Kavafis, Konstandinos (Konstantínos Kaváfēs [kava'fis]), grčki pjesnik (Aleksandrija, Egipat, 29. IV. 1863 – Aleksandrija, 29. IV. 1933). Djetinjstvo i prvu mladost proveo je u Londonu, 1880–85. boravio u Carigradu; s 22 godine vratio se u rodni grad, gdje je kao činovnik povučeno živio do smrti. Poseban položaj što ga njegova poezija zauzima unutar grčkoga pjesništva XX. st. Kavafis donekle zahvaljuje i tomu što je Grk iz dijaspore, pa su politička zbivanja u matici zemlji, kao i matična strujanja novogrčkoga pjesništva, utjecala na nj iz daljine. Suvremene zapadne tendencije što ih je upoznao u Londonu, tradicija Bizanta te naposljetku Aleksandrija kao središte antičkoga helenizma i suvremeni grad, odredile su i tematiku i ton njegove lirike. Time se objašnjavaju i osobitosti njegova jezika: svoje povijesne, misaone i ljubavne sadržaje zaodijevao je često već zaboravljenom ili nerabljenom idiomatikom iseljeništva, u spoju s književnim izrazom, što njegovim stihovima podaje magičnost i dubinu. Napisao je oko 250 pjesama, a za života je objavio samo dvije kratke zbirke naslovljene Pjesme (Poiḗmata, 1904. i 1910); pod tim su naslovom 1935. tiskane 154 pjesme koje čine njegov kanon, tj. one koje je priznavao. Prepoznat kao jedan od najznačajnijih novogrčkih pjesnika, u posljednjoj trećini XX. stoljeća Kavafis je prihvaćen i kao jedan od najznačajnijih suvremenih liričara zapadnoga kruga općenito.
