Teognid (iz Megare, Megaranin) (grčki Θέογνις ὁ Μεγαρεύς, Théognis ho Megareús), grčki pjesnik (Megara, druga polovica VI. st. pr. Kr.). Po nekim mišljenjima rođen je na Siciliji (Megara Hibleja). O njegovu životu nema podataka, osim što se iz stihova zaključuje da je pripadao aristokraciji, a izgledno je da je bio u progonstvu. Najstariji predstavnik gnomičke poezije (→ gnoma), pisao je na jonskom dijalektu, često slijedeći homerovsku frazu. Pod njegovim se imenom u više od 40 srednjovjekovnih rukopisa sačuvala zbirka Mudre izreke u elegijskom distihu (Γνῶμαι δι’ ἐλεγείας – Gn mai di’ elegeías) ili Poticajne upute (῾Υποϑῆκαι παραινετικαί – Hypoth kai parainetikaí), tzv. Theognidea, s 1389 stihova raspoređenih u dvije knjige vrlo šarolika sadržaja koje ne tvore organsku cjelinu. Najvjerojatnije je prvotna zbirka, što ju je sastavio sam Teognid (sa sigurnošću mu se pripisuje oko 250 stihova, mahom upućenih mladiću Kirnu), proširena u V. st. pr. Kr. stihovima drugih pjesnika (→ euen, mimnermo, solon, tirtej) za potrebe simpozija; druga knjiga mnogo je kasnija bizantska kompilacija. Tematski se pjesme mogu podijeliti na etičko-političke, najčešće u obliku savjeta, gozbene i (homo)erotske. U pesimistično intoniranim elegijskim distisima prisutne su izreke o promišljenosti i umjerenosti, ali i aristokratske predodžbe o društvu i demokraciji. Slavan kao moralistički izvor u antici, spominjali su ga Aristofan, Antisten iz Atene, Izokrat, Ksenofont, Platon, Aristotel i Plutarh, a njegovim su se stihovima koristili sofisti. Pobudio je i zanimanje rimskih književnika Ovidija i Horacija. Friedrich Nietzsche komentirao ga je iz filološke i filozofske perspektive (O Teognidu Megaraninu, 1864; O povijesti teognidovske zbirke izreka, 1867; O genealogiji morala, 1887). Na hrvatski su ga prevodili Hugo Badalić, Koloman Rac i Dubravko Škiljan.
