nadrealizam (franc. surréalisme), umjetnost »nadstvarnosti«, naziv za umjetnički smjer koji se prvi put pojavio 1920-ih u Francuskoj.
Književnost
A. Breton, glavni teoretičar smjera i autor Manifesta nadrealizma (1924), preuzeo je pojam surréalisme od G. Apollinairea (Tirezijine sise, 1917). Nekoliko godina prije oko časopisa Littérature (1919) okupio se novi naraštaj mladih pjesnika s Bretonom, Ph. Soupaultom i L. Aragonom na čelu. Dolaskom T. Tzare u Pariz taj je književni krug došao u doticaj s radikalnijom inačicom avangardne pobune. Breton se u svojem manifestu zauzimao za književnost utemeljenu na čistom psihičkom automatizmu, odn. spontanom, nadrealnom, neracionaliziranom bilježenju i povezivanju predodžbi. Književnost koja bi bila oslobođena svake kontrole razuma, ali i estetičkih i moralnih načela, bila bi istinski izraz slobodne misli. Spomenuto shvaćanje značilo je raskid sa svim prijašnjim školama, a od književne baštine prihvaćana su samo djela Petrusa Borela, G. de Nervala, comtea de Lautréamonta i A. Rimbauda, tj. onih pjesnika koji su nastojali izravno prenositi dojmove i čuvstva, ne podvrgavajući ih bilo kakvim logičkim, sintaktičkim ili književnim obrascima. U spomenutim se nastojanjima prepoznaje utjecaj Freudovih proučavanja potisnutoga dijela ljudske svijesti što se očituje kroz omaške, snove, maštanja. Dok psihoanaliza nastoji pomoći čovjeku da kontrolira vlastitu podsvijest i mirno proživi svoj građanski život, nadrealisti su željeli kroz umjetnost osloboditi rušilačku energiju nesvjesne žudnje kako bi potkopali temelje takve egzistencije. Budući da su nadrealisti bili žestoki branitelji svojega stajališta o umjetnosti te skloni skandalima i provokacijama, ubrzo su se raspali u više različitih struja. Ono što je bilo zajedničko većini nadrealista (kao, uostalom, u manjoj mjeri, i simbolista) to je da su se suprotstavljali konvencionalnoj uporabi jezika i njegovoj uobičajenoj semantičkoj strukturi. Umjesto toga posezali su za osjetilnim dojmovima, automatskim, često apsurdnim slikama kojima su se prekidale jezično uvriježene veze između svijesti i stvarnosti. Nadrealističke su ideje u ono doba upućivale snažan izazov ustaljenim građanskim vrijednostima. Početnoj skupini priključilo se 1924. mnogo novih imena kao što su A. Artaud, Y. Tanguy, M. Leiris, Man Ray, Joan Miró, A. Masson, P. Naville i S. Dalí. Među njima je bilo mnogo slikara iako je Breton nadrealizam spočetka zamišljao kao književni i filozofski pokret. Slijedeći te mijene, Breton je osim prvoga manifesta objavio još dva (1930. i 1942). Nadrealistički časopis La Révolution surréaliste okupio je niz pjesnika i publicista, od kojih su se poslije mnogi angažirali u redovima napredne ljevice i pristupili komunističkoj partiji (Aragon). Skupini francuskih nadrealista pripadali su također P. Éluard i R. Char, a kao osnivači često se spominju Jacques Rigaut i Jacques Vaché. Nadrealistička shvaćanja umjetnosti odjeknula su i u drugim sredinama kao što su Italija (M. Bontempelli), Španjolska (R. Gómez de la Serna) i drugdje. Ulomci Manifesta nadrealizma objavljeni su 1926. u zagrebačkome Vijencu. Bretonovim sljedbenicima u Parizu priključio se 1950-ih i R. Ivšić. Među ostalim južnoslavenskim književnostima nadrealizam je najjače odjeknuo u Beogradu, gdje je 1929. osnovana nadrealistička skupina (M. Ristić, K. Popović, O. Davičo, Dušan Matić i dr.).
Likovne umjetnosti
Smjer koji teži spontanomu, neracionalnom bilježenju podsvjesnih doživljaja. Na nadrealističko slikarstvo značajno je utjecala psihoanalitička metoda S. Freuda, slikarstvo H. Boscha, G. Arcimbolda, F. Goye i O. Redona, simbolizam, dadaizam i metafizičko slikarstvo. Najznačajniji su predstavnici nadrealizma u slikarstvu: P. Klee, M. Ernst, J. Arp, J. Miró, A. Masson, Y. Tanguy, S. Dalí, R. Magritte, P. Delvaux, F. Picabia, M. Duchamp, u skulpturi A. Giacometti, a u fotografiji Man Ray. Prve izložbe nadrealističkih slikara održane su 1925. i 1926. u Parizu. Radovi nadrealista međusobno se razlikuju tematski, stilsko-morfološki i estetski. Neki su umjetnici, poput Ernsta, Massona i Miróa, eksperimentirali s različitim novim tehnikama (frottage, postupak otiskivanja trljanjem olovkom po komadu papira ili platna položena preko izlizane podne daske, gomile zapletenih konopaca i sl.; grattage, grebanje po slikarskom platnu; kolaž i kolaž-fotografije) kojima su nastojali uključiti automatizam u stvaranju likovnog djela. Drugi, poput Magritta, Dalíja (predstavnici verističkoga nadrealizma), fotografskom su točnošću slikali iracionalno-vizionarske kompozicije u kojima se kao glavni element javljaju fantastični krajolici, ljudsko-životinjske spodobe ili neobični predmeti u neočekivanim odnosima. U različitim inačicama, često u slobodnim, nesuvislim igrama imaginacije, nadrealističke težnje u slikarstvu i grafici traju do danas. U hrvatskom su slikarstvu nadrealistička shvaćanja najizrazitije zastupali J. Seissel, M. Stančić, V. J. Jordan, N. Kavurić-Kurtović, I. Friščić, H. Šercar, D. Popović, Ž. Lapuh.
Film
Nadrealizam se u filmu pojavio potkraj 1920-ih, kao posljednja u nizu ondašnjih filmskih avangardnih tendencija u Francuskoj. Pod izravnim utjecajem nadrealizma u slikarstvu (posebno F. Picabie i S. Dalíja), filmski nadrealizam pokazuje ulazak filma u svoju umjetničku »zrelost« (tzv. zreli nijemi film), odn. mogućnost filma da korespondira s avangardnim tendencijama u drugim (tradicionalnim) umjetnostima. Nadrealističke efekte film ostvaruje zahvaljujući mogućnosti ostvarenja snolikih ugođaja, izobličenjima pojavne (predmetne, fizičke) stvarnosti posebnim efektima (npr. dvostruke ekspozicije, pretapanja i sl.) i posebnim aranžmanima u mizansceni te montažnim diskontinuitetom i slobodnim baratanjem vremenskim poretkom događanja, čime se postiže prožimanje naturalističkog i fantastičnoga. Najveće zasluge za afirmaciju filmskog nadrealizma ima film Andaluzijski pas (1928) L. Buñuela i S. Dalíja. Zbog pojave zvučnoga filma, koji je uzrokovao nagli zaokret prema realizmu, nadrealističke tendencije nisu doživjele veći uspon, no prisutne su do početka XXI. st., u djelima mnogih predstavnika alternativnoga filma (i hrvatskoga), filmskog modernizma 1960-ih te videoumjetnosti. Najistaknutiji su predstavnici Man Ray, J. Painlevé, M. Deren, Kenneth Anger, J. Cocteau, R. Polanski i F. Fellini u fragmentima svojih filmova te Buñuel u svim fazama svojega stvaralaštva.
