Elitis, Odiseas (Odysséas Elýtēs [eli'tis], pravo prezime Alepudelis/Alepoudélēs [alepuδe'lis]), grčki pjesnik (Iraklion, 2. XI. 1911 – Atena, 18. III. 1996). Jedan od najznačajnijih grčkih književnika XX. st., dobitnik Nobelove nagrade 1979., u svojim je pjesmama stvorio, u spoju senzualnog i spiritualnoga, osobit oblik mediteranskoga modernizma.
Od nadrealističkih početaka do pjesnika otpora
Rođen u obitelji industrijalaca s Lezbosa koja je 1895. na Kreti pokrenula tvornicu sapuna, a 1914. se preselila u Pirej, kao dječak provodio je ljeta na egejskim otocima, što je ostavilo trajan trag u njegovu stvaralaštvu. Formativni uzori bili su mu Konstandinos Kavafis (prve je pjesme, nastale pod njegovim dojmom, uništio 1934) i Kostas Kariotakis, pesimistični pjesnik »izgubljene generacije«. Studij prava u Ateni upisuje 1930 (napušta ga 1939), a 1937. pohađa časničku vojnu školu na Krfu. Presudan događaj za Elitisov književni razvoj bilo je otkriće francuskoga nadrealizma, prije svega poezije Paula Éluarda: pod njegovim dojmom stvara svoje umjetničko ime helenizacijom njegova prezimena te 1935. objavljuje ciklus »Prve pjesme« u časopisu Néa grámmata, oko kojega se okupio intelektualni krug tzv. naraštaja 1930-ih, uključujući i Jorgosa Seferisa, u bliskom doticaju sa zapadnoeuropskim avangardnim poetikama, posebice s francuskim simbolizmom i nadrealizmom. Elitis potom prevodi Éluardove pjesme, a kolažima sudjeluje 1936. na međunarodnoj izložbi nadrealističke umjetnosti u Ateni. Prva njegova zbirka Orijentacije (Prosanatolismoí, 1939) ekstatična je lirika s motivom mora kao središtem. Kao potporučnik sudjeluje 1940. u borbama protiv talijanske vojske u Albaniji, teško oboljevši od tifusa. Do kraja II. svjetskog rata objavljuje dvije knjige po kojima ga je šira publika prepoznala kao pjesnika otpora: u zbirci Sunce prvo (Ḗlios o prṓtos, 1943) težina ratnih zbivanja metaforički je naznačena kao opora nota na pozadini slika lijepih, nagih tijela, osunčanoga grčkog krajolika i radosti života, a Pjesma junačka i pogrebna za potporučnika izgubljenoga u Albaniji (Ásma ērōikó kai pénthimo gia ton khaméno anthypolokhagó tēs Alvanías, 1945) ciklus je narativnih pjesama o vojniku koji ustaje protiv sila koje prijete čovjekovoj slobodi.
Od nacionalnoga pjesnika do Nobelove nagrade
Sljedećih je petnaestak godina obilježeno stvaralačkom krizom; objavljuje rijetko (pjesme koje je poslije odbacio), prevodi poeziju Federica Garcíje Lorce, piše likovne kritike, programski je direktor Nacionalnoga radija (1945–46., 1953–54), 1948–50. boravi u Parizu, gdje se kreće u umjetničkim krugovima nadrealista i egzistencijalista, napisavši 1948. Odu Pablu Picassu (Ōdḗ ston Pikassó; o njemu 1951. tiska i esej), a 1950–51. u Londonu. Potom djeluje u kazalištu (prevodi drame Bertolta Brechta i Jeana Giraudouxa za nacionalno kazalište u Ateni). Nakon autorske stanke, 1960. objavljuje monumentalno djelo Dostojno jest (To Áksion estí), ep u lirskoj formi zaokupljen potragom za tajnama od kojih su sačinjeni grčka zemlja i ljudi, koji se, nakon što ga je 1964. Mikis Theodorakis uglazbio, prometnuo u jedno od najpopularnijih djela grčke književnosti. Složene i promišljene arhitektonike koju sačinjavaju himne, psalmi, ode i prozna »čitanja«, pri njegovu je sastavljanju Elitis posegnuo u povijest grčkoga jezika posluživši se i arhaičnim jezikom bizantske liturgije; uspjelo spojivši individualni glas pjesnika s kolektivnom mitologijom, stekao je status nacionalnoga pjesnika koji je ostvario težnju za književnim izrazom grčkog identiteta, čemu se bio posvetio »naraštaj 1930-ih« od kojeg se razlikuje ispitivanjem mitotvornih jezičnih mehanizama, odustavši rano od korištenja mitoloških priča i likova. Iste godine kada i taj ep objavio je i Šest i još jedno pokajanje za nebo (Éksi kai mía týpseis gia ton ouranó), lirsku epifaniju o pjesniku koji doživljava trenutak transformacije u »novu svjesnost«. Sljedećih godina često putuje (SAD, Italija, SSSR, Bugarska, Egipat), a tijekom vojne diktature odbija sudjelovati u javnome životu, 1969–70. boraveći u Parizu te na Cipru. U pjesmama tog razdoblja razvija teme iz ranije poezije, pronalazeći u mediteranskome krajoliku »analogiju« spiritualnomu svijetu, u intimnoj potrazi za »metafizičkim svjetlom«, »svetošću« i »transparentnošću unutar pjesme« pa mu je središnji motiv i opet sunce, odnosno svojevrsna »sunčana metafizika« (Stablo svjetlosti i četrnaesta ljepota – To Phōtódentro kai ē dékatē tétartē omorfiá, 1971). Kasnija su mu djela izrazom hermetičnija, učenija i citatnija u osloncu na antički i mediteranski kulturni sloj, ali i starogrčku filozofiju, versifikacijski snažnije oslonjena prije svega o Pindara. U njima razvija »strogi« stil dugih, sintaktički složenih polifonih rečenica i bogate slikovitosti (u svojevrsnoj sprezi Pindarove i Hölderlinove dikcije) te poistovjećuje poetsku praksu s etičkom u eklektičkom prepletanju predsokratovskih, platonističkih, bizantskih, romantičkih, simbolističkih, neoromantičkih (u neprestanom dosluhu sa stihovima Dionisiosa Solomosa) i modernističkih elemenata.
Zrela poetika i kasnija djela
Nakon povratka u Atenu 1971. objavljuje ljubavnu zbirku Monogram (To Monógramma, 1972), izniman primjer matematički strogo komponirane, simetrične strukture, a u zbirci Siročad (Ta Eterothalḗ, 1974) sabire pjesme nastale 1939–72. koje se strukturno ili tematski nisu uklapale u ostale zbirke (tako i dulje pjesme Smrt i uskrsnuće Konstantina Paleologa – Thánatos kai anástasis tou Kōnstantínou Palaiológou iz 1968. te Villa Natacha iz 1969). Tada nastaje njegovo drugo veliko nacionalno djelo, »dvoglasna« pjesnička knjiga Marija Nefeli (María Nephélē, 1978) u kojoj se koristi tehnikom kolaža, zapisujući u formi svojevrsne scenske poeme dijalog, tj. simultane monologe djevojke Marije i »drugoga glasa« (antifonista); u njegovu se opusu to djelo ističe ne samo »objektivnošću« (jer pjesnik nije i lirski subjekt) već i uporabom govornoga jezika te snažnijim usidrenjem u aktualnu društvenu stvarnost. Kasno djelo Mali moreplovac (O mikrós nautílos, 1985), također složene strukture u kojoj su prozni historiografski komentari okupljeni oko središnje lirske jezgre (pisane starogrčkim, bizantskim i suvremenim novogrčkim), kao pjesnička topografija idealne, sanjane Grčke krajnji je domet njegove potrage za grčkom bîti i dijalogu s poviješću; simboli sami (stablo masline, vinograd, lađa) dovoljni su da je rekonstruiraju kao duhovni krajolik. Cijeloga života povučen, Elitis se u kasnoj dobi zbog bolesti sasvim udaljio iz javnoga života (odbivši i članstvo u Atenskoj akademiji), a poezija mu je postala osobnija, teže pronična, prožeta elegičnošću i melankolijom, premda i dalje u sugovoru s mitopoetskim (Tri pjesme na popustu – Tría poiḗmata me sēmaía eukairías, 1982; Elegije iz Oksopetre – Ta elegeía tēs Oksṓpetras, 1991; Zapadno od tuge – Dytiká tēs lýpēs, 1995); ističe se Kalendar nevidljivoga travnja (Ēmerológio enós athéatou Aprilíou, 1984), lirska zbirka dnevničkih fragmenata nastalih u uskrsnome razdoblju 1981. i zaokupljenih transcendencijom. U desetak knjiga skupio je eseje i prozne zapise (najvažnije su Otvorena knjiga – Anoikhtá khartiá, 1974., i Prazno – En leukṓ, 1992) te prepjeve Sapfe, Krinagore, Apokalipse Ivanove i europskih pjesnika (Lautréamont, Vladimir Vladimirovič Majakovski, Arthur Rimbaud, Giuseppe Ungaretti).
