biljke

biljke (Plantae, Vegetabilia), višestanični eukariotski oblik života kojemu je svojstvena autotrofna prehrana (→ fotosinteza), uz neke iznimke. Energiju i ugljikohidrate proizvode iz vode, nutrijenata i ugljikova dioksida uz pomoć pigmenata (ponajprije klorofila) i energije Sunčeva zračenja. Sadržavaju stanice s tvrdim celuloznim stijenkama, sesilni su organizmi bez organa za kretanje, održavaju životni ciklus koji pokazuje izmjenu haploidnih (→ gametofit) i diploidnih generacija (→ sporofit), pri čem je dominacija jedne nad drugom taksonomski značajna.

Biljke su organizmi s definiranim morfološkim karakteristikama, pa tako sve imaju definirana tri glavna vegetativna dijela ili organe analogne njima: korijen, stabljiku i list, dok je od generativnih dijelova za biljke tipičan razvoj cvijeta ili srodnog organa za razmnožavanje.

Koncept onoga što čini biljku znatno se promijenio tijekom vremena. Nekoć su se fotosintetski vodeni organizmi alge smatrali članovima biljnoga carstva, no nedostaje im jedna ili više značajki svojstvenih biljkama. Također, gljive su se nekada smatrale biljkama jer se razmnožavaju sporama i posjeduju staničnu stijenku. Međutim, gljivama nedostaje klorofil, heterotrofne su i znatno se razlikuju od biljaka.

Biljke nastanjuju sva staništa na Zemlji, te se prema tipu staništa na kojima rastu dijele na vodene biljke (hidrofiti), močvarne biljke (helofiti), biljke vlažnih staništa (higrofiti), biljke suhih staništa (kserofiti), biljke slanih područja (halofiti), biljke pješčanih područja (psamofiti), biljke u pukotinama stijena (hazmofiti), biljke na sjenovitim mjestima (skiofiti), biljke na osunčanim mjestima (heliofiti).

Biljke su imale odlučan utjecaj i na razvoj materijalne i duhovne kulture čovjeka, a biljni pokrov, uz reljefne oblike, daje glavno obilježje Zemljinoj površini. Život prvobitnog čovjeka znatno je ovisio o biljnome svijetu. Razvojem civilizacije iskorištavanje biljaka sve je intenzivnije i raznolikije: rabe se za hranu i mirodije, kao građevni materijal (→ drvo), za izradbu odjeće (→ vlakna, tekstilna), u farmaciji (→ ljekovito bilje), za bojenje (→ boje, biljne), za ukras (→ ukrasno bilje), za mirise, pri obredima, i dr.

Čovjek je mogućnost uzgajanja biljaka upoznao davno, pa su prve biljne kulture (npr. žitarice) poznate još iz prapovijesnoga doba. U različite svrhe uzgajaju se danas mnoge vrste biljaka, a umjetnim su uzgojem nastale i mnogobrojne sorte koje daju velike prihode ili pak nekim drugim svojstvima odgovaraju čovjekovim željama i potrebama.

Biljke, s različitih gledišta, proučava botanika ili fitologija pa su se razvile različite botaničke grane (citologija, histologija, anatomija, morfologija, fiziologija, sistematika, ekologija, genetika, geobotanika ili fitogeografija, fitocenologija, paleofitologija ili paleobotanika, fitopatologija, farmakognozija).

Biljke su do danas »osvojile« najveći dio kopna, a u moru do dubine do koje im dopire dovoljno svjetlosti za fotosintezu. I u pustinjama, koje izgledaju beživotno, i u hladnim područjima nalaze se biljke prilagođene vrlo surovim uvjetima. Najbujniji je život i najveće biljno bogatstvo u vlažnim tropskim područjima, gdje su najpovoljniji uvjeti s obzirom na svjetlost, toplinu i vlagu.

Računa se da danas na Zemlji živi više od 330 000 biljnih vrsta, od čega na mahovine otpada približno 25 000, papratnjače 14 000, golosjemenjače oko 1000 i kritosjemenjače približno 295 000 vrsta. Premda se brojevi u pojedinih autora ponešto razlikuju, svi se slažu u tome da je još mnogo vrsta neotkriveno, pa se današnje brojeve drži privremenima. Brojem vrsta danas na Zemlji nedvojbeno pretežu kritosjemenjače, a među njima najveći dio otpada na dvosupnice. Zato se razdoblje od krede do danas naziva dobom kritosjemenjača, za razliku od ranijih razdoblja Zemljine geološke prošlosti, kada su pretezale golosjemenjače, prije njih (oko sredine paleozoika) papratnjače, a još ranije alge.

Sustav biljnoga svijeta, biljno carstvo

Prema postojanju provodnih tkiva mogu se podijeliti na vaskularne (one koje imaju provodni sustav, od lat. vascularis: provodan, žilni), a obuhvaćaju sve papratnjače i sjemenjače te nevaskularne biljke (one koje nemaju provodni sustav) u koje se ubrajaju mahovine.

Nevaskularne biljke:

Mahovine (Bryophyta), skupina biljaka bez definiranih specijaliziranih tkiva. Njihovo je tijelo jednostavne građe bez provodnih žila razlučeno u korjenčić (rizod) kojim su pričvršćene za podlogu, stabalce (kauloid) i listiće (filoidi). Značajna je pravilna izmjena spolne (gametofit) i nespolne generacije (sporofit). Spolna je generacija autotrofna mahovina sa spolnim organima, ženskim arhegonijima i muškim anteridijima. Sporofit se, nakon oplodnje jajne stanice u arhegoniju, razvija na gametofitu kao parazit u obliku sporogona sa sporangijem u kojem se razvijaju nespolne spore. Mahovine su sitne kopnene biljke, pretežno vlažnih staništa, a samo se mali broj vrsta sekundarno prilagodio životu u vodi. Dijele se u tri skupine:

1. prave mahovine (Bryophyta ili Musci)
2. jetrenjarke ili jetrenke (Hepatophyta ili Marchantiophyta)
3. rožnjače ili antocerote (Anthocerotophyta).

Vaskularne biljke:

Papratnjače (Filicophyta, Pteridophyta), skupina biljaka s definiranim tkivima, ali bez pravoga cvijeta. Imaju jasno vidljivu izmjenu spolne (gametofit, protalij) i nespolne generacije (odrasla papratnjača koja ima pravi korijen, stablo i listove s provodnim žilama). Bile su najstarije kopnene biljke s provodnim elementima i pučima (psilofiti), a pojavile su se na prijelazu između silura i devona. U paleozoiku, napose u karbonu, papratnjače su bile najvažnije biljke u Zemljinoj kopnenoj vegetaciji, osobito drvolike vrste iz skupina preslica i crvotočina, dok su današnje vrste najvećim dijelom zeljaste biljke. Samo nekoliko rodova drvolikih papratnjača održalo se do danas u tropskim i suptropskim područjima. Dijele se u četiri skupine:

1. prapaprati (Psilophytatae), izumrle
2. crvotočine (Lycopodiatae)
3. preslice (Equisetatae ili Articulatae)
4. prave paprati ili paprati u užem smislu riječi (Filicatae).

Sjemenjače (Spermatophyta), najmnogobrojnija skupina biljaka raznolikih veličina i oblika. Izmjena spolne i nespolne generacije nije jasno vidljiva, odvija se na istoj biljci, najčešće u samoj reproduktivnoj jedinici (sporangij, češer ili cvijet). Imaju razvijena sva tkiva (provodna, pokrovna, potporna, tkiva za lučenje i izlučivanje) i pravi cvijet. Nakon oplodnje, iz sjemenog zametka uvijek se razvijaju sjemenke (po tome Spermatophyta). Prema smještaju sjemenoga zametka ili sjemenke podijeljene su u tri skupine:

• 1. Igličaste i rašljaste golosjemenjače (Coniferophytina, Pinophyta), razmjerno malena skupina drvenastih biljaka čiji sjemeni zametci stoje otvoreno na osima ili plodnim listovima. To su pretežno crnogorične biljke s igličastim ili ljuskastim listovima (četinjače), rjeđe su listovi plosnati s dihotomskom (viličastom) nervaturom (ginko). Dijele se u dvije skupine:
  • − ginkoale (Ginkgoatae), do danas se održala, kao »živi fosil«, jedina vrsta iz skupine – ginko (Ginkgo biloba) iz istočne Azije
  • − četinjače (Pinatae), dijelom su izumrle, imaju veliko značenje u biljnome pokrovu pojedinih Zemljinih područja, osobito u planinskim crnogoričnim šumama te u tajgama sjevernih područja.
• 2. Perastolisnate golosjemenjače (Cycadophytina), raširene uglavnom u tropskim i suptropskim područjima. Po obliku neke sliče palmama (cikasi). U sekundarnom drvu osim traheida imaju i traheje, gametofit im je jače reduciran, a neke se vrste oprašuju s pomoću kukaca. Tim se značajkama približuju kritosjemenjačama. Ova skupina dijeli se u četiri grupe:
  • − pteridosperme (Lyginopteridatae), izumrle
  • − cikasi (Cycadatae)
  • − benetiti (Bennettitatae), izumrle
  • − gnetine (Gnetatae, Chlamydospermae).
• 3. Kritosjemenjače (Magnoliophytina ili Angiospermae), najmnogobrojnija skupina biljaka koja je postigla najviši stupanj razvoja i ima dominantno mjesto u izgradnji današnjega Zemljina biljnoga pokrova. Od golosjemenjača razlikuju se u prvome redu po sjemenim zametcima zatvorenima u plodnici. Sjemenke, koje se razvijaju iz sjemenih zametaka, ispadaju iz plodnice kad sazru. Gametofit je još jače reduciran nego u golosjemenjača. Cvjetovi tipičnih kritosjemenjača dvospolni su sa živo obojenim ocvijećem, a oprašuju se s pomoću životinja (zoogamija), u prvome redu kukaca (entomogamija). Dijele se u dva razreda s velikim brojem nižih sistematskih jedinica (podrazreda, redova, porodica):
  • − dvosupnice (Magnoliatae ili Dicotyledoneae)
  • − jednosupnice (Liliatae ili Monocotyledoneae).