Glück [glik], Louise (puno ime Louise Elisabeth Glück), američka pjesnikinja (New York, 22. IV. 1943 – Cambridge, Massachusetts, 13. X. 2023). Jedna od najistaknutijih suvremenih američkih pjesnikinja, dobitnica Nobelove nagrade 2020., čija je poezija, s općim temama duševne boli, traume, gubitka, smrti, kao i majčinstva, žudnje i prirodnoga obnavljanja, nadahnuta životnim iskustvima te iskazana neposrednim, odmjerenim i suspregnutim pjesničkim jezikom, rijedak primjer uspjela spoja ispovjednog i misaonog pjesništva.
Pjesnički početci
Odrasla u intelektualno poticajnoj obitelji američkih Židova, trajno je obilježena spoznajom o smrti starije sestre, umrle prije njezina rođenja, narušenim odnosima s roditeljima te dugogodišnjim bolovanjem od anoreksije, što su važne teme njezina pjesništva. Zbog bolesti ne studira, već 1962–68. u Bronxvilleu i New Yorku pohađa pjesničke radionice te objavljuje prve pjesme u književnim i kulturnim časopisima (Mademoiselle, Poetry, The New Yorker i dr.). U debitantskoj zbirci Prvorođeno (Firstborn, 1968) zaokupljena je motivima smrti, propadanja, poraza, neuspjeha, gađenja i gnjeva koje predočuje konciznim lirizmom, ispovjednim tonom s dominacijom prvoga lica jednine, turpizmima i ritmom najčešće zasnovanim na uporabi unutarnje rime i opkoračenja. Od početka 1970-ih predaje pisanje poezije na američkim koledžima i sveučilištima (1971–80. Goddard u Plainfieldu, 1980–84. Warren Wilson u Swannanoi, 1984–2004. Williams u Williamstownu, od 2004. na Yaleu). Premda je prvom zbirkom privukla razmjernu pozornost kritike, tek se drugom, Kuća u močvari (The House on Marshland, 1975), s temom neumoljivosti, ali i utjehe prirodnih i životnih ciklusa, razloženom kroz svojevrsnu reviziju romantičarske poezije, istaknula kao pjesnikinja jedinstvena glasa, pronašavši ga u izraženijem odmaku od osobnoga, smirenijim registrima te naglasku na neizrečenome. U toj zbirci potvrdu sepstva više ne pronalazi u materijalnome, već u umjetnome svijetu jezika, simbola i pripovijesti, anticipirajući svoja kasnija djela. Opsesivnoj temi smrti vraća se u zbirci Silazna figura (Descending Figure, 1980), osobito u triptihu istoga naslova s motivom preminule sestre, te pjesmama o umirućoj djeci (Utopljena djeca – The Drowned Children), ostvarivši, paradoksalno, pomirenje s krhkošću i neizvjesnošću života te pronašavši utjehu u gladi (Posveta gladi – Dedication to Hunger), važnome simbolu žudnje za nikad ostvarivom ispunjenošću, koji se u njezinu pjesništvu vezuje uz mogućnost umjetničkoga stvaranja.
Poetički pomaci
Od sredine 1980-ih u pjesništvo unosi izražajnije oblikovne promjene: u zapaženoj zbirci Ahilejev trijumf (The Triumph of Achilles, 1985), obuhvatnije nego prije, osobno iskustvo gubitka, traume i pokušaja pomirenja sa životnom prolaznošću razlaže putem likova iz starogrčke mitologije (Eros, Sizif) i Biblije (Mojsije, kralj David, Isus Krist), dok u Araratu (1990), seriji izrazito autobiografski fundiranih suzdržanih elegija o fikcionalnoj pjesnikinji te njezinoj mlađoj sestri i majci koje žaluju obiteljske gubitke, pjesme koncipira kao niz narativno povezanih sekvenci. Najradikalniju (de)konstrukciju lirskoga subjekta ostvarila je pak u svom najistaknutijem djelu Divlji iris (The Wild Iris, 1992), polifonoj meditaciji o pjesnikovu unutarnjem putovanju gdje je, u duhu poezije Georgea Herberta, Wallacea Stevensa i Rainera Marie Rilkea, »ja« kazivača fragmentirano u tri tipa lirske persone – pjesnikinju-vrtlaricu, bogoliko biće izjednačeno s prirodom te biljke i cvijeće raznih vrsta (ruža, tratinčica, ljubica, vještičja trava i dr.).
Kasnija poezija i eseji
U kasnijim djelima nastavlja razvijati postupke autokomentara, dijaloga i ponavljanja, kao i sadržajnoga premrežavanja personalnog i mitološkoga, osobito uspjelo u zbirkama Meadowlands (1997), višeglasnoj ispovijesti o raspadu braka koja referencijalno uporište nalazi u Homerovoj Odiseji i trijadnom odnosu između Penelope, Odiseja i Telemaha kao odrazima odnosa između pjesnikinje, njezina supruga i sina, Vita Nova (1999), intertekstualno oslonjenoj o Dantea Alighierija, u kojoj se dotiče mita o Orfeju i Euridici, te Averno (2006), naslov koje označava ulaz u podzemni zagrobni svijet (Had), gdje osobno tugovanje dočarava kroz reinterpretaciju mita o Perzefoni. Doživljaj svakodnevice osobito pak razvija u zbirkama Sedam doba (The Seven Ages, 2001) i Seoski život (A Village Life, 2009), dok u zbirci Vjerna i vrla noć (Faithful and Virtuous Night, 2014) konvencionalnijoj lirici supostavlja lirsko-epske tekstove, na granici pjesme u prozi, čime je ostvarila najhibridnije djelo dotad. Osim knjige sabranih pjesama Pjesme: 1962–2012 (Poems: 1962–2012; 2012), objavila je i dvije zbirke eseja – Dokazi i teorije: ogledi o poeziji (Proofs & Theories: Essays on Poetry, 1994) i Američka originalnost: ogledi o poeziji (American Originality: Essays on Poetry, 2017), o pojavama u američkome pjesništvu i o djelima za nju formativnih pjesnika (R. M. Rilke, Robert Pinsky, Stephen J. Dobins i dr.). U Hrvatskoj su joj 2020. objavljene Izabrane pjesme (prijevod Petar Opačić).
