mahdi (arap. mahdī: dobro usmjeren).
1. U pučkom sunizmu, jedan od Muhamedovih nasljednika koji će obnoviti vjeru i uvesti pravdu na zemlji.
2. U šijizmu, »skriveni imam« – sedmi (Musa bin Džafar) u ismailita, dvanaesti (Muhammed bin al-Hasan) u imamita – koji je nestao i koji će se pojaviti uoči sudnjega dana kao spasitelj. U islamskoj eshatologiji kraj svijeta zbiva se u apokaliptičkoj katastrofi. Njoj prethodi ponovni dolazak Ise (Isusa) ili mahdija (mesije), koji će pobijediti Dedžala, velikog smutljivca i varalicu, čija je pojava jedan od posljednjih predznaka sudnjega dana. Smatralo se da će mahdi biti potomak kalifa Alija i Muhamedove kćeri Fatime. Kroz povijest su se javljali mnogi mahdiji; neki su se uspjeli domoći vlasti, npr. Ubejdullah u Tunisu početkom X. st., čiji su potomci vladali Egiptom kao Fatimidi, Bab (osnivač babizma) i Mirza Gulam Ahmed (osnivač ahmedijske sekte). Pokrete mahdija Muhammeda Ahmeda u Sudanu potkraj XIX. st. i Muhammeda bin Abdullaha početkom XX. st. u Somaliji ugušile su britanske kolonijalne vlasti.
