selenografija

selenografija (grč. σελήνη: Mjesec + -grafija), grana astronomije koja opisuje i kartografira reljefne oblike na Mjesečevoj površini. Selenologija proučava Mjesečeva fizička svojstva i procese oblikovanja od početnoga do današnjega stanja.

Povijesni razvoj

Početak selenografije obično se povezuje s prvim teleskopskim opažanjima Galilea Galileija. On je svijetla i neravna područja Mjesečeve površine nazvao kopnima, a tamna i ravnija područja morima (1609). Johannes Hevelius je u djelu Selenografija ili opis Mjeseca (1647) dao crtež s mnoštvom pojedinosti Mjesečeve površine, nazivima mora, zaljeva i planinskih lanaca. Prvi kartografski prikaz Mjesečeve površine objavio je Johann Heinrich von Mädler (1834–36). William Henry Pickering objavio je Fotografski atlas Mjeseca (1903). Kartografiranje dalje strane Mjeseca započelo je nakon što je sovjetska letjelica Luna 3 (1959) snimila dio površine koji se ne može vidjeti sa Zemlje.

Selenografske koordinate

Selenografske širine računaju se od Mjesečeva ekvatora prema sjeveru i jugu od 0° do 90°.

Selenografske dužine računaju se od središnjega meridijana (meridijana koji se nalazi u središtu bliže strane) od 0° do 180° na zapad i na istok, tj. od 0° do 90° na bližoj strani.

Reljefni oblici

More (lat. mare) je ravnica okružena planinskim lancima, tamnija, ravnija i oko 1 km niža od srednje razine Mjesečeve površine. Planinski obrubi nastali su od materijala potisnuta i izbačena pri udaru, a ravnice su se oblikovale izlijevanjem lave u kratere, nekad i milijunima godina poslije udara. Imenovana su 22 mora i jedan ocean (u njima nema vode). Prekrivaju približno 17% Mjesečeve površine i uglavnom se nalaze na strani okrenutoj prema Zemlji tj. prekrivaju 31% površine bliže strane i 2% površine dalje strane. Slični reljefni oblici nazivaju se jezero (lacus), imenovanih je 20, močvara (palus), imenovane su tri, i zaljev (sinus), imenovano ih je 11.

Kopno je svjetlije područje između mora, izbrazdano pukotinama, kraterima i planinama. Gustoća kratera na kopnu u prosjeku je 30 puta veća nego u morima. Najdublji krater doseže dubinu 13 km (South Pole-Aitken basin) u odnosu na srednju razinu Mjesečeve sfere.

Krater (crater) je najčešći reljefni oblik, a imenovane su tisuće kratera. Ostali su kopneni reljefni oblici lanac kratera (catena), imenovanih 20, planina i planinski lanac (mons i montes), imenovanih 49, pukotina i sustavi pukotina (rima i rimae), imenovanih oko 100, nabor i nabori (dorsum i dorsa), imenovanih 39, rasjed (rupes), imenovanih osam, dolina (vallis), imenovanih 12, i dr.

Krater je kružna udubina ravnoga dna nižeg od okolnog terena, uzdignutih rubova, unutarnjih padina strmijih od vanjskih padina. U središtu udubine ponekad se nalazi uzvišenje, osamljena gora. Od mnogih se kratera radijalno šire pruge (zrake) nastale od materijala potisnutog prilikom udara. Zabilježeno je 5185 kratera s promjerom većim od 20 km, a smatra se da postoji oko milijun kratera kojima je promjer veći od kilometra. Nazvani su po znanstvenicima i filozofima: Aristarchus, Archimedes, Copernicus, Kepler, Ptolemaeus, Tycho. Među njima su tri nazvana po hrvatskim znanstvenicima: Boscovich, Mohorovičić i Tesla. Neimenovani krateri se na kartama označavaju velikim latiničnim slovom koje se pridodaje imenu najbližega imenovanoga kratera (npr. Boscovich A, Boscovich B, Boscovich C). Planinski lanci većinom su nazivani prema planinskim lancima na Zemlji: Alpe, Apenini, Karpati, Kavkaz, Pireneji, a planine po znanstvenicima, npr. Mons Ampère, Mons Bradley, Mons Huygens.

Istaknutija Mjesečeva mora