orijentalistika, znanost o jezicima, književnostima i kulturama Orijenta. Obuhvaća i arheologiju, povijest, umjetnost, religije, a u novije doba istražuje suvremena društvena i politička kretanja na prostorima Istoka (npr. sinologija). U orijentalistiku se ubraja i istraživanje sjeverne Afrike, starog Egipta kao i svih semitskih sadržaja s toga prostora. Orijentalističke se grane uglavnom grupiraju prema jezicima, ali i prema geografskim ili stručnim područjima koja istražuju. S obzirom na velik broj jezika i naroda, velik je i broj orijentalističkih disciplina; neke se međusobno isprepleću, bilo zbog grananja većih područja u manja ili zbog okupljanja unutar jedne velike teme istraživanja svih prostora i jezika koje ta tema zahvaća (npr. semitistika, islamologija, budologija). U drugoj polovici XX. stoljeća došlo je do snažnoga prodora azijskih duhovnih sadržaja na Zapad, pa i on postaje dijelom orijentalističkih istraživanja. Najpoznatije su orijentalističke discipline egiptologija, asiriologija, hetitologija, semitistika, sumerologija, hebraistika, arabistika, turkologija, islamistika, iranistika, indologija, mongolistika, sinologija, japanologija. Kao akademska znanstvena područja, većina se orijentalističkih disciplina u Europi konstituirala u XIX. stoljeću. Početci orijentalistike smještaju se u XII. stoljeće, kada se u Španjolskoj javila živa prevoditeljska djelatnost s arapskoga, ili pak u IV. stoljeće, kada je nastao latinski prijevod Biblije sv. Jeronima. Susreti Europe s Istokom sežu i dalje u povijest; kulturološki su zanimljivi oni između Grka i bliskoistočnih naroda. Prve katedre za arapski, hebrejski i aramejski osnovane su 1311. u Rimu, Parizu, Oxfordu, Bologni i Salamanci dekretom pape Klementa V. na koncilu u Vienneu. Potom je kršćanska misionarska djelatnost donijela mnoge spoznaje o istočnim jezicima, osobito onima južne Azije i Dalekog istoka. Misionari su, uz izradbu gramatika i rječnika za potrebe svoje djelatnosti, slali i izvješća o istočnim krajevima, koja su bila popularno štivo. U tim je izvještajima o Istoku bilo mnogo pogrješno shvaćenih pojava pa tako djela isusovačkoga misionara Mattea Riccija, velikoga poznavatelja Kine iz XVI/XVII. stoljeća, kao i Filipa Ivana Vesdina, bosonogoga karmelićanina iz XVIII/XIX. stoljeća, ostaju ipak na razini amaterskih početaka. Vijesti o Kini iz XVII. i XVIII. stoljeća oduševile su europske intelektualce racionalnom usmjerenošću kineske političke misli (Leibniz, Voltaire) te dovele do kritičkoga stajališta prema nekim europskim društvenim pojavama i kršćanskom autoritetu. Prva europska katedra za kineski jezik osnovana je 1814. u Parizu. Početkom indologije smatra se 1784., kada je u Calcutti (Kolkata) William Jones osnovao Bengalsko azijsko društvo (Asiatic Society of Bengal). Prva katedra za sanskrt utemeljena je 1815. u Parizu (Antoine Léonard de Chézy), zatim 1818. u Bonnu (August Wilhelm Schlegel) itd. Srodnost sanskrta, grčkog i latinskoga, te gotskoga, keltskog i perzijskoga, uočena već u XVIII. stoljeću, potaknula je utemeljenje indoeuropeistike (Franz Bopp), jedne od najistaknutijih europskih humanističkih preokupacija u XIX. stoljeću. Od pripreme kritičkih izdanja sanskrtskih tekstova, proučavanja indijskih stručnih tekstova (vjerskih, lingvističkih, filozofskih) i stare indijske književnosti, indologija se u XX. stoljeću okrenula i proučavanju suvremenih indijskih jezika i književnosti kao i novijih duhovnih pokreta. Početkom iranistike smatra se 1771., kada je izašao francuski prijevod Aveste Abrahama Hyacinthea Anquetil-Duperrona; uz predislamsko razdoblje prostora što su ga naselili Iranci, iranistika se bavi i istraživanjem islamskoga novoiranskog razdoblja te novoperzijskoga jezika farsi i njegove književnosti. U okvire semitistike smješta se nekoliko semitskih filologija kao što su npr. arabistika, hebraistika, te klinopisne discipline izdvojene iz stare asiriologije poput sumerologije, akadistike i hetitologije. Hetitologija je utemeljena početkom XX. stoljeća kada je Bedřich Hrozný dešifrirao klinopisom zapisane hetitske tekstove, čime je otpočelo proučavanje anatolijskih indoeuropskih jezika, ali i neindoeuropskih, hurijskog i hatskoga, tekstovi kojih su nađeni u istom arhivu u prijestolnici Hetita. Potkraj XIX. stoljeća radovi istaknutih semitista doveli su do osamostaljenja islamistike, koja se bavi istraživanjem kultura islamskih naroda, njihove povijesti, religije, gospodarstva i književnosti, a polazi od filološkoga proučavanja relevantnih tekstova. Zanimanje za turkijske narode, osobito osmanske Turke, u Europi se javilo rano, a pojedinačnih osvrta o njima, sačuvanih na arapskom jeziku, ima od XI. stoljeća; kao samostalna disciplina turkologija se javila tek potkraj XIX. i početkom XX. stoljeća. Egiptologija pripada u starije orijentalističke discipline; utemeljena je 1829., kada je u Parizu osnovana katedra pošto je Jean-François Champollion dešifrirao hijeroglifsko pismo s trojezičnoga natpisa iz Rosette. Egiptologija istražuje prethelenističku kulturu Egipta te staroegipatski jezik do njegove najmlađe faze, koptskoga jezika, koji je izumro potkraj XVI. stoljeća. Danas se filološki utemeljene orijentalističke discipline bave i novim i starim jezicima Istoka i njihovim tekstovima, a formiraju se i nove, nefilološki usmjerene grane, koje proučavaju povijest, umjetnost i religiju tih područja. Mnogobrojne su katedre orijentalistike, seminari i instituti u Europi i SAD-u, stručne udruge i stručne publikacije iz tog područja. U Hrvatskoj je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu započeo studij indologije 1962. godine (katedra za indologiju utemeljena je 1959), turkologije 1994., a 2004. i studiji sinologije i japanologije. Noviji zamah sinoloških studija u svijetu vezan je uza snažnu gospodarsku ekspanziju Kine potkraj XX. stoljeća.
