Solon (grčki Σóλων, Sόlōn, latinski Solon, Solo), atenski državnik i pjesnik (Atena, oko 640. pr. Kr. – Cipar, oko 560. pr. Kr.). Godine 594. pr. Kr. bio je izabran za arhonta s ovlastima da u Ateni provede reforme. Oslobodio je seljake vezanosti uza zemlju, ukinuo hipotekarne dugove na zemlju i ropstvo zbog dugova, uveo maksimum za zemljišni posjed. Građane je podijelio u klase (razrede) prema visini prihoda od poljodjelstva, a opseg njihovih političkih prava i dužnosti (porezi, vojna služba) odredio je prema visini toga dohotka. Bez političkih prava ostali su bezemljaši, robovi i stranci. Usto je normirao život građana (obiteljsko i kazneno pravo, zaštita poljodjelstva, zabrana raskoši i dr.) i organizirao odgoj mladeži. Uputio se 571. pr. Kr. na desetogodišnje putovanje po Egiptu, Cipru i Maloj Aziji. Nakon povratka u Atenu (561. pr. Kr.) nije mogao spriječiti Pizistratovo nametanje za tiranina, pa se povukao iz javnoga života. Ubraja se u sedam grčkih mudraca i jedan je od najstarijih poznatih grčkih pjesnika. Od književnih radova koji mu se pripisuju sačuvali su se fragmenti političkih i poučnih elegija pod Tirtejevim utjecajem te pjesama u jampskim trimetrima i trohejskim tetrametrima. Jednostavnim i uvjerljivim stilom zagovarao je život temeljen na razboritosti i umjerenosti. Elegije su mu obilježene staloženim idealizmom, a u osobnije intoniranim jambima pojavljuje se glas starijega državnika koji se osvrće na svoje političko djelovanje. U novije doba filolozi pretpostavljaju da su Solonu pripisane elegije i jambi više nepoznatih pjesnika iz kasnoga VI. st. pr. Kr. te da su usmena tradicija njegovih pjesama i interpolacije pridonijele složenom problemu s fragmentima što se pojavljuju u više inačica. Ulomke njegovih djela preveli su na hrvatski Stjepan Senc, Hugo Badalić, Nikola Majnarić, Ton Smerdel i Dubravko Škiljan.
