tuneliranje (tunelski efekt, tunelski učinak), kvantnomehanička pojava pri kojoj postoji vjerojatnost da čestica svlada prepreku (potencijalnu barijeru) kada to zakoni klasične fizike ne dopuštaju tj. proboj čestice kroz potencijalnu prepreku. Primjerice, pri naletu čestice na središte odbojne sile kojoj je potencijalna energija veća od kinetičke energije čestice, klasično je moguće samo odbijanje čestice. Ipak, zahvaljujući valnim svojstvima koja kvantna mehanika pridjeljuje česticama, valna funkcija čestice ne iščezava ni u samoj barijeri, ni iza nje. Stoga postoji određena vjerojatnost (dana kvadratom modula valne funkcije) da se čestica nađe i u klasično zabranjenim područjima prostora. Ta vjerojatnost ovisi o visini i širini barijere, a pokusi potvrđuju da je, pri naletu mnoštva čestica, broj onih koje prođu barijeru razmjeran kvantno-mehanički izračunanoj vjerojatnosti. Tuneliranjem su protumačene mnogobrojne pojave u nuklearnoj i atomskoj fizici, poput alfa-raspada atomskih jezgri (George Gamow, 1928), spontane fisije, emisije elektrona iz metalnih površina u supravodičima. U posljednjem slučaju riječ je o posebnoj vrsti tuneliranja vezanoj uz energijski procijep i promijenjenu gustoću stanja za normalno vodljive kvazičestice u supravodiču. Struja elektrona koji prolaze tuneliranjem kroz potencijalnu barijeru primjenjuje se u pretražnom mikroskopu s tuneliranjem, kojom se ispituje elektronska struktura površina vodljivih uzoraka.
