klorofil (kloro- + -fil) (biljno zelenilo), zeleni biljni pigment, nuždan u procesu fotosinteze, smješten u kloroplastima (→ plastidi), u svim zelenim dijelovima biljke. Klorofil imaju sve zelene biljke, alge i jedna skupina primitivnih fotosintetskih bakterija. U viših biljaka postoje dva kemijski srodna oblika klorofila, tamnije zeleni klorofil a i žutozeleni klorofil b. Međusobno se razlikuju po tome što klorofil a ima na drugom pirolskom prstenu metilnu skupinu (–CH3), a klorofil b na tome mjestu ima aldehidnu skupinu (–CHO). Kod algâ je utvrđeno nekoliko po građi srodnih klorofila, npr. klorofil c kod smeđih alga i kremenjašica, a klorofil d kod crvenih algâ.
Molekula klorofila izgrađena je od četiriju pirolovih prstenova (→ pirol) međusobno povezanih ugljikovim mostom koji čine tetrapirolski porfirinski prsten sličan onomu u hemu hemoglobina. U središtu porfirinskoga prstena klorofila nalazi se atom magnezija. Na prstenu se nalazi nekoliko različitih kem. skupina, npr. vinilna, metilna ili aldehidna, etilna, izociklični pentanonski prsten, te propionska kiselina, na koju se esterski veže alkohol fitol, koji pridonosi dobroj topljivosti molekule u mastima i alkoholu.
Sposobnost apsorpcije plavog i crvenoga dijela spektra Sunčeve svjetlosti klorofilu daju dvostruke konjugirane veze između susjednih ugljikovih atoma u kojima se nalaze osobito gibljivi π elektroni. Oni ne pripadaju pojedinom atomu, već konjugiranomu sustavu kao cjelini. Za prijelaz u pobuđeno stanje (π → π*) takvu je elektronu dovoljan kvant ili foton vidljive svjetlosti. Specifična prstenasta struktura klorofila omogućuje da π elektroni osciliraju u prstenastom sustavu, a mogu i cirkulirati. Klorofilne molekule mogu apsorbiranu svjetlosnu energiju prenositi na druge molekule i mogu je preuzeti od drugih molekula. Tako npr. kod crvenih i smeđih algâ te cijanobakterija drugi pomoćni pigmenti – kao fikoeritrin, fukoksantin, fikocijanin – apsorbiranu energiju zelenoga dijela spektra predaju klorofilu a, najvažnijemu pigmentu fotosinteze.
Klorofili a i b u tilakoidnim membranama kloroplasta poredani su u tzv. fotosustave. Na rubu tih fotosustava nalaze se karotenoidi, koji dio primljene energije prenose na klorofile b i a, dio viška energije s pobuđenoga klorofila preuzmu i oslobode kao toplinu, a uz to zaštićuju klorofile od oksidativne fotodestrukcije koju uzrokuju prisutni superoksidni radikali.
Alkoholni ekstrakt klorofila u prolaznom je svjetlu zelene boje, a u upadnome svjetlu fluorescira crveno. U alkoholnom ekstraktu listova obično se osim klorofila a i b nalaze i karotenoidi. Mućkanjem alkoholne otopine biljnog ekstrakta s benzenom mogu se odvojiti klorofili a, b i karoten od ksantofila. Daljnjom obradbom s alkoholnom otopinom natrijeve lužine odvoji se alkohol fitol od klorofilidnoga dijela molekule, koji postane topljiv u alkoholnom sloju, a u benzenskom sloju zaostane žutonarančasti karoten. Klorofil se upotrebljava za bojenje ulja, masti, voskova te kao senzibilizator za fotografiju u boji.
