Drakulić, Slavenka, hrvatska književnica i novinarka (Rijeka, 4. VII. 1949 – Sovinjak, 20. VI. 2026). Diplomirala je 1976. komparativnu književnost i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bila je novinarka dvotjednika Start i tjednika Danas, a pisala je i za mnoge druge hrvatske i strane novine i časopise (NIN, Jutarnji list, The Guardian, The New Republic, The Nation, Dagens Nyheter i dr.). Od 1990. živjela je naizmjence u Zagrebu, Beču, Stockholmu i Istri. Nakon zbirke feminističkih eseja Smrtni grijesi feminizma (1984), objavila je roman autobiografske teme (borba s bubrežnom bolešću i suočavanje s krizom identiteta) i monološkog razvijanja fabule Hologrami straha (1988), u prvom su licu i romani Mramorna koža (1989), o odnosu majke i kćeri, te Božanska glad (1995), kojemu je u središtu motiv kanibalizma kao posljedice ljubavničke posesivnosti, a dotiče se pitanja nasilja, kulturnog identiteta i ograničenosti jezične komunikacije, dočim se roman Kao da me nema (1999) temelji na dokumentarnoj građi o temi silovanja logorašica tijekom rata u Bosni 1990-ih. Na engleskom jeziku objavila je tri subjektivne esejističke zbirke o svakodnevnom životu u razdoblju komunizma i nakon njegova raspada (Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali – How We Survived Communism and Even Laughed, 1991; Balkan Express: fragmenti s druge strane rata – Balkan Express: Fragments from the Other Side of the War, 1993; Café Europa: život nakon komunizma – Café Europa: Life After Communism, 1996), dok se u knjizi Ponovno u Caféu Europa: kako preživjeti postkomunizam (Café Europa Revisited: How to Survive Post-Communism, 2021) u istom duhu osvrće na promjene u istočnoeuropskim zemljama u XXI. st. Oni ne bi ni mrava zgazili (2003) narativna je nefikcijska proza o optuženicima na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju, Tijelo njenog tijela: priče o dobroti (2006) sabire iskustva američkih darivatelja bubrega, Frida ili O boli (2007) romansirana je biografija meksičke slikarice Fride Kahlo, s općim temama fizičke patnje i umjetničke kreacije, Basne o komunizmu (2009) zbirka je priča u kojima o komunističkom razdoblju pripovijeda u formi basne, Optužena (2012) roman je o zlostavljanju u obitelji, Dora i Minotaur: moj život s Picassom (2015) roman o fotografkinji Dori Maar, ponovno s prikazom odnosa žene i dominantnog muškarca, a takav odnos tema je i romana Mileva Einstein, teorija tuge (2016). O položaju žene, starenju, bolesti, dezintegraciji međuljudskih odnosa pripovijeda u zbirkama priča Nevidljiva žena i druge priče (2018) i O čemu ne govorimo (2024), eseje o posljedicama rata sabrala je u knjizi Rat je svugdje isti (2022), a Zašto nisam naučila kuhati (2026) memoarska je proza. Djela su joj prevedena na oko 30 jezika.
