udarni krater, udubina uzdignutih rubova na čvrstoj površini planeta, prirodnoga satelita, planetoida ili drugoga svemirskog tijela, nastala udarom nekoga manjeg tijela, npr. planetoida, meteoroida ili kometa. Izgled i dimenzije udarnoga kratera ovise o masi i brzini tijela pri sudaru, kutu pod kojim je manje tijelo udarilo površinu većega tijela, površinskoj gravitaciji, svojstvima materijala i atmosferi. Brzina gibanja tijela prije sudara obično je 10 do 70 km/s. Što je veća brzina prije udara, pri udaru se veća kinetička energija pretvara u udarni val, drobljenje, sabijanje, taljenje, isparavanje i odbacivanje materijala tijela i dijela površine udarenoga tijela. Oblik kratera ovisi o kutu udara, većina udara događa se pod kutovima 45 do 60°, pa su krateri uglavnom kružni. Što je kut u odnosu na površinu manji, krater je izduženiji; krateri jako izdužena oblika nastaju nakon udara tijela pod kutom manjim od 15° u odnosu na površinu. Udarom odbačeni materijal prije će pasti na tlo što je površinska gravitacija udarenoga tijela veća, tj. pri većoj gravitaciji promjer kratera je manji. Atmosfera usporava udarom izbačeni materijal: na tijelu bez atmosfere sloj materijala izbačenoga oko kratera postupno postaje sve tanji, dok na tijelu s atmosferom, sloj odbačenoga materijala naglo završava. Krater se lakše urušava ako su mekši materijali blizu površine udarenoga tijela.
Udarni krateri zabilježeni su na površinama Merkura, Venere, Marsa i većine prirodnih satelita i planetoida; primjerice, udarni su krateri na Mjesecu: Boscovich, Copernicus, Eratosthenes, Kepler, Mohorovičić, Tesla, Tycho.
Vrste udarnih kratera
Jednostavni krater nastaje udarom relativno malenoga tijela. Udarni val prenosi energiju i materijal prema van od točke udara i u nekoliko sekundi nastaje krater parabolično udubljenoga dna, strmih unutarnjih padina, s uzvišenjem oko dna kratera.
Složeni krater nastaje udarom većih tijela. Udarni val prenosi energiju i materijal prema van od točke udara, tali puno više stijena koje teku poput lave, reflektirani udarni val vraća materijal prema točki udara. Povratom materijala može nastati ravno dno, u većih kratera središnji vrh, u još većih prstenasta uzvisina unutar kratera. Krateri promjera nekoliko desetaka kilometara oblikuju se za nekoliko minuta. Rubovi većih kratera često se urušavaju i stvaraju terase.
Udarni bazen golemi je udarni krater promjera od stotinu do više od tisuću kilometara, s više koncentričnih prstena.
Udarni krateri kao pokazatelji geološke aktivnosti
Površina većine tijela Sunčeva sustava izrovana je kraterima koji nastaju otkako je očvrsnula, većinom prije 4,6 milijardi godina. Ako nema geološke aktivnosti, stariji krateri ostaju očuvani dok ih ne prekriju noviji. Jednostavnim brojenjem kratera po jedinici površine različitih područja moguće je odrediti njihovu relativnu geološku starost. Malobrojnost kratera u određenom području površine nekoga svemirskog tijela upućuje na geološku aktivnost. Tektonski procesi, vulkanska aktivnost, erozija i taloženje transformiraju udarne kratere. Tako na Mjesecu tamna područja, mora, sadržavaju manje kratera od svijetlih, planinskih područja. Pretpostavlja se da su tamna područja nastala kad je tada postojeće kratere prekrila bazaltna vulkanska lava, približno milijardu godina nakon oblikovanja čvrste površine Mjeseca. Na južnoj hemisferi Marsa nema vulkana i sačuvao se velik broj udarnih kratera, a na sjevernoj hemisferi mnoštvo je ugaslih vulkana i znatno manje udarnih kratera.
