feminizam (franc. féminisme, prema lat. femina: žena), skupina društvenih pokreta, svjetonazora i teorija koja promiče unaprjeđenje političkih, ekonomskih te socijalnih prava i položaja žena u svrhu ostvarenja rodne ravnopravnosti.
Tijekom povijesti žene su većinom smatrane intelektualno, moralno i duševno slabijima od muškaraca, zbog čega ih se uglavnom zadržavalo u privatnome području života (dom, obitelj) te isključivalo iz javnoga uskratom različitih oblika političkih i društvenih prava (glasovanje, obrazovanje, ekonomska neovisnost, tjelesna autonomija, skrbništvo nad djecom i dr.). U nastojanju za promjenom takvih društvenih uvjeta u XIX. st. javili su se pokreti i svjetonazori objedinjeni pojmom feminizma, koji je u duhu današnjega značenja prvi uporabio Charles Fourier 1837., a koji se proširio nekoliko desetljeća kasnije, iako su određena (proto)feministička nastojanja zabilježena već od antike.
Protofeminizam: od antike do kraja XVIII. st.
Prvi zabilježeni prosvjed žena odvio se u II. st. pr. Kr. u antičkome Rimu, kao reakcija na zakon koji je nadzirao njihovu potrošnju i odijevanje zbog predrasude da ženska sklonost raskoši podriva društveni moral. Žensko pitanje u zapadnjačkoj se kulturi sustavnije razmatra tek od XV. st. Najranijom zagovornicom prava žena drži se Christine de Pisan, čija se djela, objavljena 1405., Knjiga o gradu žena (Le Livre de la cité des dames), u kojem nabraja niz znamenitih žena i zauzima se za žensko pravo na obrazovanje, te nastavak Knjiga o tri vrline (Le Livre des trois vertus à l'enseignement des dames, poznata i kao Blago grada žena – Le Trésor de la cité des dames), sačinjen od naputaka za poboljšanje njihova života, smatraju polazištem tzv. rasprave o ženama (querelle des femmes), koja se u užem smislu u Europi vodila do sredine XVII. st., a u širem do kraja XVIII. st.
Tijekom XV. i XVI. st. ta se rasprava uglavnom bavila pitanjima morala, poštovanja i edukacije žena, često se svodeći na diskusiju o superiornosti ili inferiornosti jednoga od spolova; o ženskome pitanju osobito su raspravljali spisateljice i pisci iz Italije (Laura Cereta, Veronica Franco, Moderata Fonte, Lucrezia Marinella), Njemačke (Heinrich Agrippa von Nettesheim) i Engleske (Jane Anger).
U XVII. i većem dijelu XVIII. st. u središtu je polemikâ pravo žena na obrazovanje, za što su se zauzimale npr. Arcangela Tarabotti u Veneciji, Anna Maria van Schurman u Nizozemskoj, Margaret Cavendish, Judith Drake, Mary Chudleigh, Sarah Fyge Egerton i Mary Astell u Engleskoj, s idejnim pomakom prema promicanju jednakosti, a ne nadmoći žena, o čemu su osobito zapaženo pisali Marie de Guernay i François Poulain de la Barre.
Potkraj XVIII. st. ojačala je svijest o važnosti ostvarenja pravno-političke ravnopravnosti, čime otpočinje moderna feministička misao. Zasnovana na ogorčenju diskriminatornom politikom predvodnika Francuske revolucije te mizoginim stajalištima istaknutih filozofa prosvjetiteljstva (posebice Jean-Jacquesa Rousseaua), ta je svijest potaknula prve feminističke tekstove: Deklaraciju o pravima žene i građanke (1791) Olympe de Gouges, osmišljenu po uzoru na Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina, gdje se inzistira na pravnom ujednačenju muškaraca i žena, te Obranu ženskih prava (1792) Mary Wollstonecraft, u kojoj se obrazlaže kako žene zaslužuju jednaka prava kao i muškarci, s naglaskom na pravo istovjetnosti obrazovanja.
Prvi val feminizma: XIX. i početak XX. st.
Od XIX. st. intenziviraju se rasprave te poduzimaju inicijative za ostvarenje ženskoga prava na obrazovanje, zapošljavanje, imovinu i glasovanje.
Modernizacijom školstva žene su zadobile pristup obrazovanju; otvaraju se djevojačke osnovne i više škole, a na pojedinim sveučilištima postupno im se omogućuje slušanje, a potom i pohađanje predavanja, što je pridonijelo i pojačanom ulasku žena na tržište rada, isprva kao učiteljica, a postupno i u drugim, tradicionalno »muškim« zanimanjima. Teme tzv. ženskog pisma osobito su uspjelo oblikovale spisateljice Jane Austen, George Eliot, sestre Charlotte, Emily i Anne Brontë, George Sand, te, u XX. st., Virginia Woolf, koja se smatra i začetnicom feminističke književnosti.
Tiskaju se mnogobrojne publikacije o položaju i pravima žena npr. La Femme libre (1832–34) i La Voix des femmes (1848) u Francuskoj, Soziale Reform (1849) i Frauen-Zeitung (1849–52) u Njemačkoj, English Woman’s Journal (1858–64) u Engleskoj, u SAD-u se organiziraju konvencije o ženskim pravima, što znatno utječe na ženske pokrete ostalih zemalja: osim prve, koja se održala u Seneca Fallsu 1848., te na kojoj je po uzoru na Deklaraciju o nezavisnosti izglasana Deklaracija o sentimentima (Declarations of Sentiments) Elizabeth Cady Stanton, s jasnim apelom za žensko pravo glasa, ističe se konvencija u Akronu iz 1851., u sklopu koje je abolicionistkinja i nekadašnja ropkinja Sojourner Truth održala govor »Nisam li ja žena?« (»Ain’t I a Woman?«), kojim je skrenula pozornost na različitost položaja bijelih i materijalno povlaštenih naspram rasno i klasno deprivilegiranih žena.
Od druge polovice XIX. st. u središtu je borba za stjecanje biračkoga prava žena, u korist kojega su diljem svijeta izniknuli tzv. sufražetski pokreti. Zahvaljujući nastojanjima sufražetkinja, pravo glasa na nacionalnoj razini žene su isprva ostvarile u Novom Zelandu 1893., a potom i u drugim državama svijeta. Njegovim ispunjenjem, kao i osiguravanjem relativne ravnopravnosti u ostalim područjima javnoga i političkoga života – što se godišnje, svakoga 8. ožujka, obilježava međunarodnim praznikom Danom žena (od 1917. u SSSR-u, potom nakon 1945. i drugim socijalističkim zemljama, od 1975. globalno) – završio je tzv. prvi val feminizma.
Drugi val: od 1950-ih do sredine 1980-ih
Kako ostvarena politička prava nisu dokinula rodnu nejednakost, kao ni podjelu poslova na »muške« i »ženske«, feministkinje su izvorište opresije prepoznale u patrijarhalnoj obitelji i tzv. rodnim ulogama koje se u njoj reproduciraju. Te su probleme osobito dojmljivo naznačile Simone de Beauvoir u knjizi Drugi spol (1949), u kojoj ustvrđuje kako se »ženom ne rađa nego postaje«, držeći kako društveni činitelji, obilježeni potrebama i dominacijom muškaraca, oblikuju definiciju žene i ženstvenosti, zbog čega je ženama nužan odmak od uloga majki i supruga, te Betty Friedan u djelu Ženska mistika (1963), oštroj kritici američkoga ideala žene kao kućanice i majke.
Njihova je misao znatno utjecala na razvoj drugoga vala feminizma, koji je postigao važne zakonske pomake, osobito u području reproduktivnih prava, obiteljskog i seksualnog nasilja te diskriminatornog tretmana žena u području rada i obrazovanja, o čemu se prvi put počelo raspravljati i na svjetskoj razini (Prva svjetska konferencija Ujedinjenih naroda o ženama održala se 1975. u Méxicu).
Drugi val feminizma uveo je razlikovanje pojma spola kao biološke i roda kao društveno konstruirane kategorije, o čemu je, nadovezujući se na S. de Beauvoir, prva detaljnije pisala Kate Millett u knjizi Spolna politika (Sexual Politics, 1970), s postavkom da je osobno uvijek i političko, odn. da je svaki odnos između spolova ovisan o rodnoj politici vladajućega društveno-kulturnog uređenja, zbog čega se rodna jednakost može postići isključivo ukidanjem patrijarhalnoga sustava. Ta je studija, uz istaknuta djela drugih feministkinja (Shulamith Firestone, Germaine Greer, Ann Oakley), primjer akademske feminističke kritike, koja se od 1970-ih, napose u okviru tzv. rodnih ili ženskih studija, nastavila razvijati potičući na teorijske rasprave o feminističkim problemima i pojmovima.
Od tada je sve izraženija razgranatost feminističkih pokreta, s mnogobrojnim smjerovima koji se često i preklapaju (socijalistički, anarhistički, marksistički, individualistički, crnački, azijsko-američki, queer, lezbijski, ekofeminizam i dr.), a koji se u širem smislu dijele na liberalni feminizam (usmjeren na praktična rješenja unutar postojećega društva), radikalni feminizam (koji zagovara korjenite socijalne promjene) te kulturalni feminizam ili feminizam razlike (prema kojem u potrazi za ravnopravnošću ipak valja njegovati »inherentne« razlike između muškaraca i žena).
Treći val: od kraja 1980-ih do približno 2010.
Te se rasprave nastavljaju i u 1980-ima i 1990-ima, kada se postavljaju daljnja pitanja u područjima rodnoga nasilja, reproduktivnih prava, seksualnoga rada i pornografije, ali i o propustima prijašnjih ženskih pokreta, što je pridonijelo nastanku trećega vala feminizma, predvodnicama kojega se drže Rebecca Walker, Jennifer Baumgardner, Amy Richards.
Na udaru kritike posebice se našla svojevrsna zatvorenost prethodnica, mahom bijelih srednjoklasnih zapadnjakinja, prema ženama drugih društvenih skupina (rasnih, klasnih, etničkih, seksualnih, transrodnih i dr.), zbog čega se treći val uvelike priklonio tzv. teoriji intersekcionalnosti Kimberlé Crenshaw (1989), prema kojoj društveni položaj pojedine žene ovisi o križanju (engl. intersection) različitih socijalno uvjetovanih identitetskih odrednica, kao i tzv. queer teoriji, zasnovanoj na teoriji tzv. rodne performativnosti Judith Butler, koja se protivi biološki esencijalističkome određenju roda, pa tako i žene.
Pitanje samoosnaživanja počelo se odnositi i na djevojke te mlađe žene, dotad zanemarenu skupinu u feminističkim krugovima, na što osobito upućuje popularni slogan girl power (hrv. djevojačka snaga), koji se isprva vezivao uz alternativne feminističke grupacije (međunarodni punk pokret riot grrrl, anonimni umjetnički kolektiv Guerrilla Girls i dr.) a potom u širi optjecaj ušao putem popularne glazbe i televizije.
Četvrti val: od približno 2010. do danas
Daljnji razvoj informacijskih tehnologija od 2010-ih stvorio je uvjete za nastanak četvrtoga vala feminizma: šira dostupnost interneta, odn. internetskih društvenih mreža omogućila je jednostavnije dijeljenje negativnih iskustava žena i brže organiziranje prosvjeda, znatno pridonoseći jačanju feminističkog aktivizma. Osobitost su internetske inicijative masovnoga odziva, najčešće povezane s incidentima rodnoga nasilja i zlostavljanja (npr. globalni pokret #MeToo).
Osim rodnoga nasilja, koje se na razini Europske unije od 2011. nastoji suzbiti i Konvencijom Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (»Istanbulska konvencija«), predmet zanimanja četvrtoga vala izraženije je zauzimanje za društvenu inkluziju LGBTQIA+ (lezbijskih, gej, biseksualnih, transrodnih, queer, interspolnih, aseksualnih, i dr.) osoba, te žena druge rase, kao i prihvaćanje tjelesne i seksualne pozitivnosti.
Feminizam u Hrvatskoj
Ženskim se pitanjem u Hrvatskoj različitim intenzitetom raspravlja od XVI. st., kada se i u Dubrovniku vodi querelle des femmes kojoj osobiti prilog daje plemkinja Mara (Maruša) Gundulić (Maria Gondola), autorica isprva zabranjenoga, a potom cenzuriranoga predgovora knjizi Razgovor o Aristotelovoj meteorologici (u dva izdanja 1584. i 1585) svojega supruga Nikole Vitova Gučetića, u kojem kritizira Dubrovčane zbog klevetničkog ponašanja prema prijateljici Cvijeti Zuzorić.
Značajnije promjene u percepciji i samosvijesti žena u Hrvatskoj započinju, kao i u svijetu, u drugoj polovici XIX. st., usporedno s modernizacijom školstva, koja je osim širenja pučkih škola za djevojčice uključivala i otvaranje viših i stručnih djevojačkih škola, isprva u Zagrebu (npr. Viša djevojačka škola osnovana je 1868., a Privremeni ženski licej i Kraljevska zemaljska ženska stručna škola 1892) te potom i diljem zemlje, kao i mogućnosti pristupa sveučilišnom obrazovanju (žene slušaju predavanja od 1895., a studiraju od 1901). Time se ujedno i povećao broj učiteljica, skupina kojih je, na čelu s Marijom Jambrišak i Jagodom Truhelkom, osnovala prvi ženski list u Hrvatskoj Domaće ognjište (1901–14), u kojem su se zauzimale za obrazovanje žena kao svojevrsnih odgajateljica naroda, čime su utrle put sufražetskom pokretu, djelatnijem od kraja 1910-ih.
O pravima žena piše se u više listova, od kojih se ističu Ženski svijet (1917–20., od 1918. Jugoslavenska žena), koji je pokrenula urednica Zofka Kveder, te Ženski list (1925–38) i Hrvatica (1939–41) Marije Jurić Zagorke, »zvijezde hrvatskog feminizma«, koja je u Zagrebu organizirala prvi ženski prosvjed 1903.
Unatoč ranijim naporima domaćih organizacija i pojedinih stranaka (npr. Hrvatske pučke seljačke stranke) pravo glasa državljanke Hrvatske stječu tek 1945., nakon čega ženski pokret zamire do kraja 1970-ih, kada se u okviru Sociološkog društva Hrvatske 1977. organizira feministička skupina Žena i društvo pod vodstvom Lydije Sklevicky i Rade Iveković, potičući od 1980-ih na daljnja feministička zauzimanja, kako politička tako i umjetnička, u čemu izraz pronalazi više hrvatskih umjetnica (Sanja Iveković, Vlasta Delimar) i književnica (Slavenka Drakulić, Irena Vrkljan, Dubravka Ugrešić).
Sa širenjem udruga tzv. civilnog društva 1990-ih osniva se niz ženskih organizacija (Autonomna ženska kuća, Ženska infoteka, B.a.B.e., CESI, Ženska mreža Hrvatske i dr.), a od početka 2000-ih na njihov rad znatno utječu razvoj i široka dostupnost interneta, zahvaljujući kojemu pokreti uspjelije organiziraju feminističke akcije (npr. Noćni marš u organizaciji fAktiva, prosvjedi inicijative #SPASIME i dr.).
U novije doba snažnije se razvija feministička kritika i teorija, osobito u polju neprofitnih medija (VoxFeminae, Libela, Muf i dr.) te (izvan)institucionalnog obrazovanja, pri čemu se ističe djelatnost Centra za ženske studije (od 1995) u Zagrebu, koja uključuje feminističke obrazovne programe, izdavaštvo i dr.
