slobodni neupravni govor, jedna od pripovjednih tehnika prikaza svijesti lika, bliska unutarnjemu monologu. Pripovjedač je taj koji postavlja scenu, misli lika prikazuje izravno, iako cijelo vrijeme o njem govori u trećem licu. Slobodnijom sintaksom (nepotpune rečenice, uzvici) postiže se učinak »neposrednosti« prikaza tijeka misli lika. Budući da se pri slobodnom neupravnom govoru glas pripovjedača stapa s glasom lika, otvara se pitanje odgovornosti za ono što je iskazano. Oswald Ducrot u okviru svoje teorije iskazivanja pokušao se 1980-ih uhvatiti u koštac s navedenim problemom višeglasja (→ polifonija). Pokušavajući objasniti autoreferencijalnost pripovijedanja u kontekstu Luhmannove teorije sistema, Dietrich Schwanitz prepoznao je u slobodnom neupravnom govoru, simptomu novovjekoga pripovijedanja, mjesto gdje se sučeljavaju dimenzije ispripovijedane priče i čina pripovijedanja.
