanje gradova, sječa šuma na velikim arealima (kao u području Amazone), stvaranje novih velikih jezera, povećanje gustoće prometa i emisija velikih količina plinova iz industrijskih i drugih objekata, što dovodi do efekta staklenika, onečišćenja zraka i dr. Promjene klime (prosječnoga stanja atmosfere) našega planeta potkraj XX. stoljeća izazvane čovjekovim djelovanjem globalnih su razmjera.
4. U lingvistici, termin za jednu od glagolskih gramatičkih kategorija. Glagolsko vrijeme uvijek postavlja radnju ili stanje glagola u odnos prema određenoj točki na vremenskoj osi (u prošlosti, sadašnjosti, ili budućnosti). Ako se ta točka pomišlja u odnosu prema trenutku govorenja, riječ je o apsolutnom glagolskom vremenu, a ako se ona postavlja u odnos prema vremenu koje je iskazano nekim drugim glagolom u rečenici, riječ je o relativnom glagolskom vremenu. Odnos relativnog i apsolutnoga glagolskog vremena osobito dolazi do izražaja u jezicima koji imaju pravila o slaganju vremena (lat. consecutio temporum): u lat. rečenici Rogabam, quid fecisses »Pitao sam što si (bio) radio« glagol rogare »pitati« nalazi se u prošlom (nesvršenom) vremenu (imperfektu) koje se odnosi na trenutak govorenja (apsolutno vrijeme); glagol facere »raditi« dolazi u konjunktivu pluskvamperfekta (relativno vrijeme), jer izražava da se radnja zavisne rečenice dogodila prije radnje glavne rečenice. Podjela na prošlo, buduće i sadašnje vrijeme nije u jezicima onoliko česta kako bi se očekivalo: mnogi jezici prošlomu vremenu (preteritu) suprotstavljaju jedno ne-prošlo vrijeme, koje može izražavati i sadašnjost i budućnost (npr. u izumrlom hetitskome), a u mnogim jezicima razlikuje se nekoliko prošlih vremena ovisno o stupnju udaljenosti radnje glagola od sadašnjosti (npr. nedavno prošlo vrijeme, davno, i vrlo davno ili pretprošlo vrijeme). Neki jezici (npr. adigejski jezici na Kavkazu) sustavno razlikuju određena i neodređena vremena, ovisno o tome zamišlja li se ostvarenje radnje glagola u nekom određenom trenutku ili razdoblju, ili pak u neodređenoj prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti. Premda nije univerzalna, vrijeme kao gramatička kategorija postoji u mnogim jezicima, često u osebujnom odnosu prema drugim glagolskim kategorijama poput vida (aspekta) i načina. U gramatičkim opisima mnogih jezika vlada nedosljednost u terminologiji, pa se oblici koji izražavaju vidske oprjeke često nazivaju posebnim glagolskim vremenima.
5. U filozofiji, jedan od osnovnih pojmova, tijesno povezan s činjenicom da u ljudskom iskustvu postoji promjena. Nekoliko je načina na koje se iskazuje postojanje u vremenu: prošlost, sadašnjost, budućnost, trajanje. U grčkoj filozofiji odvaja se pojam vremena od konkretnih promjena koje se događaju u njem. Pitagorejci su vrijeme povezivali s prostorom (s rotacijom nebeskih sfera). Elejci su negirali gibanje i vrijeme, što pokazuju Zenonovi paradoksi. Grčki atomisti nisu poricali vrijeme ni gibanje, ali vrijeme nisu svrstavali u prva načela, za razliku od prostora i materije. Heraklit je poricao nepromjenljivost supstancije i kao načelo uveo neprekidnu promjenu. Epikur je vrijeme smatrao slučajnošću slučajnosti. Za Platona je vremenitost privid koji se očituje u promjeni, a vrijeme pokrenuta slika vječnosti. Aristotel vrijeme povezuje s brojem, pri čem mu je vrijeme izraz za gibanje prema onomu prije i onomu poslije. Grčki su filozofi razlikovali još i vrijeme kao kronološko, tj. numeričko, kvantitativno, kao kairotičko ili prikladno, kvalitativno ili metafizičko. Ideja o vremenu kao iluziji prisutna je u grčkoj filozofiji još i prije Platona (sofist Antifon iz V. st. pr. Kr. držao je da vrijeme nije stvarnost nego samo pojam ili mjera), u budističkoj filozofiji, ali i u suvremenoj filozofiji J. E. McTaggarta, koji je iznio stav o nerealnosti vremena i o vremenu kao proizvodu našega uma.
Za razliku od grčkih mislilaca, kršćanski su filozofi i teolozi bili uvjereni da svijet ima početak u vremenu, a vrijeme teče pravocrtno prema svojemu svršetku (eshatološko shvaćanje vremena). Na pitanje što je vrijeme sv. Augustin odgovara da zna kada ga nitko ne pita, a da ne zna kada ga se pita o vremenu, tj. da ne može dati preciznu definiciju vremena. Vrijeme za njega ima svoj početak i ono je jedno od Božjih stvorenja.
I. Kant branio je Newtonovu ideju o postojanju apsolutnoga i relativnoga prostora i vremena. Apsolutno vrijeme (i prostor) bilo bi neovisno o bilo čem i predstavljalo bi mogućnost svakoga gibanja i promjene. Takvo shvaćanje apsolutnoga vremena (i prostora) kritizirali su G. W. Leibniz, G. Berkeley, R. Bošković, E. Mach i dr. Leibniz je vrijeme (i prostor) shvaćao kao odnose (relacije) među stvarima u prostoru i vremenu. Prostor mu je odnos koegzistencija, a vrijeme slijed sukcesija. Za Boškovića su prostor i vrijeme načini (modusi) postojanja stvari i izvan i mimo njih ne može se govoriti o prostoru i vremenu (relacijska teorija prostora i vremena). Ta se teorija najjasnije očituje u teoriji relativnosti, gdje su prostor i vrijeme združeni u novi entitet, prostor–vrijeme. Svojstva vremena (i prostora) tu se mijenjaju s obzirom na klas. shvaćanje, tj. vrijeme se rasteže (dilatacija vremena), a prostor sužava (kontrakcija dužina).
U filozofiji egzistencije, a posebno kod M. Heideggera, vrijeme je temeljni način iskustva smisla bitka, dok je H. Bergson vrijeme shvaćao kao trajanje (durée), ne samo kao fizički medij i mentalni konstrukt nego kao intuiciju u kojoj se stječu prošlost, sadašnjost i budućnost.
6. U ekonomiji, trajanje u duljim ili kraćim razdobljima, ritam u slijedu događaja, i u trenutcima događaja, odluka, rokova, s dugotrajnijim ili kratkotrajnijim posljedicama. Sa stajališta sadašnjega trenutka može biti prošlo, sadašnje i buduće, ali ono sa stajališta ljudskoga djelovanja ima različito značenje. Pojavljuje se i kao povijesno vrijeme, kao razdoblja velikih društveno-političkih i kulturnih promjena, značajnih tehnoloških inovacija i ekonomskog napretka, te kao duži ili kraći ciklusi kolebanja gospodarskih prilika. Za potrebe ekonomske analize definirana su kratka, srednja, duga i sekularna razdoblja, prilagođena različitim procesima, koji zahtijevaju kraće ili dulje vrijeme kako bi iscrpli svoje pokretačke čimbenike. Kalendarska godina također je prilagođena potrebama i procesima koji se u njoj odvijaju. Ona je standardni okvir za poslovne, administrativne, fiskalne, političke i kulturne djelatnosti, kao i za iskaze njihovih rezultata. Za potrebe analize proizvodnih procesa, razlikujemo vrijeme pripreme, vrijeme proizvodnje, vrijeme rada, a sa stajališta izgradnje proizvodnih pogona razlikujemo vrijeme projektiranja, vrijeme ulaganja i izgradnje i vrijeme rada (eksploatacije). Vrijeme prometa obuhvaća nabavu sredstava i materijala za proizvodnju te vrijeme prodaje gotovih proizvoda. Sa stajališta rada vrijeme dijelimo na radno i neradno, a radno opet na radni dan i radni tjedan. U financijskom području također se pojavljuju različita operativna razdoblja. Tako je štednja u načelu odgođena potrošnja, koja dovodi do vremenskog odmaka dobivanja novca od prodaje i izdatka dobivenoga novca za kupnju. Zadržavanje novca ima prednost većeg izbora i pogodnijega vremena za kupnju, što se izražava kao preferencija likvidnosti i usporava novčani optjecaj, a ako se štednja drži u banci, ona može biti oročena uz novčani dobitak na određeno, ugovoreno, vrijeme. Krediti također mogu biti ugovoreni za dulja ili kraća razdoblja između njihova korištenja i otplate. Upotreba vremena može osobito biti složena u spekulativnim poslovima, u kojima se izravno igra na neizvjesnost i rizik budućih zbivanja. Vrlo važno područje primjene vremenske analize područje je potrošnje. Potrošnju obično pratimo po novčanim izdatcima za potrošna dobra, ali između nabave i potrošnje potrošnih dobara može postojati znatan vremenski odmak. U slučaju trajnih potrošnih dobara sama potrošnja može trajati dugo nakon trenutka njihove nabave, jer se troše postupno pružajući kroz dugo vrijeme koristan potrošni učinak. Slično se ponašaju i javna dobra, koja pružaju potrošne usluge velikomu broju potrošača godinama i desetljećima nakon plaćenih troškova izgradnje.
