Seferis, Jorgos (Giṓrgos Sephérēs [sefe'ris], pravo ime Georgios Seferiadis/Geṓrgios Sepheriádēs), grčki pjesnik (Vurla kraj Smirne, danas Urla kraj Izmira, 13. III. 1900 – Atena, 20. IX. 1971). Jedan od najznačajnijih pjesnika grčke književnosti XX. st., dobitnik Nobelove nagrade 1963., koji je u grčkoj poeziji povezao moderne poetske struje s mitološkim naslijeđem.
Književni i diplomatski početci
Djetinjstvo je proveo u rodnome kraju, u Ateni započeo studij prava, no potkraj I. svjetskog rata, zbog očeva političkog angažmana, otišao s obitelji u Pariz, gdje je diplomirao 1921. te boravio do 1924., objavljujući pjesme na grčkom i francuskome jeziku (potpisujući se kao Jorgos Skaliotis). U Atenu se vratio 1925., 1927. stupio je u službu Ministarstva vanjskih poslova, a 1931. je, prvi put uporabivši književni pseudonim kojim je povezao dio prezimena i tursku riječ sefer (putovanje, plovidba), objavio prvu pjesničku zbirku simbolična naslova Zaokret (Strophḗ), pisanu pod primjetnim utjecajima Paula Valéryja, s općom temom neuspjele, iščezle ljubavi, koja je najavom nove osjećajnosti, osobnom perspektivom i jezičnom nekonvencionalnošću odstupala od prevladavajućega konzervativnog razvoja novogrčke poezije, izazvavši podijeljene reakcije kritike. Od iste je godine u Londonu vicekonzul (do 1934), intenzivno prevodi modernu englesku i američku poeziju, osobito uspješno poemu Pusta zemlja Thomasa Stearnsa Eliota (o kojem poslije piše zapaženi esej uspoređujući ga s Konstandinosom Kavafijem) i liriku Ezre Pounda, a 1932. objavio je poemu Gustijerna (Ē Stérna), nabijenu simbolizmom deriviranim iz grčkoga krša, jedan od vrhunaca ranijeg dijela opusa.
Prelazak na slobodni stih
U utjecajnoj zbirci Legende (Mythistórēma), objavljenoj 1935., nakon povratka u Grčku, napušta metar i rimu. Ta zbirka, oblikovana kao niz 24 međusobno povezane pjesme u slobodnome stihu, očituje trajno prepoznatljiva obilježja Seferisove poezije – uporabu narodnoga jezika (dēmotikḗ) umjesto standardnoga (kathareúousa), slobodniju interpunkciju, lapidaran izraz te naglašene utjecaje antičke grčke mitologije, grčkih balada i kretske književnosti XVI. i XVII. st., kao i narodnoga pjesništva, na podlozi tradicije kojega se opisuju grčka povijesna zbivanja i uspostavlja odnos prema suvremenosti – naslovom (u uobičajenu značenju »roman«) ističući dva ključna strukturna obilježja djela: izvor u antičkoj mitologiji (mýthos) te povijesnu zbilju (istoría) koju pjesnik pokušava izraziti, po njem neovisnu poput likova nekoga romana. Potom je konzul u Korçëu u Albaniji (1936–37), u časopisu Ta Néa Grámmata objavljuje esej o narodnome grčkom jeziku te tiska zbirku pjesama Gimnopedija (Gymnopaidía, 1936), pisanu pod snažnim utjecajem Eliotova pjesništva.
Diplomatska odiseja, zrelo i kasno razdoblje
Predstojnik odjela za tisak Ministarstva vanjskih poslova od 1938., za II. svjetskog rata boravi u Egiptu i Južnoj Africi, kratko i u Italiji, obavljajući razne dužnosti za grčku vladu u izbjeglištvu. U tom razdoblju objavljuje zbirku Vježbenica (Tetrádio gymnasmátōn, 1940), koja sadrži neke od njegovih najpoznatijih stihova (»Kamo god da otputujem, Grčka mi zadaje rane«, U duhu J. S.), te prva dva sveska najznačajnijega djela, trodijelnoga Brodskoga dnevnika (Ḗmerológio katastrṓmatos, 1940., 1944), prožetog atmosferom odisejske nostalgije za zavičajem. U prvome svesku, svojevrsnoj reakciji na diktaturu Joanisa Metaksasa, prevladavaju motivi strepnje i iščekivanja nadolazećega rata, praznine, vremenitosti i ruševina zaboravljenoga (Kralj Asine), ali i odlučnosti i snage, a u kratkome drugom svesku, nastalome za progonstva u Egiptu, upućuje na važnost grčke tradicije i opasnost od njezina zaborava te ponavlja motive putovanja i nostalgije (Stratis Talasinos među agapantima, s naslovnim likom pomorca Stratisa, svojevrsna pjesnikova alter ega, prisutna i u ranijim djelima te u poemi Drozd – Kíkhlē, 1947). Vrativši se 1944. u oslobođenu Atenu, objavio je i prvi svezak ogleda i filoloških kritika Eseji (Dokimés, 1944; drugi svezak 1962., treći posmrtno 1992). Kao diplomat dalje službuje u Turskoj (savjetnik u Ankari 1948–50) i Velikoj Britaniji (u Londonu kao savjetnik 1951–52. te ambasador 1957–62), a 1953–56. opunomoćeni je ministar u Libanonu, Siriji, Jordanu i Iraku (sa sjedištem u Bejrutu). Objavljuje putopis Tri dana u kapadokijskim manastirima (Treís méres sta monastḗria tēs Kappadokías, 1953) te, 1955., treći svezak Brodskoga dnevnika (prvi put objavljen pod naslovom Cipar, gdje mi proreče, citatu iz Euripidove tragedije Helena), većinom pisan za boravka na Cipru dvije godine ranije, gdje obilje motiva iz antičke mitologije i književnosti te kršćanske kulture, njihova intertekstualna premreženost i složenost međusobnih odnosa pridonose osjećaju »iskustva ljudske drame« prikazanu kroz prizmu starogrčke tragedije. Posljednja zbirka pjesama Tri tajne pjesme (Tría kryphá poiḗmata, 1966) svojevrsni je povratak u hermetizam početnih ostvarenja. Od posmrtno objavljenih djela ističe se roman Šest noći na Akropoli (Éksi nýkhtes stēn Akrópolē, 1974) te dnevnici Dani (Méres, I–IX, 1975–2019). Prevodio je i modernu francusku poeziju (Valéry, Paul Éluard) te na novogrčki prilagođavao starogrčke tekstove (Ivanovu Apokalipsu, Solomonovu Pjesmu nad pjesmama i dr.). Povezavši na dotad neostvaren način »tradiciju drevne i bizantske Grčke, strast za putovanjima modernog Odiseja, maloazijski fatalizam i ćudljivi mentalitet Levantinca, senzibilnost modernog intelektualca i rastrganost između sumnji u današnji svijet te optimizma iskonskoga Grka«, Seferis je svojom poezijom iskazao otvorenost kulturnim i civilizacijskim obzorima. Na hrvatskome mu je 1964. objavljen izbor iz poezije u prijevodu Tona Smerdela.
