ljekovito bilje, biljke koje sadrže farmakološki djelatne sastojke (alkaloide, glikozide, saponine, treslovine, eterična ulja, smole, sluzi i dr.) pa su prikladne za primjenu u medicini i za pripremu ljekovitih biljnih droga (→ droge). Liječenje biljem (fitoterapija) ima višestoljetnu tradiciju, a početci uporabe bilja bili su instinktivni. Tražeći hranu, čovjek je nalazio i upoznavao različite biljke kojima je liječio bolesti, ublažavao bolove i druge tegobe te je tako kroz stoljeća stjecao praktična iskustva o ljekovitoj vrijednosti mnogih biljaka. Već su najstarije civilizacije, npr. Kinezi, Indijci, Asirci, Babilonci, Egipćani, Židovi, Grci, Rimljani i Arapi, poznavale ljekovite biljke, način njihova skupljanja i uporabe. O tome svjedoče mnogi stari zapisi i spomenici (kin. zapisi iz 5000. do 4000. pr. Kr., asirski i babilonski zapisi, Stari zavjet, egip. papirusi, djela grč. liječnika Hipokrata s podatcima o 300 ljekovitih biljaka, djela rim. pisaca Dioskorida, Plinija, Galena). U skladu s duhom vremena u kojem su nastali, ti su zapisi protkani praznovjerjem i mistikom.
Pučka medicina većine eur. naroda priznaje i primjenjuje velik broj ljekovitih biljaka, koje su opisane u srednjovj. ljekarušama. (→ ljekaruše)
Početak ljekarničke djelatnosti, posebno vještine pripravljanja lijekova, zasniva se na ljekovitom bilju (→ ljekarništvo). Ljekarnici su isprva skupljali samoniklo bilje, a zatim su ga, zbog potrebe ujednačivanja kakvoće i učinkovita ljekovitog djelovanja na ljudski organizam, i sami uzgajali u posebnim vrtovima, koji su bili sastavni dio ljekarni. Zahvaljujući iskustvu prenošenom s koljena na koljeno, ljekarnici su uočili da ljekovite tvari nisu ravnomjerno raspoređene po biljnim organima. Katkada su nakupljene u cvjetovima ili u listovima, nekad u korijenu, kori ili drugim biljnim organima, što je bitno za daljnju preradbu u ljekoviti pripravak. Uočeno je da biljke iste vrste mogu sadržavati djelotvorne tvari u različitoj količini, kakvoći i kem. sastavu. Sastav i količina različitih supstancija u biljci ovise o tlu na kojem raste, godišnjem dobu branja, klimi pojedine godine, vremenu branja i daljnjem postupku obradbe. Neke su biljke npr. u svojoj pradomovini vrlo otrovne, dok prenesene i uzgajane u drugim podnebljima postaju gotovo neotrovne.
Službena se medicina danas bavi pomnjivim ispitivanjem ljekovitog i otrovnog djelovanja biljaka na ljudski organizam. Biljka se bitno kemijski mijenja branjem, sušenjem, obradbom različitim otapalima. Zbog toga službena medicina često odbija upotrijebiti bilje kao lijek, jer ono ne zadovoljava osnovni uvjet za ciljano liječenje – točno određenu koncentraciju djelotvornog sastojka. Rješenje je izdvajanje čistih, standardiziranih ljekovitih tvari iz biljaka koje se još i danas upotrebljavaju u med. praksi. Tako se npr. od alkaloida iz biljaka izdvajaju: iz opijuma – morfin, papaverin, kodein; iz velebilja – atropin; iz mrazovca – kolhicin; iz ražene gljivice – ergotamin, ergotoksin; iz strihninovca – strihnin, brucin; iz kininovca – kinin, kinidin; iz bunike – hiosciamin, skopolamin, a od glikozida: iz digitalisa – digitoksin, digitalin i dr. Drugi je način izradba standardiziranih farmaceutskih pripravaka iz ljekovite biljke. Na temelju spoznaje o kemizmu i djelotvornosti izoliranih tvari, iz biljaka su danas sintetizirani mnogi lijekovi.
Proizvodnja sintetskih lijekova jeftinija je, a dobivaju se supstancije točno definirana sastava. Zbog snažna razvoja farmaceutske industrije, temeljene pretežito na lijekovima sintetskog i biosintetskoga podrijetla, ljekovite su biljke znatno izgubile svoj prvobitni značaj u med. primjeni no, unatoč tomu, zadržale su važnu ulogu u olakšavanju simptoma bolesti, različitih zdravstv. poremećaja i tegoba te liječenju lakših bolesti. To se posebno odnosi na stanja gdje se ne traži točna dijagnoza bolesti i gdje je upotreba biljnoga lijeka sigurna (npr. prehlada, kašalj, nesanica, iscrpljenost, neuroza, zatvor, reumatski bolovi i sl.). Zato je određeni broj ljekovitih biljaka još uvijek sastavni dio materiae medicae mnogih farmakopeja (npr. Njemačke, Švicarske). Osim toga, ljekovito bilje danas je još uvijek izvorište mnogih polusintetskih lijekova.
Velik broj biljnih ljekarni u Hrvatskoj upućuje na popularnost fitoterapije u nas. Njegovanje i razvoj lijekova na biljnoj osnovi u Hrvatskoj počiva na dugogodišnjoj tradiciji Zavoda za farmakognoziju zagrebačkoga Farmaceutsko-biokemijskoga fakulteta, koji se od osnutka bavi proučavanjem i istraživanjem ljekovitoga bilja. U fitoterapiji se upotrebljavaju kemijski definirani, čisti izolati iz biljaka, različite biljne prerađevine (tinkture, uvarci, kapi) te izravno same biljke ili njihove mješavine (čajevi). U prometu se nalazi i određen broj industrijski proizvedenih gotovih lijekova biljnoga podrijetla. Pri industrijskoj izradbi osnova za određivanje doze kvantitativna je analiza ljekovitih sastojaka, što ujedno pokazuje vrijednost biljke upotrijebljene za osnovu lijeka.
Kao ljekovite skupljaju se danas mnoge samonikle biljne vrste, a neke se od njih i uzgajaju.
Među najvažnije ljekovite biljke koje uspijevaju u našoj zemlji pripadaju: velebilje (Atropa belladonna), bijeli bun (Scopolia carniolica), bunika (Hyoscyamus niger), kužnjak (Datura stramonium), naprstak (Digitalis purpurea i D. lanata), divizma (Verbascum), bijeli mak (Papaver somniferum), jedić (Aconitum napellus), crni sljez (Malva sylvestris), bijeli sljez (Althaea officinalis), sladić (Glycyrrhiza glabra), sirištara (Gentiana lutea), gorki trolist (Menyantes trifoliata), kičica (Centaurium umbellatum), jaglac (Primula veris), kadulja (Salvia officinalis), timijan (Thymus vulgaris), metvica (Mentha piperita), odoljen (Valeriana officinalis), moravka (Arnica montana), kamilica (Matricaria chamomilla), pelin (Artemisia absinthium), podbjel (Tussilago farfara), krušina (Frangula alnus), medvjetka (Arctostaphylos uva ursi), đurđica (Convallaria majalis), mrazovac (Colchicum autumnale), čemerika (Veratrum album), morski luk (Urginea maritima), iđirot (Acorus calamus), stolisnik (Achillea millefolium), kokotac (Melilotus officinalis), trputac (Plantago maior), obična paprat (Dryopteris filix mas), islandski lišaj (Cetraria islandica) i ražena gljivica (Claviceps purpurea). Od ljekovitih biljaka koje ne uspijevaju u našim krajevima najznačajnije su: kininovac (Cinchona), strihnos (Strychnos nux vomica), koka (Erythtroxylon coca), sena (Cassia), strofantus (Strophantus), ipekakuanha (Uragoga ipecacuanha), lobelija (Lobelia inflata).
