paradigma (kasnolatinski paradigma < grčki παράδειγμα: uzor, primjer).
1. U tradicionalnoj gramatici, tipičan skup fleksijskih (deklinacijskih, konjugacijskih) oblika nekoga leksičkog morfema u kombinaciji s gramatičkim morfemima (npr. padežnim nastavcima imenice, pridjeva ili zamjenice, vremensko-načinskim, ličnim itd. nastavcima glagola i sl.), ovisno o tipu odnosa ili funkcije što ih taj skup fleksijskih oblika ima u izričaju. U modernoj (saussureovskoj) lingvistici, skup jedinica među kojima postoji virtualan odnos zamjenljivosti, ali koje se isključuju na istome mjestu izričaja. Među članovima paradigme uspostavljaju se odnosi in absentia.
2. U filozofiji, prema platonističkoj tradiciji, paradigma je izvorni obrazac svakoga osjetilnoga predmeta, odnosno ona je individualni, partikularni slučaj općega. U logici, paradigma je uzor ili standard što omogućuje pojmovna razlikovanja na kojima počiva određena praksa djelovanja (L. Wittgenstein). U teoriji znanosti, neko vrijeme priznati znanstveni model koji zajednici istraživača služi kao glavni način dospijevanja do znanstvenih spoznaja i rješenja (Th. Kuhn).
3. Općenito: uzor, model.
