Rilke [ri'lkə], Rainer Maria (pravo ime René Maria Rilke), austrijski književnik (Prag, 4. XII. 1875 – Val Mont kraj Montreuxa, Švicarska, 29. XII. 1926). Djetinjstvo je proveo u Pragu; pohađao vojne škole u Sankt Pöltenu i Mährisch-Weißkirchenu (danas Hranice, Moravska), zatim trgovačku akademiju u Linzu. Studirao povijest umjetnosti, književnost i pravo u Pragu, Münchenu i Berlinu. Nakon studija putovao u Italiju, potom, s Lou Andreas-Salomé, u Rusiju (1899., 1900). God. 1902–14. živio u Parizu, a često je putovao (Italija, Danska, Švedska, Belgija, sjeverna Afrika, Španjolska). Za I. svjetskog rata živio je uglavnom u Münchenu, a od 1919. u Švicarskoj. Jedan je od najutjecajnijih pjesnika njemačkog izraza XX. st., nasljednik francuskog simbolizma i suvremenik S. Georgea i H. von Hofmannsthala. Rilkeovu prvu stvaralačku fazu obilježava snažan doživljaj Rusije i susret s ruskim piscima (L. N. Tolstoj). Prvo stvaralačko razdoblje obilježavaju važne lirske zbirke Knjiga slika (Das Buch der Bilder, 1902) i mističnim žarom prožet Časoslov (Das Stunden-Buch, 1905), a na području poetske proze iznimno popularna, impresionistički intonirana Pjesan o ljubavi i smrti korneta Christopha Rilkea (Die Weise von Liebe und Tod des Cornets Christoph Rilke, 1899, objavljena 1906). U srednjoj stvaralačkoj fazi, za boravka u Parizu, Rilke se upoznao s kiparom A. Rodinom i njegovim naučavanjem o novom, neosobnom gledanju. O tom umjetniku objavio je opsežnu esejističku studiju, koja se može smatrati i očitovanjem osobne poetike: srž joj tvori težnja za osebujnom identifikacijom s osjetilnom zbiljom ljudi, prirode i umjetničkih djela. U isti mah nastojao je pjesnički proniknuti u bit stvari (Wesen) »čistim gledanjem« ili intuicijom. Po tome je srodan intencijama istodobne filozofske fenomenologije. O tome svjedoče Nove pjesme (Neue Gedichte, I–II, 1907–08), koje ostvaruju sintezu simbolističke poetike i impresionističkoga pogleda na svijet, gdje u središtu promatranja više nije samo čovjek, nego ukupnost zbilje. U svojem najvažnijem proznom djelu, jednom od ključnih romana stoljeća, Zapisima Maltea Lauridsa Briggea (Die Aufzeichnungen des Malte Laurids Brigge, 1910), doživljaj Pariza i njegova naličja povezuje u dnevničkom obliku s doživljajima iz djetinjstva i povijesnim reminiscencijama. U posljednjoj fazi stvaralaštva Rilke je cijelo desetljeće radio na Devinskim elegijama (Duineser Elegien, 1923), misaono najdubljem djelu, koje je prilog tradiciji hermetične poezije u skladu s uvjerenjem da stvarnost treba osloboditi pragmatike moderne civilizacije te nadilaženjem konvencija razviti novi smisaoni potencijal. Elegije su u mnogočemu nagovještaj Heideggerove filozofije egzistencije. U Sonetima Orfeju (Die Sonette an Orpheus, 1923) promišlja vlastitu poziciju u odnosu na mitski lik Orfeja kao praoca pjesnika. Kao modernistički pjesnik u svoj je opus unio niz značenjskih razina te je pratio različite poetološke koncepte u skladu s glavnim duhovnim tendencijama vlastitoga doba. Otvorenost i polivalentnost njegova lirskoga djela neprekidan su izazov recepciji i novim tumačenjima. Prevodio pretežno s francuskoga, talijanskoga i ruskoga (A. Gide, P. Valéry, S. Mallarmé, F. Petrarca, Michelangelo).
