Austen [ɔ'stin], Jane, engleska književnica (Steventon, Hampshire, 16. XII. 1775 – Winchester, 18. VII. 1817). Jedna od najznačajnijih engleskih spisateljica, svjetsku slavu stekla je romanima o ljubavnim igrama udvaranja Razum i osjećaji, Ponos i predrasude i Emma, kojima je, nastavljajući se na tradiciju engleskoga građanskog romana XVIII. st., pokazala iznimno pripovjedno umijeće te skrenula pozornost na položaj žene u engleskome društvu georgijanskoga doba.
Život i književni početci
Rođena je u skromnoj, mnogobrojnoj obitelji provincijskoga protestantskog župnika u grofoviji Hampshire, gdje je, neudana, provela većinu života (osim u rodnome mjestu, živjela je u Southamptonu i Chawtonu, a neko vrijeme i u grofovijama Somerset i West Sussex). Školovala se uglavnom kod kuće, odrastajući u poticajnom okruženju, te je pisati započela rano, nadahnuta Samuelom Richardsonom i Henryjem Fieldingom, pod čijim je utjecajem napisala prvo značajnije djelo, epistolarnu pripovijest Lady Susan (posmrtno objavljena 1871), najavivši trajno zanimanje za profinjenu satiru svijeta ladanjske gospode (rentijera, plemića i dr.), koji je upoznala tijekom društveno aktivnog mladenaštva, i njihovih ljubavnih zgoda.
Romani
Iz ranih su joj djela, pisanih 1795–97. i temeljito revidiranih nakon što ih je izdavač odbio, nastali prvi romani: Razum i osjećaji (Sense and Sensibility), objavljen 1811. anonimno (s naznakom da ga je napisala »lady«, kakvu sadržavaju i njezina ostala za života tiskana djela), strukturiran tako da kompozicija romana prati načelo kontrasta, koje se osim na razini karakterizacije glavnih likova, osiromašenih sestara Dashwood – razumne Elinor i osjećajne Marianne – umješno ostvaruje i pri gradnji sporednih, priče i motiva (prema dihotomijama stabilnost – nestabilnost, lojalnost – nelojalnost i dr.), pa čak i često značenjski kontradiktornih, britkom ironijom i blagim humorom prožetih rečenica, te, najpoznatiji, Ponos i predrasude (Pride and Prejudice, 1813), u kojem daljnju razradu koncepcije suprotnosti i njihovih pomirenja provodi na primjeru oštroumne i skromne junakinje Elizabeth Bennet, koja osvješćuje vlastite predrasude, osobito kada je riječ o odveć ponosnom, no suštinski dobrohotnom, imućnom gospodinu Darcyju, s kojim se isprva sukobljava, a naposljetku zaručuje. Ti romani pružaju duhovit i pronicav uvid u karaktere i običaje u Engleskoj na prijelazu iz XVIII. u XIX. st., osobito kulture razgovora, čavrljanja i trača; mnoštvo likova pridonosi živopisnoj slici svakodnevice, koja djeluje zanimljivo i kada nije događajna, a pripovjednim umijećem Austen postiže da igre udvaranja djeluju i kao komentar samoga čina pripovijedanja.
Satiričkim karakterom najviše joj se pak odlikuje najranije napisani roman Opatija Northanger (Northanger Abbey, posmrtno 1817), nadahnut parodijom Cervantesova Don Quijotea Charlotte Lennox (Ženski Quijote – The Female Quixote, 1752), u kojem subvertira popularnu gotičku prozu: unatoč sličnostima, radnja djela u neprestanom je odmaku od konvencija toga žanra, pa se odrastanje mlade junakinje, strastvene čitateljice Catherine Morland, zasniva na napuštanju svjetonazora oblikovanoga pretjeranom ljubavlju prema gotičkoj književnosti. Ponešto prigušenija uporaba satire značajka je njezinih zrelijih djela, posebice romana Mansfield Park (1814), izrazito moralističkoga tona, o odrastanju povučene i ozbiljne Frances »Fanny« Price, koja zbog siromaštva odlazi živjeti na imanje bogate ujne i njezina supruga kolonijalista, gdje nepokolebljivošću svoga karaktera uspijeva pronaći mjesto u obitelji i društvu. Karakterno nasuprotna junakinja je romana Emma (1815): šarmantna i dovitljiva, no razmažena i nametljiva sklapateljica brakova Emma Woodhouse, koja se u nespretnim pokušajima spajanja poznanika suočava sa zabludama koje su je priječile u ostvarenju vlastita ljubavnog odnosa. Uvjerljivosti toga lika Austen je pridonijela virtuoznom uporabom slobodnoga neupravnoga govora, zbog čega se ta komedija običaja većinom drži njezinim najboljim djelom. Taj je postupak, prisutan i u ranijim djelima, još dosljednije uporabila u romanu Uvjeravanje (Persuasion, posmrtno 1817), svojem posljednjem ostvarenju (roman Sanditon, posmrtno objavljen 1925., ostao je nedovršen), u kojem se, lirskim prosedeom, usredotočuje na teme ponovnih ljubavnih prilika, sjećanja i melankolije, napose u kontekstu protagonistice Anne Elliot, njezine najzrelije i psihološki najprodubljenije junakinje, koja ustrajava u ljubavi prema muškarcu kojega je nekoć pod utjecajem bližnjih odbila.
Recepcija i utjecaji
Premda je još za života uživala ugled među obrazovanijim čitateljstvom, šira publika i kritika zapazila ju je tek nakon objave Sjećanja na Jane Austen (A Memoir of Jane Austen, 1870) njezina nećaka Jamesa Edwarda Austen-Leigha, koji su izazvali golem interes za njezino stvaralaštvo, a koji traje i danas. Iako ju je kritika već do kraja XIX. st. držala kanonskom spisateljicom vrsnoga osjećaja za realizam svakodnevice, pomnija istraživanja njezinih djela, s naglaskom na stil, književne utjecaje i uporabu ironije, provode se od prve, a pogotovo od druge polovice XX. st., kada joj opus postaje važnim predmetom raznih teorijskih revizija, osobito feminističkih (→ feminizam).
O trajnoj popularnosti njezinih djela svjedoče i mnogobrojne adaptacije, od kojih se ističu filmovi prema romanima Razum i osjećaji (1995., u režiji Anga Leeja), Ponos i predrasude (1940., u režiji Roberta Z. Leonarda, i 2005., u režiji Joea Wrighta), Mansfield Park (1999., u režiji Patricije Rozeme), Emma (1996., u režiji Douglasa McGratha, i 2020., u režiji Autumn de Wilde), Uvjeravanje (2022., u režiji Carrie Cracknell), te više TV serija.
U Hrvatskoj se prevodi od 1962., kada je objavljena Emma, nakon čega su slijedili prijevodi romana Razum i osjećaji (1979), Ponos i predrasude (1997), Uvjeravanje (Pod tuđim utjecajem, 1997), Mansfield Park (1999), Opatija Northanger (2001), kao i ranih djela (Zamak Lesley i Lady Susan 2006. te Povijest Engleske 2021).
