trijas (prema grč. τριάς, triás: trojstvo, po podjeli naslaga na području Njemačke na tri dijela), u geološkoj kronologiji Zemlje, najstariji period mezozoika, nakon posljednjega paleozojskog perioda perma, a prije jure (od prije 251,9 do prije 201,4 milijuna godina; → kronostratigrafija). Započinje pojavom konodonta Hindeodus parvus, odnosno završetkom glavnoga negativnog otklona ugljikova izotopa oko milijun godina nakon vrhunca izumiranja potkraj perma, a završava prvom pojavom amonitne skupine s Psiloceras planorbis. Dijeli se na donji (od prije 251,9 do prije 246,7 milijuna godina), srednji (od prije 246,7 do prije 237 milijuna godina) i gornji trijas (od prije 237 do prije 201,4 milijuna godina).
Početkom trijasa još je postojao »superkontinent« Pangea koji je obuhvaćao sve kontinentalne mase. Prostirao se s obje strane ekvatora od Sjevernoga do Južnoga pola. Na istoku se nalazio ocean Paleotetis koji se uvukao u Pangeu, dok su ostale mase bile okružene vodama »superoceana« Pantalasija. Pangea je počela pucati tijekom trijasa, posebice u kasnome trijasu, a prvi nemarinski riftni sedimenti označili su početak odvajanja Europe od sjeverne Afrike. Klima je bila vruća i suha, te su bili formirani tipični crveni pješčenjaci i evaporiti. Ne postoje dokazi o glacijaciji, ni na polovima. U trijasu su započeli novi orogenetski pokreti alpskoga orogenetskog ciklusa, koji su imali uglavnom lokalno značenje. Tako su se i na području Hrvatske tijekom trijasa, osobito pri njegovu kraju, pojedine kopnene površine izdizale iznad morske razine. Za trijas su bili značajniji epirogenetski pokreti, koji su uzrokovali transgresije i regresije mora, što je znatno utjecalo na razvoj biljnog i životinjskoga svijeta te na sedimentaciju. Vulkanizam je također bio prilično aktivan; eruptivi trijaske starosti nalaze se u različitim područjima svijeta, pa i u hrvatskim krajevima. Naslage soli i eolski pijesci upućuju na tadašnje postojanje pojedinih suhih područja u Europi i Sjevernoj Americi, a naslage ugljena na vlažnu klimu u Indokini, Africi, Australiji i u gorju Appalachian u Sjevernoj Americi. Na europskom kopnu nastajale su mješovite naslage u kojima su do izražaja došli kopneni, brakični i morski sedimenti. Takav je razvoj trijasa karakterističan za područje Njemačke (germanski trijas), a poznat je i na Pirenejskom poluotoku, u sjevernoj Africi i drugdje. Na području geosinklinala taložile su se uglavnom morske naslage; mediteranskoj geosinklinali pripadali su u trijasu hrvatski krajevi, Alpe, Karpati, Kavkaz, Himalaja, Pireneji, Apenini, Atlas. Po Alpama se geosinklinalni razvoj trijasa naziva alpskim; najčešći su sedimenti vapnenci i dolomiti, ali ima i škriljevaca, pješčenjaka, lapora, tufova, pa i eruptiva. Razvoj trijasa u Hrvatskoj alpskoga je tipa.
U trijaskoj kopnenoj flori prevladavale su golosjemenjače Ginkoinae i Coniferae, pojavile su se Cycadinae, ali su još uvijek bile prisutne papratnjače. Životinjski kopneni svijet bio je vrlo raznolik. Vodozemci su bili na vrhuncu razvoja. U to je doba živio Mastodonsaurus, najveći vodozemac svih vremena, a među gmazovima, koji su dominirali među životinjama, srodnici krokodila (Belodon), zatim dinosauri, pterosauri, kornjače (Triassochelys), i dr. Potkraj trijasa pojavili su se prvi pravi sisavci. Kukci su bili mnogobrojni. U slatkim vodama živjele su ribe dvodihalice i rakovi, a u moru vapnenačke zelene alge (Diplopora, Physoporella), zatim koralji (Hexacoralla), amoniti (Ceratites, Dinarites, Tirolites i dr.). Zabilježeno je i postojanje brahiopoda, puževa, školjaka, krinoida, mnoštva različitih riba i gmazova (Placodontia, Nothosauria, Ichthyosauria). Konac trijasa bio je obilježen masovnim izumiranjem širom svijeta, koje spada među pet glavnih masovnih izumiranja u posljednjih 600 milijuna godina te se procjenjuje da je izumrlo gotovo 50% svih vrsta u manje od deset tisuća godina. Uzrok tog izumiranja nepoznat je. Nestali su plakodontni gmazovi, veliki gmazovi iz skupine arhosaura, većina velikih labiritodontnih vodozemaca, neke skupine malih gmazova i neke sinapside (osim protosisavaca). Izumiranje je posebice utjecalo na život u oceanima. Nestali su konodonti i svi marinski gmazovi osim ihtiosaura i plesiosaura. Amoniti ceratitne suture izumrli su, dok su se ostale vrste uspjele oporaviti.
