Stokes [stuks], George Gabriel, englesko-irski matematičar i fizičar (Skreen, Irska, 13. VIII. 1819 – Cambridge, 1. II. 1903). Diplomirao 1841. na Sveučilištu u Cambridgeu, gdje je bio profesor matematike od 1849. do kraja života.
Bavio se istraživanjem viskoznosti fluida (1845) i pridonio formulaciji jednadžba koje opisuju viskoznost (Stokesov zakon, 1851). Proučavajući površinske valove, razvio je nelinearnu teoriju solitona, valnih paketa koji trajno zadržavaju svoj oblik (1847). Proučavao je promjene gravitacijske sile na Zemljinoj površini (1849). Objavio je nekoliko istraživanja koja se odnose na valnu teoriju svjetlosti, npr. rad o difrakciji (1849), objasnio je pojavu fluorescencije (1852), unaprijedio heliograf (1879). Autor je važnih radova iz matematike (npr. Stokesov teorem u analizi, 1854). Bio je član (od 1851) i predsjednik (1885–90) Royal Society. Po njem su nazvani krateri na Mjesecu i na Marsu (Stokes).
Stokesov teorem: linijski integral vektorske funkcije v uzet po nekoj zatvorenoj, po dijelovima glatkoj krivulji C jednak je površinskom integralu rotacije te funkcije po plohi S koja je po dijelovima glatka i koju omeđuje krivulja C, tj.
.
Stokesov zakon: glatko sferno tijelo koje se giba u viskoznom fluidu, ili taj fluid laminarno struji oko njega, svladava silu otpora koja iznosi: F = 6πηvr, gdje je η dinamička viskoznost, v brzina tijela, r polumjer sfernoga tijela.
Stokesov pomak: valna duljina emitiranoga elektromagnetskog zračenja pri radioluminiscenciji uvijek je veća ili jednaka valnoj duljini zračenja koje ju je izazvalo.
