mahovine (Bryophyta), skupina biljaka bez pravoga korijena, stabla i listova, kakvi su značajni za više biljke (→ stablašice). Zovu se još i nižim ili nevaskularnim stablašicama. Tijelo je mahovina krpasta, viličasto razgranjena ili u sitno stabalce i listiće razlučena steljka, pričvršćena za podlogu jednostaničnim ili višestaničnim nitima (rizoidima) sličnima korijenovim dlačicama. Od nižih se biljaka, steljnjača u morfološkom smislu, mahovine razlikuju višestaničnim nespolnim i spolnim organima, muškim anteridijima i ženskim arhegonijima, pa su po tome bliže papratnjačama. Zato su prije mahovine i papratnjače bile ujedinjavane u zajedničku skupinu arhegonijata (Archegoniatae), dok su danas podijeljene u zasebne odjeljke Bryophyta i Filicophyta (Pteridophyta). Za mahovine je, kao i za papratnjače, značajna heterofazna izmjena haploidne spolne (gametofit) i diploidne nespolne (sporofit) generacije, ali je bitna razlika u tome što je u mahovina gametofit razvijeniji od sporofita, dok je u papratnjača obratno. Na gametofitu nastaju anteridiji i u njima pokretni spermatozoidi svaki s dva duga biča, a u arhegonijima nastaje po jedna jajna stanica. S kapima kiše ili rose spermatozoidi dospijevaju do vrata arhegonija, kroz koji prodiru do jajne stanice. Iz oplođene jajne stanice razvija se na stabalcu (gametofit) mahovine diploidni embrij, koji bazalnim dijelom (haustorij) uranja u tijelo stabalca, a prema vrhu izraste u (sjedeći ili na dršku) tobolac (sporangij). Cijela je ta tvorevina diploidni sporofit, i u mahovina se naziva sporogon, a trajno je povezan s gametofitom, od kojega dobiva hranu preko haustorija. Kada zrele (haploidne) spore dospiju na prikladnu podlogu, prokliju u malenu prokličnicu (protonema), iz koje se razvija nova mahovina (tj. haploidni gametofit), pa se tako ponavlja izmjena generacija.
Mahovine su kopneni organizmi, žive na najrazličitijim, pretežito vlažnim i močvarnim staništima. Sekundarno, neki su se oblici prilagodili životu u slatkoj vodi (npr. Riccia fluitans, Fontinalis antipyretica), dok u moru mahovina nema. Mnoge su vrste epifiti, najčešće na deblima i granama drveća, a u tropskim kišnim šumama i na lišću (epifilne mahovine). Rastu i na suhim staništima i podnose ekstremnu sušu i visoke temperature. Neke takve mahovine mogu u latentnom stanju niz godina preživjeti u suhom zraku, a nakon ovlaživanja ponovno »ožive«. Vrsta Tortula ruralis može u suhom stanju podnijeti zagrijavanje do temperature više od 100 °C i ohlađivanje do temperature tekućega dušika (–196 °C).
Premda nema sigurnih fosilnih dokaza o predcima mahovina, drži se da su to bile zelene alge koje su imale spermatozoide s bičevima, fotosintetski pigment klorofil i škrob kao rezervnu tvar. Među takvim se najvjerojatnijim predcima pretpostavljaju oblici tipa parožina (Chara), koje, jedine među algama, imaju i biosintezu flavonoida, značajku viših biljaka. Ima i mišljenja da pretke mahovina valja tražiti među zelenim algama tipa Coleochaete. Najstariji fosilni nalaz opisan kao mahovina jetrenjarka (Pallaviciniites devonicus) potječe iz devona. Iako se tek u karbonu javio veći broj oblika (npr. Muscites, Thallites, Sporogonites), pretpostavlja se da su mahovine postojale već u siluru.
Recentne se mahovine prema građi vegetativnoga tijela i razvoju rasplodnih organa dijele u tri razreda: 1. Jetrenjarke (Hepaticae), kojima pripada oko 8500 vrsta (npr. Marchantia polymorpha, Riccia fluitans, Fegatella conica, Frullania tamarisci). 2. Antocerote (Antocerotae), s nekoliko rodova prije uvrštavanih u prethodni razred. Glavni je rod Anthoceros sa stotinjak vrsta; one su u nas rijetke (npr. Anthoceros laevis ). 3. Lisnate ili prave mahovine (Musci), najveća su skupina mahovina s 12 000 do 15 000 vrsta, od kojih su u nas česte npr. Polytrichum attenuatum, Leucobryum glaucum, Ctenidium molluscum, Mnium undulatum. Među lisnatim mahovinama vrlo je zanimljiv mah tresetar (Sphagnum) s više od 300 vrsta. U stabalcu i listićima te mahovine imaju uginule prazne stanice s porama, kroz koje mogu upijati količinu vode i do 20 puta veću od mase suhe tvari njihova tijela. Važne su za posebna vlažna ili natopljena staništa cretove. U nas su rijetke i vrlo ugrožene biljke, jer nestaju njihova staništa.
