Vesdin, Filip Ivan (Vezdin, Wesdin, Weszdin, Werdin, Weredin; latinizirano redovničko ime Paulinus a Sancto Bartholomaeo), pionir indologije i preteča poredbene indoeuropske lingvistike (Cimof, njemački Hof am Leithaberge, Gradišće, Austrija, 25. XII. 1748 – Rim, 7. I. 1806). Rođen u obitelji gradišćanskih Hrvata. Nakon osnovne škole u rodnome mjestu, gramatiku i humaniora završio u Kőszegu i Sopronu, a potom na isusovačkoj akademiji u Győru logiku i metafiziku. Pošto je godinu dana proveo u novicijatu samostana bosonogih karmelićana u Linzu, 1769. položio je monaški zavjet i otišao na studij filozofije i teologije u Prag. Na vlastiti zahtjev bio je 1773. poslan u Rim, gdje je 1774. izabran za misionara na Malabarskoj obali u Indiji (danas Kerala). Nakon duljega zadržavanja u Portugalu, na Malabar je stigao 1776. Ondje je boravio 13 godina (bio imenovan i generalnim vikarom) kao misionar, a sve svoje slobodno vrijeme posvećivao je učenju malajalamskoga i sanskrta te proučavanju indijske kulture. Nakon povratka u Europu 1789. djelovao je kao profesor orijentalnih jezika u Misijskom seminaru, zatim kao knjižničar u Veneciji i Padovi, a od 1800. bio je pročelnik Misijskoga seminara i prefekt nauka u Collegium Urbanum de propaganda fide. Bio je član nekoliko akademija i više učenih društava. U bogatom opusu objavljenih Vesdinovih radova ističu se prva tiskana gramatika sanskrta Sidharubam ili sanskrtska gramatika (Sidharubam seu grammatica samscrdamica, 1790) i njegovo najcjenjenije indološko djelo Brahmanski liturgijski, mitološki i građanski sustav (Systema brahmanicum, liturgicum, mythologicum, civile, 1791), u kojem je dao do tada najsustavniji prikaz indijske kulture i civilizacije. Vesdinova svjedočanstva o prilikama u Kerali njegova doba sadržana u najpopularnijoj i najprevođenijoj mu knjizi Put u istočnu Indiju (Viaggio alle Indie Orientali, 1796) te u knjizi Kršćanska Istočna Indija (India Orientalis Christiana, 1974) vrijedan su povijesni i antropološki izvor. Sačuvan je i rukopis njegove Malajalamsko-engleske i portugalsko-engleske gramatike (Grammatica Malavar-Ingleza e Portugueza-Ingleza) što ju je bio izradio 1784. za travankorskoga kralja. Na malajalamskome je pisao i poeziju i prozu. U jezikoslovnim radovima među prvima je argumentirano govorio o srodnosti indoeuropskih jezika u koje, za razliku od suvremenika mu, uvrštava i slavenske. Ističu se Disertacija o povijesti i srodnosti zendskoga, sanskrtskoga i njemačkoga jezika (De antiquitate et affinitate lingue zendice, samscrdamice, et germanicae dissertatio, 1798) i Disertacija o podrijetlu latinskoga jezika i njegovoj vezi s istočnim jezicima (De latini sermonis origine et cum orientalibus linguis connexione dissertatio, 1802). Bio je plodan autor i vrlo angažirana, katkad pomirljiva, a katkad konfliktna osoba, koja je komunicirala s mnogim značajnim imenima svojega doba.
