Pariz (franc. Paris [paʀi']), glavni grad Francuske, njezino kulturno, intelektualno, političko i gospodarsko središte; 2 234 105 st. (2009), metropolitansko područje 10 413 386 st. (2009). Leži u središtu Pariškoga bazena na mjestu najlakšega prijelaza preko Seine (otoci St. Louis i Île de la Cité), na čvorištu puteva između Sredozemnoga mora (dolina Rhône), alpskih zemalja, Atlantika (Seine), doline Loire i Garonne na jugu i visokoindustrijalizirane sjeverozapadne Francuske i u stjecištu najvažnijih međunarodnih puteva zapadne Europe. Pariz se ubraja u najljepše svjetske metropole. Ističu se trgovi Place de la Concorde, Place de l’Étoile s Arc de Triomphe, Place de la République, parkovi i šetališta Tuileries, Luxembourg, Champ de Mars s Eiffelovim tornjem, Bois de Boulogne, Champs-Elysées. Poznati su obala Seine (od 1991. pod zaštitom UNESCO-a kao svjetska kulturna baština) s bukinistima, reprezentativni bulevari i avenije, javne građevine, muzeji i znanstvene ustanove, kao Louvre, Palais du Luxembourg, Palais de l’Elysée, Palais Bourbon (sjedište Narodne skupštine), Palais de Justice, Palais de Chaillot, Gradska vijećnica, Dôme des Invalides, Panthéon, École Militaire, Institut de France (u sastavu kojega je nekoliko akademija), Collège de France, astronomski opservatorij, Institut Pasteur, Bibliothèque Nationale, Opéra, Comédie-Française (Théâtre-Français), Opéra-Comique, sveučilište s novom Sorbonneom, Palača UNESCO-a, mostovi, groblja (Père-Lachaise, posljednje uporište komunara), katedrala Notre-Dame, crkve Sainte-Chapelle, La Madeleine, Sacré-Coeur de Montmartre. U Parizu je kao u rijetko kojoj prijestolnici koncentrirano gospodarstvo zemlje; razvijene su gotovo sve industrijske grane. Uz elektroničku i elektrotehničku, kemijsku, farmaceutsku, kozmetičku, prehrambenu industriju i metalurgiju s metalnom (automobili i dr.) industrijom (pretežito u predgrađima), glasovita je proizvodnja modne konfekcije i jaka izdavačka djelatnost. Pariška je regija ujedno najvažnije prometno čvorište Francuske, koje autoceste i dr. ceste te željezničke pruge povezuju s francuskim i europskim teritorijem. Razgranatu gradsku i prigradsku prometnu mrežu nadopunjuje podzemna željeznica. Položaj na Seinei daje mu ulogu najprometnije francuske riječne luke, dobro povezane s industrijskim područjima sjeverne i istočne Francuske. Preko pariških zračnih luka (Orly, Le Bourget, Roissy-en-France ili Charles-de-Gaulle) odvija se uz domaći i vrlo živ međunarodni zračni promet. Pariz, glasovit i po zabavnom životu, ubraja se među najposjećenija turistička središta u svijetu. – Naselje galskih Parisijaca (lat. Parisii) bilo je na močvarnom otoku usred Seine (danas Île de la Cité). Osvojivši Galiju, Rimljani su staro galsko ime tog otoka latinizirali u Lutetia (Lutetia Parisiorum). Pod tim se nazivom Pariz prvi put javlja 53. pr. Kr., u Cezarovim zapisima o Galiji. Rimljani su svoje naselje podignuli na lijevoj, kamenoj obali Seine. Grad je od III. st. nekoliko puta stradao od barbarskih invazija pa se zbog toga njegovo središte opet premjestilo na otok i podignuti su obrambeni zidovi. Nekako u isto doba promijenio je ime Lutetia u Pariz. U V. st. Pariz je došao pod franačku vlast. Franački vladar Klodvig učinio ga je 508. prijestolnicom franačke države. Za Karolinga Pariz je izgubio na značenju, jer je Karlo I. Veliki prenio svoju prijestolnicu na sjeveroistok, u Aachen (Aix-la-Chapelle). U prvoj polovici IX. st. Normani su nekoliko puta opustošili Pariz. Razdoblje procvata počelo je s dinastijom Capet (Kapetovići), kada je Pariz ponovno postao prijestolnicom, a neko mu je vrijeme suparnik bio Orléans. U XII. st. na otoku je ostalo biskupsko sjedište, a grad se proširio na obje obale Seine. U doba Luja VII. bio je položen na otoku Cité temelj nove katedrale Notre-Dame (1163). Dok je dio grada na desnoj obali postao trgovačko-poslovna četvrt, lijeva obala razvijala se kao žarište religijskoga (mnogobrojni samostani) i prosvjetnoga života (samostanske škole), koje je postalo temeljem za najstarije franc. sveučilište Sorbonneu (Quartier Latin: Latinska četvrt, zbog lat. jezika u školama). Filip August (1180–1223) sjedinio je tri dijela grada zajedničkim obrambenim zidinama (1190–1200) te bio prvi francuski kralj koji je štitio komune i udruge obrtnika i trgovaca (1200. priznao je udrugu pariških škola, koja se počela služiti nazivom Université de Paris). U njegovo je doba Pariz imao približno 100 000 stanovnika. U XIII. st. Pariz je već bio istaknuto kulturno središte u zapadnoj Europi. S razvojem obrta porasla je i uloga cehova, kojih je u drugoj polovici XIII. st. bilo već više od stotinu. Najutjecajniji među njima bio je ceh Marchands de 1’eau. U XIII. st. njihov birani predstojnik (prévôt des marchands) stvarno je bio načelnik pariške komune, dok je kralj (čiji je utjecaj bio oslabljen u Stogodišnjem ratu) imenovao još samo svojega predstojnika za pravosuđe (prévôt de Paris). U XIV. st. Pariz je ne samo kraljevska rezidencija već i središte državne uprave; ondje su se obično sastajali i Generalni staleži. Druga polovica XIV. st. bila je obilježena u Parizu žestokim sukobima i pučkim pobunama u kojima je Pariz nastojao dobiti još veću autonomiju; najpoznatija je pobuna pod vodstvom Étiennea Marcela 1358 (nakon nje je kralj Karlo V. za nadzor nad gradom dao podignuti kraj gradska vrata Saint-Antoine utvrdu Bastille) te ustanak maillotinsa 1382–83 (nazvan po pancirnim košuljama što su ih zaplijenili u pariškom arsenalu). Na početku XV. st. Pariz je, zahvaćen borbama između armagnacsa i bourguignonsa, stao na stranu burgundskoga vojvode. Oslabljeni međusobnim sukobima, Francuzi su u bitki s Englezima kraj Azincourta (1415) pretrpjeli katastrofalan poraz, pa je 1420. engleski kralj Henrik V. ušao u Pariz. Pod engleskom upravom građani Pariza nisu samo sačuvali svoje povlastice, već su ih i proširili. Zbog toga se pokušaj Karla VII. i Ivane Orleanske da zauzmu grad slomio 1429. na ogorčenu otporu Parižana. Tek 1436. Karlo VII. je, obećavši opću amnestiju, ušao u svoju prijestolnicu. Epidemije kuge 1434–35. i 1437–38. kao i teške uzastopne gladi napravile su strahovitu pustoš u gradu. Za vladavine Luja XI., Karla VIII. i Luja XII. Pariz je ušao u novo razdoblje procvata. Kako bi se spriječile česte epidemije kuge, doneseni su u to doba prvi sanitarni propisi. Renesansa je obogatila grad sjajnim građevinama. Vjerski ratovi učinili su Pariz poprištem sukoba između pristaša reformacije i katolika. Za Katarine Medici izvršen je 1572. pokolj hugenota (→ bartolomejska noć). Istaknuto katoličko središte, Pariz je, pristavši uz Svetu ligu, pružio (1588) ogorčen otpor Henriku Navarskomu (potonjemu kralju Henriku IV.). Nakon duge opsade Henrik je uspio ući u Pariz tek pošto se odrekao protestantizma (uz poznate riječi »Pariz je vrijedan jedne mise«). Vladavina Henrika IV. značila je za Pariz sveopći napredak. Izgrađeni su Place Royale (danas Place des Vosges), Place Dauphine, nekoliko dokova, prošireni su Louvre i Tuileries, dovršeni Hôtel de Ville, Pont-Neuf i dr. Za Luja XIII. bili su podignuti Palais du Luxembourg, Palais Royal, osnovan botanički vrt (Jardin des Plantes) i grad je bio znatno proširen. Za građanskog rata poznatoga pod imenom Fronde Pariz je bio središte ogorčenih borbi koje su zahvatile cijelu zemlju. Luj XIV. je nakon toga napustio staru rezidenciju u palači Tuileries i izvan grada podignuo Versailles kao novu stalnu rezidenciju. U njegovo je doba u Parizu niknuo niz ustanova, akademija, kazališta, sjajnih građevina i spomenika: Hôtel des Invalides, kolonada Louvrea, Place des Victoires, Place Vendôme i dr. Bili su porušeni obrambeni zidovi oko grada i mjesto njih napravljeni bulevari, provedena je rasvjeta ulica, organizirana gradska policija, koja je nastojala osigurati kretanje noću, a broj stanovnika znatno se povećao (približno 250 000 st.). Pariz je postao stjecište pisaca, mislilaca, slikara, arhitekata, svjetska prijestolnica književnosti i umjetnosti, arbitar ukusa i mode cijele Europe, što je ostao sve do danas. U XVIII. st. Pariz je postao središte pokreta filozofa i slobodnih mislilaca, rasadište novih, liberalnih ideja, koje će potresti temelje staleškoga društva. Nakon pretvaranja Generalnih staleža u Narodnu (Ustavotvornu) skupštinu u lipnju 1789., u Parizu je bila ustrojena Nacionalna garda, izabrana nova gradska uprava (Pariška komuna), a navala naroda na Bastilleu 14. srpnja 1789. odsudno je utjecala na daljnji tijek Francuske revolucije (→ francuska, povijest). Na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. Pariz je bio središte revolucijskih zbivanja i sjedište najviše zakonodavne i izvršne vlasti: Narodne skupštine, Konventa, Direktorija i, nakon 18. brumairea, Konzulata. Shvaćajući potrebe novoga društva, Konvent je obogatio Pariz značajnim ustanovama kao što su: École Normale, École Polytechnique, Conservatoire des Arts et Métiers, Archives Nationales, Institut de France. Bivši kraljevski dvorac Louvre pretvoren je u muzej. Za Napoleonove vladavine započela je izgradnja Burze, slavoluka na Place de 1’Étoile i La Madeleine, koju je Napoleon I. Bonaparte zamislio kao hram u slavu Velike armije (ta je zgrada za Restauracije pretvorena u crkvu); bili su izgrađeni novi mostovi, široke avenije i ulice. Nakon Napoleonove abdikacije Pariz je 1814–15. bio pod okupacijom ruskih i pruskih postrojbi. God. 1830. ponovno je postao poprište revolucije, tzv. Srpanjske revolucije. U Parizu su našli utočište mnogi progonjeni revolucionari, liberali, nacionalni ili socijalistički mislioci i pisci. Veljačka revolucija 1848. u Parizu potaknula je snažan revolucijski pokret na cijelom kontinentu, a posebno u Italiji, Njemačkoj i Habsburškoj Monarhiji. Za Napoleona III. grad je doživio intenzivnu industrijalizaciju i postao bankarsko središte s bogatim građanstvom koje na razini državne moći zamjenjuje staru aristokraciju. U to doba nastale su i prve robne kuće (»Louvre«, »Bon Marché«). Pod upravom baruna Georgesa Eugènea Haussmanna, prefekta Seine, bili su poduzeti urbanistički radovi golemih razmjera, pa je Pariz dobio suvremeni izgled uglavnom u doba Drugoga Carstva. Srušene su cijele četvrti staroga grada s labirintom uskih ulica, podignute moderne prometnice, izgrađeni su vodovod i kanalizacija. U to doba Pariz je postao sjedište različitih međunarodnih konferencija, kao i poprište niza međunarodnih izložbâ (najvažnija gosp. manifestacija u XIX. st.), a sve češće su ga smatrali i intelektualnim središtem svijeta. Početkom XIX. st. Pariz je imao više od 500 000, god. 1846. više od 1 mil., a 1881. god. 2 mil. stanovnika. Nakon kapitulacije Napoleona III. pred Prusima kraj Sedana u Francusko-pruskom ratu 1870–71., u Parizu je 4. IX. 1870. bila proglašena (Treća) Republika. Kada su potkraj mjeseca Nijemci započeli četveromjesečnu opsadu grada, u Parizu je 18. III. 1871. bila osnovana Pariška komuna. Pariz je za Treće Republike ušao u novo razdoblje razvoja. Među mnogim građevinama koje su dovršene ili podignute u tom razdoblju nalaze se Opéra, Opéra-Comique, Comédie-Française, Trocadéro, Eiffelov toranj, Palais des Beaux-Arts, Sorbonne, mnogi liceji i visoke škole, bolnice, nekoliko velikih željezničkih kolodvora. God. 1900. bile su otvorene prve linije pariške podzemne željeznice (Métro). U epohi imperijalizma Pariz je sjedište velikih banaka, trustova i monopola, no isto tako značajno središte međunarodnog radničkoga pokreta (1889. osnovana je Druga internacionala, 1890. održana prva proslava Prvoga svibnja kao međunarodnog dana rada). U početku I. svjetskog rata Pariz je ozbiljno ugrozila njemačka invazija i tek bitkom na Marni otklonjena je opasnost. Nakon pobjede Antante, u Parizu i njegovim predgrađima bile su održane mirovne konferencije koje su odredile sudbinu međuratne Europe. Za II. svjetskog rata grad su bez borbe okupirali Nijemci (1940–44). U poratnoj Francuskoj Pariz je ostao europsko i svjetski važno političko središte; u njem je održano više međunarodno značajnih konferencija, a sjedište je i nekih važnih međunarodnih organizacija (Europska svemirska agencija, UNESCO, Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj).
Pariz kao sjedište međunarodnih sastanaka
Od druge polovice XVIII. st. Pariz je sjedište mnogobrojnih međunarodnih sastanaka i konferencija na kojima su sklopljeni mnogi važni međunarodni mirovni i dr. ugovori. Pariški mirovni ugovor od 10. II. 1763. bio je sklopljen nakon Sedmogodišnjega rata (1756–63), prvog oružanog sukoba svih euroskih sila. Pariški mir od 3. IX. 1783. sklopili su SAD i Velika Britanija nakon Američkoga rata za neovisnost (1775–83). Tim je mirom Velika Britanija priznala SAD kao slobodnu, suverenu i neovisnu državu. Prvi pariški mir od 30. V. 1814. sklopile su Rusija, Velika Britanija, Pruska i Habsburška Monarhija s Napoleonovom Francuskom, nakon kapitulacije Pariza 31. III. 1814. Tim mirom završeno je razdoblje napoleonskih ratova i prevlasti Francuske u Europi. Drugi pariški mir od 20. XI. 1815. sklopile su Velika Britanija, Pruska, Rusija i Habsburška Monarhija nakon Napoleonovih »sto dana« i njegova poraza kraj Waterlooa. Na Pariškome mirovnom kongresu (25. II – 30. III. 1856) sklopljen je Pariški mirovni ugovor od 30. III. 1856., kojim je okončan Krimski rat (1853–56). Pariški mirovni ugovor od 10. XII. 1898. sklopili su SAD i Španjolska nakon Španjolsko-američkoga rata (1898). U Parizu je od 18. I. 1919. do 21. I. 1920. održana mirovna konferencija pobjedničkih sila u I. svjetskom ratu, na kojoj su doneseni Versailleski mirovni ugovori. God. 1946. održana je Pariška mirovna konferencija (→ pariški mirovni ugovori iz 1947). Dana 23. X. 1954. u Parizu je sklopljen ugovor na osnovi zaključaka Konferencije ministara vanjskih poslova devet sila u Londonu 28. VIII – 3. X. 1954 (→ london; bruxelleski pakt). Dana 27. I. 1973. u Parizu je potpisan sporazum o završetku rata i uspostavi mira u Vijetnamu, a 14. XII. 1995. sporazum o miru u BiH (→ daytonski sporazum).
