sustav ili sistem (grč. σύστημα: udruživanje; cjelina).
1. Općenito, skup elemenata (prirodnih, organskih, tehničkih, apstraktnih, misaonih i dr.) povezanih u funkcionalnu cjelinu (npr. Sunčev sustav, probavni sustav, energetski sustav, koordinatni sustav, filozofijski sustav); ukupnost načela, pravila, propisa, postupaka kojima se uređuje neko područje (školski, politički, ekonomski, prometni sustav) ili nastoji ostvariti neki cilj (sustav obrane optuženika).
2. U filozofiji, cjelina iznutra povezanih dijelova, pri čem je ta cjelina veća od svojih dijelova ne samo zato što ih povezuje nego i zato što određuje način toga povezivanja. Pojam sustav se najčešće javlja u dva osnovna značenja: kao objektivni (vanjski) red svijeta i kao subjektivni, projektirani skup spoznaja. U prvom značenju, koje se javlja već kod Pitagore, Parmenida i osobito kod stoika, od kojih potječe i sam izraz, implicira se ideja o uređenosti kozmosa prema jedinstvenom zakonu (λόγος), koji je istodobno uvjet opstojnosti pojava i uvjet koji omogućuje da ih se spozna. U drugom značenju izrazitije se javlja u okvirima subjektivizma moderne filozofije, od R. Descartesa do I. Kanta, gdje se pojam sustava prvenstveno vezuje uz osobine umske spoznaje, veza koje je s vanjskim poretkom stvari hipotetična (D. Hume). Posebno je značenje pojam sustava dobio u Hegelovoj filozofiji, prema kojoj je sama zbilja, prema razvoju njoj imanentne ideje, zamišljena kao sustav, a njezin je najpotpuniji izraz sama Hegelova filozofija. Posthegelijanska filozofija, od S. Kierkegaarda i F. Nietzschea do danas, uglavnom odbacuje svaki pokušaj izgradnje filozofije kao zatvorenoga sustava, vezujući takvu filozofiju uz napuštene pozicije apriorizma. Stanovito oživljavanje ideje sustava javlja se, međutim, s koncepcijom otvorenih sustava u kojima se sustavna organizacija fenomena i spoznaje, kao npr. kod N. Hartmanna, ne javlja u isključivom obliku, nego prije kao njihova konceptualizacija.
3. U lingvistici, jezik se promatra kao sustav (sistem) zbog toga što se na određenoj razini (fonema, morfema, sintagme), ili pak u nekom razredu, među elementima uspostavlja skup relacija (odnosa) koje ih povezuju jedne s drugima, pa zbog toga svaka promjena u jednom elementu utječe na ravnotežu sustava. Posebice u glosematici, pojam sustava (sistema) povezan je s pojmom procesa; sustav je okarakteriziran pojmom relacije ili (aut) (npr. zamjenom d u b u riječi dan dobit ćemo ban, zamjenom n sa r dobit ćemo dar itd.; takve komutacije tvore paradigmu).
4. U teoriji književnosti, skup uvjeta mogućnosti za pojavu kakva konkretnoga značenja (tekstnoga, diskursnoga, žanrovskoga, znakovnoga, iskaznoga). Riječ je o uređenoj cjelini istovrsnih elemenata povezanih međusobnim odnosima, što ga dovodi u vezu s pojmovima strukture i koda. F. de Saussure i L. Hjelmslev zagovarali su statičan model sustava, što znači da je riječ o paradigmatičkim nizovima vrijednosti koji se međusobno isključuju. Odabirom alternanata oblikuje se po Saussureu govor, a po Hjelmslevu tekst. Pojam sustava postao je popularan u književnoj teoriji zahvaljujući strukturalističkim nastojanjima da se, analogno gramatičkoj uvjetovanosti jezika, konvencijama ograniči funkcioniranje književnosti. U okviru Praške škole, teorije recepcije, socijalne povijesti književnosti, empirijske znanosti o književnosti, novoga historizma, teorije sistema i povijesti mentaliteta postupno je dolazilo do prebacivanja pozornosti s pojedinačnoga teksta na književnu instituciju koja ga određuje. To znači da se ni autor ni žanr više ne promatraju izolirano, nego kao sastavni dio sustava koji im dodjeljuje status, položaj, djelokrug i značenjsko polje. U Njemačkoj je 1980-ih Luhmannova teorija sistema izazvala veliku pozornost na području društvenih i humanističkih znanosti. U okviru dotadašnje (statične) koncepcije sustava T. Parsonsa (kao i Saussurea, Hjelmsleva, R. Jakobsona, A. Martineta) funkcija proizlazi iz zadaće koju sustav dodjeljuje vlastitim strukturnim elementima radi samoodržanja. Prema Luhmannu, naprotiv, funkcija ima prednost nad strukturom. Takvo određenje pruža bolje objašnjenje socijalne mijene. To znači da sistemi (za razliku od strukturno stabilnih sustava) nastaju prigodnim smisaonim povezivanjem određenoga skupa radnji koji se u svakoj etapi svojega opstanka iznova razgraničuje prema svemu što mu ne pripada kao prema svojoj okolini. Naglasak više nije na održanju trajne naravi sustava, nego na promjenljivu odnosu sistema i svijeta. Pritom sistem u svakom trenutku provodi redukciju kompleksnosti s obzirom na svoju okolinu. Svi sistemi nisu podjednako kompleksni, a što su kompleksniji bolje će se nositi s promjenljivom okolinom. Riječ je o teoriji koja svoj predmet koncipira tako što se u njem i sama ocrtava. Luhmann drži da je to nužnost svake univerzalističke teorije.
5. U fizici → fizikalni sustav
Često se umjesto naziva sustav upotrebljava naziv podsustav ili izolirani podsustav, da bi se naglasila mogućnost interakcije s okolinom (drugim podsustavima). U takvu kontekstu fizikalni pojam sustava obuhvaća sav materijalni svijet i sve interakcije među njegovim dijelovima.
6. U kristalografiji i mineralogiji → kristalni sustavi
