Dante Alighieri [da'nte aligiε:'ri], talijanski pjesnik (Firenca, V/VI. 1265 – Ravenna, 14. IX. 1321). Potekao iz firentinske plemenitaške obitelji. Kao mladić učio je retoriku i gramatiku vjerojatno kod Brunetta Latinija. Već u mladosti povezao se s pjesnicima »novoga stila« (dolce stil novo) pa je drugovao s pjesnikom G. Cavalcantijem, kojemu je posvetio svoje prvo značajno djelo La vita nuova, a poslije i sa Ginom da Pistoia. Nakon 12 godina zaruka, 1285. oženio se Gemmom di Manetto Donati, s kojom je imao troje ili četvero djece. God. 1274. prvi je put susreo Beatrice (pravim imenom Bice di Folco Portinari) koja se poslije udala za Simonea de’ Bardija, a umrla je 1290. O ljubavi prema njoj pjevao je produhovljeno u djelima Rime i Vita nuova, ali je teško odrediti što je od opjevanoga utemeljeno na zbilji; no Beatricina smrt, čini se, duboko ga je potresla, izazvala kod njega krizu vjere koju je prebrodio udubivši se u filozofska i teološka proučavanja. Time je ne samo obogatio svoju izobrazbu i kulturu, nego ujedno stekao i jasan odnos prema istini i pravdi te visoko etičku političku svijest. God. 1286–87. proveo je nekoliko mjeseci u Bologni posvetivši se i filozofskomu i književnom studiju, a ondje se susreo i s G. Guinizellijem. U gradskoj općini služio je kao konjanički glasnik; u službi općine borio se protiv gibelina kod Campaldina (1289). Upisavši se u udrugu liječnika i ljekarnika, od 1295. Dante je živo sudjelovao u političkom životu grada, a neko vrijeme (16. VI – 15. VIII. 1300) bio je i jedan od gradskih priora. Za Firencu je obavljao različite diplomatske službe, a kao pristaša Bijelih (guelfa), koji su se zalagali za samoupravu Firence, pružao je otpor papinim nastojanjima da podvrgne Toskanu crkvenoj državi. Kada su se papini pristaše (Crni – gibelini, stranka veleposjednika i velikaša koja je podupirala papu) domogli vlasti (1302), Dante je bio osuđen na progonstvo, a presudom od 10. III. iste godine zaprijetili su mu lomačom ako se zatekne na području općine, pa je otišao u doživotno progonstvo. Kao izbjeglica živio je nakon toga u Arezzu, Forliju, Veroni, Trevisu, Ravenni, Lucci, a neko vrijeme, čini se, i u Parizu (1309–10). Obijajući tuđe pragove i kušajući »gorki okus tuđeg kruha«, Dante nije gubio nadu da će se jednoga dana vratiti u rodni grad, ali je 1315. odbio prihvatiti ponižavajuće uvjete povratka. Materijalna nesigurnost i teške životne prilike (»dolorosa povertade«) prisiljavale su ga tražiti utjecajne zaštitnike, a nakon vojnih neuspjeha pa zatim smrti 1313. cara Henrika VII. (»rex pacificus«), kojega je dvije godine ranije pratio u Milano i Genovu, izgubio je svaku nadu da bi neka vanjska intervencija mogla izmijeniti političko stanje u Firenci i omogućiti mu povratak u rodni grad. Razočaran, udaljavao se od ranijih pristaša i istomišljenika, postajući sve više »svoja vlastita stranka«. Primoran boraviti na sjevernotalijanskim dvorovima, 1313–18. živio je u Veroni, a 1318. nastanio se trajno u Ravenni gdje je, kako se misli, predavao retoriku. Godinu dana prije smrti držao je u Veroni 1320. na latinskom Raspravu o vodi i zemlji (Questio de aqua et terra, 1320). Razbolio se putujući 1321. u Veneciju i po povratku u Ravennu umro. Firenca, koja ga je doživotno prognala i osudila na lomaču, pedesetak godina nakon pjesnikove smrti pozvala je jednoga drugog pisca (Boccaccia) da drži javna predavanja o značenju Danteove Božanstvene komedije (La Divina Commedia).
Prvo Danteovo pjesničko djelo Mladenački život (La vita nuova), pisano 1292–93., nadahnuto je ljubavlju prema Beatrici, koja je odigrala odsudnu ulogu u njegovu životu i postala žarištem i središnjim likom ukupnoga njegova pjesništva. Po idealiziranoj koncepciji ljubavi, u duhu firentinske pjesničke škole »dolce stil novo«, Dante je dosegnuo vrhunac ljubavno-religioznog pjesništva toga stila, a Beatrice je uzdignuta do nadzemaljskog simbola: blažen je onaj koji može posvjedočiti o njezinoj ljepoti (»Beato, anima bella, chi te vede!«). Djelo La vita nuova obuhvaća rane Danteove stihove (31 pjesmotvor) koji su povezani duljim proznim odlomcima i komentarima (42 prozna poglavlja); po svojoj moralno-filozofskoj koncepciji i originalnoj konstrukciji, obilju alegorija i mladenačkoj svježini to je bio »prvi jaki akord« koji nagovještava autora Božanstvene komedije.
Ostali pjesnički sastavci obuhvaćeni su zbornikom Pjesme (Rime) u kojem je posmrtno skupljeno 50-ak pjesničkih sastavaka nastalih 1283–1304., na različite teme i različita dosega. Filozofsko djelo Gozba (Convivio), pisano u progonstvu, bilo je zamišljeno kao cjelina od 14 kancona i 15 traktata. Djelo nije dovršeno, ali i tako krnje daje uvid u Danteove moralne i političke preokupacije. U prvobitnoj zamisli enciklopedijski pregled dotadanje znanosti i filozofski komentar kanconama nadahnutima »ljubavlju i vrlinom«, Convivio je zapravo pohvala pučkomu jeziku (»novo svjetlo, novo sunce«) i gradu Rimu, po Danteu voljom providnosti određenomu za središte izabranoga naroda. Za lutanja Italijom pisao je O umijeću govorenja na pučkom jeziku (De vulgari eloqentia, 1303–05), raspravu u kojoj razmatra podrijetlo, oblike i narječja talijanskoga u usporedbi s drugim romanskim jezicima, utvrđuje 14 talijanskih narječja, iznosi poetička i metrička načela te potrebu da se u raznolikostima dijalekata pronađe ono što je zajedničko, tj. takav jezični tip koji bi harmonizirao sve ono što je dotad bilo regionalno, kako bi jedinstven pučki jezik postupno ali neizbježno došao na mjesto latinskoga. U latinskoj raspravi Monarhija (Monarchia, 1310–12. ili 1313–17) zalaže se za monarhistički oblik političkoga poretka ističući uzajamnu neovisnost i ravnopravnost Carstva i Crkve, tj. za samostalnost carske vlasti, određene Božjom providnošću i kao zakonitoga nasljednika Rimskoga Carstva te jamca dobrobiti čovječanstva u pravdi i miru, dok crkvena vlast treba ljude pripremati za nebesku sreću. U 13 očuvanih Epistula (Epistole) govori o svojim pogledima na goruća pitanja svojega doba i svojega grada, a u XIII. (1316) govori o ustroju, sadržaju i ciljevima svojega glavnoga djela, Božanstvene komedije. Dvije latinske Ekloge (Egloghe, 1319–20) pisane su po uzoru na Vergilija. Koliko god bilo zanimljivo Danteovo stvaralaštvo prije Božanstvene komedije, ono nije summa nego prije nagovještaj Danteova pjesničkog genija. Djelo koje je za Danteove komentatore bilo »vječna glazba«, »čudo«, »široka rijeka u koju se ulijevaju mnogi pritoci«, »sustav moralnih istina« i »glas nakon deset stoljeća šutnje«, zamišljeno je nakon Beatricine smrti, započeto je 1307 (neki drže i 1313) a dovršeno one iste godine u kojoj je Dante umro. Komedija se sastoji od tri dijela, tri kantike, Pakao, Čistilište, Raj (Inferno, Purgatorio, Paradiso) i obuhvaća ukupno stotinu pjevanja u rimovanim jedanaesteračkim tercinama. To djelo opisuje put pripovjedača, Dantea (koji je ujedno i glavni lik), kroz tri onostrana kraljevstva, a njima ga najprije vodi Vergilije (uzor pjesništva, ćudoređa i mudrosti, koji je već opjevao zagrobno putovanje utemeljitelja Rima Eneje), zatim Beatrice (spoj alegorije Milosti, odnosno teologije, utjelovljene u anđeoskoj ljepoti, dobroti i mudrosti; sa značajkama »slatkoga novog stila«) i napokon sv. Bernard. To je alegorija čovjekova tajanstvenoga puta od spoznaje i ispaštanja krivnje do spasenja. U alegorijskom obliku srednjovjekovne vizije zagrobnoga života dana je monumentalna slika jednoga razdoblja s njegovim socijalnim, političkim i moralnim težnjama. Iako se ravnao načelima skolastičke, formalističke poetike, Dante je uspio stvoriti pjesnički svijet koji po snažnim slikama i dubokim strasnim osjećajima sadržava »povijest pjesnikova ispaštanja i savršenstva«. Osim po visokoj pjesničkoj vrijednosti, od srednjovjekovnih priča o zagrobnom životu Božanstvena komedija razlikuje se čvrstim ustrojem i kozmološkom cjelovitošću; zamišljeno putovanje odvija se u razdoblju Kristove muke i uskrsnuća u travnju 1300., u godini jubileja što ga je proglasio papa Bonifacije VIII. Pakao (Inferno, 1307–10., »objavljen« rukopisno 1314) prati pjesnikov silazak kroz devet krugova pakla, dočarana poput golema stožastog ponora kojemu je ulaz ispod Jeruzalema a vrh u središtu Zemlje, odakle proviruje gornji dio Luciferova tijela. Pjesnik susreće niz likova znamenitih prokletnika, od junaka i pjesnika antičke i crkvene povijesti do vlastitih suvremenika. Svakomu stupnju grješnosti odgovara neko mjesto u paklu. Iskreno tendenciozan, Dante razotkriva ljudske strasti i poroke svojega doba, ne štedeći pritom ni Crkvu i njezine predstavnike. Dao je nepreglednu galeriju mitoloških i povijesnih likova, no najživlji su mu likovi suvremenika. Unoseći u djelo iskustvo svojega burnog života, ogorčen na sugrađane koji su ga prognali, na grad koji lako mijenja zakone i načela, Firentinac i sam »rodom ali ne po običajima«, Dante je unatoč dogmatskim uvjerenjima pokazao široko razumijevanje za ljudsku slabost i veličinu. U pjesničkoj viziji Komedije svladana je prolaznost vremena, ostvareno jedinstvo Zemlje i zagrobnoga svijeta. Razmještajući grješnike prema naravi i težnji njihova grijeha, Dante nije dao samo dojmljive slike paklenskih muka već i svu dubinu ljudskog očaja, osjećaj promašenosti i ništavila, pakao kao žalosnu dolinu, »loco selvaggio«, pravi ponor i prazninu u svemiru. U pratnji rimskog pjesnika Vergilija sagledava Dante misterij bola, govori o varljivosti zemaljske slave, žigoše svoje političke protivnike i izvanrednom sugestivnošću dočarava tragiku, prkos, strast, fantastiku i patos. Čistilište (Purgatorio, 1314) prati različite stupnjeve grijeha koji se mogu okajati da bi grješnik nakon toga završio u Raju. Videći u Čistilištu put iskupljenja, oslobođenje čovjeka od materijalnih ovisnosti i mogućnosti njegova usavršavanja, pjesnik otkriva Raj, koji je predmetom posljednjega dijela trilogije: Raj (Paradiso, 1316–21). Raj predstavlja sklad, jedinstvo čovjeka i kozmosa, misterij one ljubavi koja »pokreće sunce i ostale zvijezde«. Dante dopire do devet nebeskih sfera ptolemejskoga sustava koje se vrte oko Zemlje, a iznad njih se prostire beskonačni i nematerijalni Empirej, u kojem Beatrice zauzima zasluženo mjesto među blaženima. – U Danteovu djelu odrazio se sveukupni život srednjovjekovnoga svijeta pa je Dante »u isti mah posljednji pjesnik srednjega vijeka i prvi moderni pjesnik«, prvi srednjovjekovni pjesnik koji se bavio suvremenošću, koji je u skolastičku koncepciju svemira i čovjeka ugradio velebnu viziju moralnih, vjerskih i političkih aspekata svijeta, prikazanu kako sa stajališta zemaljske zbilje tako i suda vječnosti. Pisac i političar koji ljudsko djelovanje sagledava u spletu nepromjenljivih moralnih zakona, Dante je izrazio i doba u kojem je živio i trajne ljudske dileme između dužnosti i osjećaja, misaonosti i djelovanja. – Već su se suvremenici divili učenosti i moralnoj plemenitosti pjesnika Dantea, pa su se uskoro pojavili komentari na talijanskome i latinskome. Najstariji komentar Pakla potječe od Danteova sina Iacopa, a nakon pjesnikove smrti uslijedili su komentari G. Bambagliolija, I. della Lane, G. Boccaccia itd. Iznimnu umjetničku vrijednost Božanstvene komedije priznavali su humanizam i renesansa, ipak suzdržano ocjenjujući jezik i srednjovjekovnu poetiku toga djela. Unatoč određenim iznimkama, u XVII. st. zanimanje za Božanstvenu komediju bilo je slabo, a klasicističko XVIII. st. izrazito je antidanteovsko, ali G. B. Vico u Danteu prepoznaje »Homera italskoga barbarstva«. Nakon odlučnih sudova V. Alfierija i romantizma, Božanstvena komedija postala je neprijepornom kulturnom vrijednošću, a tomu su osobito pridonijela tumačenja U. Foscola i F. de Sanctisa, pa je Danteovo djelo postalo svjetskom književnom baštinom koja se proučava i štuje u svim narodima. Dante je izvršio dalekosežan utjecaj na europsku literaturu, a u hrvatskoj književnosti od Marka Marulića, Mavra Vetranovića, Petra Zoranića pa do P. Preradovića i A. Tresića Pavičića, I. G. Kovačića i dr. osjeća se neprekidno Danteova prisutnost. Prevodili su ga F. Uccellini-Tice, I. Kršnjavi, V. Nazor, O. Delorko i dr. Kombolov prijevod Božanstvene komedije (koji je dovršio M. Maras) ostao je u hrvatskoj prijevodnoj književnosti do danas nenadmašen po filološkoj točnosti i pjesničkoj ljepoti i postao remek-djelom hrvatskoga pjesništva.
