Orfej (grč. Ὀρφεύς, Orpheús), grčki mitski glazbenik. Podrijetlom Tračanin, sin kralja Eagra (ili boga Apolona) i muze Kaliope. Svojom je glazbom i pjesmom krotio zvijeri, zaustavljao rijeke, pokretao drveće i kamenje, te stvarao savršen sklad i mir u prirodi. Sudjelovao je u pohodu Argonauta te je pjesmom nadglasao pjev sirena. Kada mu je žena Euridika umrla od zmijskog ujeda, otišao je do vladara podzemnoga svijeta Hada, da ju vrati. Toliko je ganuo pjesmom podzemni svijet da je Hadova žena Perzefona zaplakala, a Had je obećao osloboditi Euridiku, ali pod uvjetom da se Orfej nijednom ne osvrne na nju kada ga bude slijedila strmim putovima do carstva živih. Pred kraj puta Orfej se ipak okrenuo da provjeri da mu žena nije zalutala, ali je ugledao samo sjenu koja nestade u daljini. Pošto je uzalud pokušavao ponovno ući u podzemlje, nastanio se u rodnoj Traciji. Ondje su ga ubile bakhantice (ili menade), jer je prezirao žene i dionizijske svečanosti, tako da su ga raskomadale i razbacale dijelove tijela po polju, a glavu bacile u rijeku Hebro (danas Marica), odakle je odjekivala njegova tužaljka. Prema drugima, glavu s lirom valovi su odnijeli na obalu otoka Lezba, gdje je po tradiciji nastalo lirsko pjesništvo, a njegova lira pretvorena je u zviježđe. Po trećoj verziji Orfeja je usmrtila Zeusova munja. Mit o Orfeju odraz je grčkoga vrjednovanja glazbe i pjesništva, a Orfej je bio utjelovljenje moći glazbe. Držali su da je bio predak Homerov i Heziodov, izumitelj heksametra i glazbe; njegovi su poklonici po njem prozvali sljedbu orfika (→ orfizam), smatrajući ga osnivačem novoga naučavanja o bogovima i vjerskih misterija. Njemu se sve do XVIII. st. pripisivao veći dio orfičkih spisa, kao 87 himni, ep Pohod Argonauta i Pjesma o kamenju (→ orfička književnost). U antici su ga najbolje opjevali Vergilije (u Georgikama) i Ovidije (u Metamorfozama); prizori iz njegova mita sačuvali su se na mnogim slikama na vazama. U novovjekoj europskoj kulturi mit o Orfeju poslužio je kao sadržaj više desetaka opera od XVII. do XX. st., među kojima su najpoznatije one J. Perija, G. Caccinija, C. Monteverdija, L. Rossija, J. J. Fuxa, G. Ph. Telemanna, Ch. W. Glucka, J. Haydna, J. Offenbacha, C. Debussyja, D. Milhauda, E. Kreneka i dr., a I. Stravinski mu je posvetio balet. Česta je tema i u književnosti (J. Cocteau, a u hrvatskoj književnosti u M. Vetranovića, T. Ujevića).
