plin, tvar u plinovitom agregatnom stanju u kojem ne pokazuje nikakvu strukturnu uređenost i nema određen oblik ni volumen, nego uvijek ispunjava sav prostor u kojem se nalazi. U kinetičkoj teoriji plinova razmatra se kao temeljni pojam idealni plin, za koji bi pod bilo kojim uvjetima vrijedila plinska jednadžba, koja zapravo izriče zakon očuvanja energije, a objedinjuje sva tri plinska zakona:
pV = nRT,
gdje je p tlak (koji nastaje gibanjem molekula, a očituje se silom na površinu stijenki posude), V volumen, n broj molova, R plinska konstanta, a T apsolutna temperatura. Stanje idealnoga plina tvar poprima na visokim temperaturama i pri niskim tlakovima, dok se za realne plinove rabe formule koje uključuju korektivne elemente za pojedine plinove, jer međudjelovanje molekula plina ovisi o masi molekula, gustoći plina, pa time i o tlaku, te o brzini gibanja, a time i o temperaturi, te o privlačnim silama među molekulama plina. Što je temperatura niža, a tlak viši, to više djeluju privlačne sile među molekulama plina, i to veći dio od cijeloga zauzetog prostora čini vlastiti volumen molekula. Pod dovoljno visokim tlakom i ispod kritične temperature (→ kritične veličine), plin se može dovesti u takvo stanje da hlađenjem prijeđe u kapljevinu na niskome tlaku, a da se ne može reći u kojem je trenutku prešao iz plinovitog u tekuće stanje. Zbog toga se ta dva stanja zajedno nazivaju fluidnima, za razliku od čvrstoga. Iznad kritične temperature plinovi se ne pokoravaju jednadžbi stanja idealnih plinova (realni plinovi), a ispod kritične temperature plin se pod dovoljno visokim tlakom (u tom stanju naziva se parom) može kondenzirati u tekućinu. Jedna je od jednadžba stanja postavljenih za realne plinove Van der Waalsova jednadžba:
(p + an²/V²) (V – nb) = RT,
u kojoj konstanta b uzima u obzir vlastiti volumen molekula, a an²/V² djelovanje među molekulama. Konstante a i b specifične su za svaki plin.
U gospodarskim djelatnostima plinovi služe kao plinovita goriva ili tzv. tehnički plinovi. Plinovita goriva mogu biti prirodna (→ prirodni plin) ili prerađena (oplemenjena, umjetna). Prerađena plinovita goriva dobivaju se na različite načine, obično preradbom čvrstih i kapljevitih prirodnih goriva, a po svojem su sastavu elementarna (npr. vodik) ili u obliku pojedinih kemijskih spojeva (npr. metan), ili su pak različite smjese plinova (vodika, plinovitih ugljikovodika, ugljikova monoksida, ugljikova dioksida, kisika, dušika i dr.). Među njima su najvažniji komercijalni loživi plin (smjesa propan/butan) i bioplin, a od manje su važnosti destilacijski plinovi (koksni, švelni i drvni plin) i generatorski plinovi (generatorski, vodeni i miješani plin). U tehničke se plinove ubrajaju: kisik, dušik, vodik, helij, argon, ugljikov dioksid, amonijak, acetilen, dušikov(I) oksid, poznat i kao oksidul (N2O) i dr. Kemijska i fizikalna svojstva tehničkih plinova omogućuju njihove mnogobrojne primjene u mnogim gospodarskim područjima, npr. u pripremi pitke i procesne vode, obradbi otpadnih voda, metalurgiji, kemijskoj i prehrambenoj industriji, biotehnologiji, medicini, farmaciji i dr.
